Saračević: "CO Zagreb je stvorio bazu iz koje proizvodi hrvatske reprezentativce"

Ovo su samo neki detalji rada omladinskog pogona rukometnog kluba Croatia osiguranje Zagreb u kojemu djeluje osam stručno osposobljenih trenera, trenera koji ne moraju psovati kako bi uspostavili autoritet i koji su danonoćno posvećeni zajedničkom cilju – promoviranju omladinskog kadra u prvu momčad hrvatskog prvaka.

"U klubu imamo otprilike 200 mladih igrača u pet dobnih kategorija. U drugu momčad kluba spadaju dečki koji su rođeni 1994. godine i tu smo treneri Zlatko Saračević i ja. Nino Marković trenira 1996. godište, a Andrija Nikolić i Luka Panza su zaduženi za 1998. godište. Boris Nemec trenira 2000. godište, a 2002. godište trenira Kazimir Ilijaš. Uz to, imamo 200-tinjak klinaca u 15-ak zagrebačkih škola i oni se kreću od 2001. do 2004. godišta. Dakle, sveukupno brojimo 400-tinjak djece u rasponu od 1994. do 2004. godišta", u uvodu objašnjava šef omladinskog pogona rukometnog kluba Croatia osiguranje Zagreb Boris Dvoršek.

"Bitna je hijerarhija rada u klubu. Dakle, uz pet generacija mladih rukometaša koji treniraju u klubu mi danas imamo bazu kroz škole. Jedno vrijeme toga nije bilo i to je loše, jer ako ne postoji baza ti više nemaš od kuda crpiti igrače. Profesor Dražen Badžek čovjek je koji čitav život radi u rukometu i u školama i upravo se on pokazao kao idealna osoba za koordinatora škole rukometa. On je zadužen za obilazak i nadgledanje rada u tim školama. Dakle, ništa se ne prepušta slučaju, već se svaki detalj pomno analizira i prati i u tim školama se rukomet trenira po našem programu. Tako se danas ne može dogoditi da u rukometni klub Croatia osiguranje Zagreb dođe bilo tko, već samo oni koji su zadovoljili naše kriteriji. Tada taj klinac dobiva pozivnicu rukometnog kluba Croatia osiguranje Zagreb i počinje trenirati u samome klubu. Ranije ste imali situacije da bilo tko dođe u klub i trenira rukomet, međutim danas to nije moguće. Strašno smo postrožili kriterije i to je jedini način da napravimo kvalitetnu školu rukometa", govori Dvoršek.

Što je sve potrebno za kvalitetan omladinski pogon?

"Cilj je cijele rukometne piramide stvoriti igrače za prvu ekipu Zagreba, a da bi to postigli promijenili smo postojeći sustav rada. Danas imate osam trenera mlađih kategorija koji su stalno zaposleni u klubu i po cijele dane se bave rukometom. To su sve treneri koji imaju završene rukometne škole i koji profesionalno mogu odrađivati pripremu mlađih kategorija. Uz to što svaki trener ima svoju selekciju, on ima i posebne zadatke ili ako želite specijalnosti. Tako je Zlatko Saračević zadužen za individualni rad s vanjskim igračima, ja sam nekada igrao na poziciji pivota pa se tako danas i bavim pivotima, Matija Bilušić četiri puta tjedno radi posebno s vratarima, Nino Marković prvi je čovjek za program teretane kod svih selekcija, Andrija Nikolić specijalizirao se za agilnost i brzinu i on vodi brigu o tome, dok Boris Nemec posebno usmjerava krilne igrače. Ovakvim načinom rada mi imamo situaciju da druga momčad kluba ('94. godište) trenira čak sedam puta tjedno".

Kako ste zadovoljni rezultatima takvog načina rada?

"U zadnjih godinu dana smo vratili ono što smo trebali imati oduvijek, a to je primat u državnim natjecanjima. Imali ste jedan crni period gdje Zagreb tri ili četiri godine nije imao prvaka države u mlađim kategorijama. Danas se to ne može dogoditi upravo zbog ovakvog načina rada. Lani su, primjerice, godište '94. i '98. bili prvaci države, dok je 2000. godište bilo viceprvak. Naš je cilj da svake godine svaka selekcija igra finale državnog prvenstva i mi vjerujemo kako smo izabrali pravi put i kako možemo ovakvim načinom rada polučiti sjajne rezultate".

"Dakle, mi smo u svega dvije godine ostvarili tri važna cilja. Pod broj jedan to su trofeji koje sam spomenuo, ali jednako je važno to što smo povećali bazu i što danas imamo veliki broj klinaca koji treniraju u rukometnom klubu Croatia osiguranje Zagreb. Treći i najvažniji cilj je plasiranje rukometaša iz omladinskog pogona u prvu ekipu. Vi danas imate u prvoj momčadi rukometnog kluba Croatia osiguranje Zagreb Filipa Ivića na golu, Luku Šebetića i Luku Stepančića na desnom vanjskom, te Lovru Šprema na lijevom krilu. Nemojte smetnuti s uma da su Ivić, Šprem i Stepančić u prvih sedam Zagreba, a kada se oporavi od ozljede tu će biti i Luka Šebetić. Dakle, ti momci su produkt krvavog rada svih trenera omladinske škole i oni danas nisu u prvoj momčadi statisti, već nositelji igre. To je najveća kruna svog našeg rada".

"Nadalje, na vrata prve momčadi kucaju klinci koji su rođeni 1994. godine. Prvi među njima je lijevo krilo Lovro Mihić kojega ste već imali priliku vidjeti i u Ligi prvaka. Potom se nameće desno krilo Bruno Butorac, a tu su još i pivot Leon Vučko, srednji vanjski Lovro Jotić i lijevi vanjski Josip Jurić-Grgić. Svi ti momci imaju strašan potencijal i stoga smo mi već danas njih vezali dugogodišnjim ugovorima. Tako je, primjerice, Lovro Mihić koji ima 18 godina potpisao profesionalni ugovor na pet i pol godina sa klubom. Butorac, Jotić, Vučko i Jurić-Grgić potpisali su stipendijske ugovore na četiri godine. Dakle, to vam je pet klinaca iz samo jedne generacije koji će vrