Stvaranje ekipe u prvom planu, ali na proljeće će Zagrebaši morati i do nekog rezultata

Porazom u Szegedu rukometaši Croatia osiguranje Zagreba zaključili su ovogodišnje europske nastupe u elitnom europskom rukometnom natjecanju. Trenutno se nalaze na poziciji koja ne vodi među 16 najboljih rukometnih ekipa starog kontinenta, no, rasplet je daleko, na proljeće, u posljednja tri nastupa u skupini D. U regionalnom natjecanju Zagrebaši se nalaze na vodećoj poziciji, međutim, neugodne poraze doživjeli su na gostovanjima i u Makedoniji i Bjelorusiji, što je dobar pokazatelj kako s ovom izuzetno igrački potentnom ekipom ima još jako puno posla. Izuzetno im je teško bilo držati dobar ritam, uz naporna putovanja, igrajući dvije utakmice tjedno, jer većina igrača se po prvi puta u karijeri susrela s takvim obvezama i tempom. Bodovi su se gubili protiv izuzetno napaljenih, ali i kvalitetnih protivnika, međutim, bit će prilike za uzvrat na završnom turniru SEHA lige.

Pred početak sezone iz usta predsjednika odbora za hitnost, točnije alfe i omege kluba Zorana Gopca izjave o "početku novog projekta i nadanjima kako bi se Croatia osiguranje Zagreb za tri godine, uz poneko igračko osvježenje, moglo pojaviti na Final Fouru Lige prvaka" prihvaćene su u javnosti s dozom rezerve, čak i podsmjeha, no ono na što je nužda i trenutna financijska situacija natjerala Upravu Croatia osiguranje Zagreba možda se pokaže kao najbolja stvar što se ovom legendarnom rukometnom kolektivu, dvostrukom europskom prvaku i sportskom simbolu grada Zagreba moglo u ovom trenutku dogoditi.

Nova generacija mladih hrvatskih perspektivnih igrača dobila je svoju prvu pravu priliku, a svoju šansu je dobio i Slavko Goluža, aktualni izbornik hrvatske reprezentacije. Nastavio je svoj posao s kraja prošle sezone ali je u novoj sezoni u ruke dobio amorfnu masu talentiranih igrača, koje mora oblikovati u prave, vrhunske rukometaše.

Golužu javnost možda i nezasluženo negativno percipira na temelju medijskih istupa Nene Kljaića pa se prebrzo zaboravlja kako je upravo on najtrofejniji hrvatski rukometaš, koji je kao igrač osvajao europske klupske naslove sa Zagrebom, Kup EHF s Metkovićem, kako s reprezentacijom medalje skuplja još od Europskog prvenstva u Portugalu 1994. godine, a dvostruki je olimpijski pobjednik, svjetski prvak te je svojevremeno bio kapetan i predvodnik reprezentacije na terenu.

Bio je vrhunski igrač, rukometaš s mudima, koji na terenu nikome nije priznao da je bolji i koji se usudio preuzeti odgovornost u trenucima kada drugi nisu za to imali hrabrosti. Trudi se biti takav kao trener, odnosno izbornik, no, vrijeme će pokazati hoće li u toj namjeri uspjeti i ima li kapaciteta za velike stvari i kao strateg.

Naravno da mu nedostaje trenerskog iskustva, naravno da na svom putu radi pogreške, naravno da u nekim trenucima povuče poneki potez koji se teško može pojasniti . Dugačak put treba prijeći od vrhunskog igrača do solidnog trenera. Ambiciju, rad, red, zalaganje, trud i volju nitko mu u ovom trenutku ne može osporiti.

S druge strane, postavlja se pitanje u ovom trenutku financijske recesije, ako klub trenutno niti nema nema izdašnih financija za lukrativne ugovore igračima, od kuda bi namaknuo sredstva za renomiranog, iskusnog, svjetski poznatog rukometnog stručnjaka? Gislason, Sigurdsson, Canayer, Gardent, Valero Rivera, Onesta, Wilbek, Dujšebajev? Tko bi od njih htio u Zagreb? Netko bi na klupi možda radije vidio Zdravka Zovka, Noku Serdarušića, Kasima Kamenicu, možda ponovno Červara ili još jednog od svojevremeno njegovih reprezentativnih pomoćnika Smajlagića, koji trenutno sudjeluje u projektu u riječkom Zametu?

No, priliku su dobili Goluža i njegov stožer i to onu koja se ne odbija. Uskoro će se vidjeti jesu li na oba fronta uspjeli ispuniti očekivanja. Keta je sasvim sigurno svjestan kako ima izuzetno tešku trenersku zadaću te kako bi ovaj njegov sadašnji posao mogao usmjeriti njegovu daljnju karijeru.

Jer, u rujnu je napunio tek 41. godinu.

Bez iznenađenja, a moglo ih je biti

Odlasci Šege, Pešića, Balića, Kopljara, Gojuna, Štrleka, Vukića... pred početak aktualne sezone uzdrmali i bi i mnogo snažnije rukometne organizacije od Zagreba i trebat će vremena da se iz temelja stvori nova ekipa. Rezultat u ovoj prvoj prijelaznoj sezoni trebao bi biti u drugom planu. Međutim, ako se trenutna situacija sagleda iz realne perspektive, Zagrebaši u Ligi prvaka guraju ove sezone sasvim solidno i prikupili su točno onoliko bodova koliko se prema snazi njihovih protivnika i moglo rezultatski i očekivati.

Istina, nisu napravili neko veliko i zvučno iznenađenje, kao što bi naprimjer bilo osvajanje ponekog boda u dva dvoboja s berlinskim Lisicama, ali daleko od toga da su podbacili ili da su svojim pristupom razočarali na terenu.

Naprotiv.

Domaća pobjeda nad Szegedom, uz izuzetnu igru na otvaranju Lige prvaka malo je podigla krila i pobudila možda nerealna očekivanja javnosti, no, osvojen je, kako će se kasnije pokazati, i važan bod u Minsku.

Uz poraz od Barcelone ne može se ništa drugo napisati nego da je bio očekivan, ali i u tom dvoboju Zagrebaši su odigrali jedno fantastično poluvrijeme, imali prednost te natjerali katalonskog velikana da se za pobjedu dobro pomuči i oznoji u Areni. Velika borba i dvije egal utakmice s berlinskim Füchseom, jednom od najboljih bundesligaških ekipa mogući su znak su kako je ova mlada ekipa ipak na pravom putu i to se ne smije zanemariti.

S gostovanja u Schaffhausenu niti jače i snažnije ekipe Zagreba nisu se godinama vraćale pobjednički, što je promijenilo prošlosezonskog slavlja na krilima odličnog Šege i golom Kopljara u posljednjim sekundama. Uzvratio je Kadetten istom mjerom ove jeseni, ali jednoj sasvim drugačijoj ekipi CO Zagreba. U utakmici punoj uspona i padova, pogotkom sa zvukom sirene bodovi su ostali u Švicarskoj, dok se u mađarskom Szegedu kod superiskusne ekipe, koja je već godinama na okupu i koja se sezonama već nadograđuje i pojačava, u vrućoj navijačkoj atmosferi s kojom se većina ovih mladih igrača po prvi puta susrela, poraz od dva pogotka, dakle manjom razlikom nego što je bila prednost hrvatskog prvaka u Zagrebu, doslovno ne može smatrati podbačajem.

Možda je rezultatski, kao i igrački na terenu moglo biti za nijansu bolje, ali ovo je realan odnos snaga ovog trenutka u ovoj skupini. Međutim, ono najvažnije je pred Zagrebašima u veljači. U dvije domaće utakmice, sa švicarskim i bjeloruskim predstavnikom, odlučivat će se o putnicima u knockout fazu.

Plasman među 16 najboljih europskih ekipa za ovu većinom neiskusnu skupinu igrača, ali i trenera bez značajnijih klupskih rezultata, no s dvije brončane reprezentativne medalje s velikih natjecanja u manje od godinu dana, bio bi stvarno odličan rezultat u prvoj pravoj sezoni na kormilu Zagrebaša.

Kad funkcionira obrana nema problema u napadu

Zagrebaši su ove jeseni igrali dobro kad se igrala kvalitetna obrana. Brza tranzicija, polukontra i kontra, uz pokretljivu 5-1 obranu je na momente odlično izgledala. S druge strane čitavu jesen obilježile su izražene oscilacije u igri, koje su i koštale ekipu boljih rezultata i koje su bile prisutne u svakoj utakmici. I u Minsku i kod Schaffhausena i kod Pick Szegeda. Posebno je traumatično bilo u domaćem dvoboju s Lisicama, gdje su u posljednjih 20 minuta propustili i šest pogodaka viška.

U prvi plan iskočili su Luka Stepančić i vratar Filip Ivić, koji su do ove sezone grijali tribine, no pokazali su da se stvarno radi o izvanserijskim talentima na svojim pozicijama. Ipak, ubitačan ritam sustigao ih je u posljednjim utakmicama te je bilo vidljivo kako jedva čekaju pauzu. Pogotovo ljevoruki topnik Stepančić, koji je u izostanku zbog ozljede još jednog mlade nade, imenjaka Šebetića, morao podnijeti velik teret i igrati gotovo svaku utakmicu punu minutažu u oba smjera. Stepančić ima razoran, precizan, fini šut, odlično kretanje, no, morat će malo poraditi i na upošljavanju suigrača, kako bi u krajnjoj liniji i sebi olakšao posao.

Zlatko Horvat kapetanski je predvodio svoju ekipu, no vidljiva je razlika njegova učinka u odnosu na prošlu sezonu, kada je uz Balića i Kopljara na vanjskim pozicijama redovito bio i najefikasniji strijelac i kako je često zabijao i do deset pogodaka po utakmici. Očito je kako uz Valčića kao organizatora i Stepančića kao desnog vanjskog ima manje prilike za realizaciju s krila, no, Zlaja je i dalje redovito bio nositelj igre hrvatskog prvaka.

Problem je Zagrebašima predstavljala igra na postavljenu protivničku obranu i tu će Goluža morati jako poraditi na akcijama za svoje igrače. Pivoti su često ostali neiskorišteni, Marić sa svoje samo 22 godine i dalje spada u kategoriju velikog talenta, ali vrijeme je da se njegov potencijal probudi i iskoristi, jer također i mladi Brozović strpljivo čeka na svoju priliku.

Špremova fantastična igra s početka sezone prekinuta je nezgodnom ozljedom koljena, dok topnik Mandalinić nije možda imao dovoljno minutaže kako bi pokazao sve svoje adute, jer je pogotovo u regionalnom natjecanju trebao provoditi više vremena na terenu.

Vjerojatno i najveći talent hrvatskog rukometa, Ante Kaleb, svojih 'pet minuta' pored Josipa Valčića i Špilera nije dočekao te je na posudbi u Dubravi odlučio vratiti samopouzdanje i vjeru u svoje mogućnosti, a primjer 'malog' 18-godišnjeg Lovre Mihića koji je silom prilika morao u vatru na lijevom krilu zbog ozljeda suigrača, u utakmici protiv Füchsea te pogotovo protiv Szegeda, pokazuje kako perspektivnih mladića u Zagrebu jednostavno ne nedostaje.

Od drugih 'novaka' u klubu, Domagoj Sršen i Bojan Skoko korektno su odradili svoje obrambene zadaće, i ništa više, dok je dolazak Marka Matića, kao šutera i obrambene karike te Hrvoja Batinovića na lijevo krilo i dalje enigma, jer niti jedan niti drugi još uvijek ne prikazuju razinu igre adekvatnu hrvatskom prvaku.

Stariji i iskusniji moraju više

Ono što je najviše nedostajalo ovaj ekipi CO Zagreba u ovom jesenskom dijelu sezone, uz sve oscilacije golobradih mladića, je bolji, veći, snažniji, konkretniji doprinos iskusnijih igrača. Iako niti Josip Valčić, kao niti David Špiler nisu u klub svojevremeno bili dovedeni kao nositelji igre, sada su se spletom okolnosti našli u tim ulogama i jednostavno se nisu najbolje snašli. Bilo je svijetlih trenutaka obojice, ali u prvi plan izbili su promašaji i tehničke pogreške. Špiler se kroz svoju karijeru pokazao kao izuzetno zahvalan i koristan igrač i bila bi šteta da Goluža za njega ne pronađe način kako ga na još kvalitetniji način iskoristiti na terenu.

Ipak i oni jednostavno moraju preuzeti veću odgovornost, potegnuti u ključnim momentima utakmice, ali moraju i dokazati kako imaju dovoljno snage, odlučnosti, koncentracije i znanja za takve stvari. Velika je nepoznanica ostao i Tonči Valčić, koji zbog godina i ozljeda više sigurno nije što je nekad bio. U samoj završnici ove polusezone se probudio, počeo je igrati sve bolje, angažiranije i na njemu je da na proljeće dokaže kako nije za mirovinu, kako još uvijek može 'potegnuti'. Uz kvalitetne zimske pripreme mogao bi biti veliki proljetni dobitak Zagrebaša, i za obranu i za napad, a njegovo iskustvo moglo bi biti presudno za mladiće, suigrače iz svlačionice. Pred njim su sasvim sigurno ključni mjeseci vezani za njegovu budućnost u Zagrebu.

"Imali su nas na pladnju i nije mi jasno kako su prestali igrati. No, oni su mlada, neiskusna ekipa i vidim ih za dvije do tri godine u samom vrhu europskog rukometa. Međutim, u Hrvatskoj se nikad ne zna," mudro je govorio iskusni Denis Špoljarić nakon pobjede Lisica u Zagrebu.

U Zagrebu će se ipak puno više znati na kraju ove prijelomne sezone, izuzetno važne za stvaranje momčadi za buduće četverogodišnje razdoblje.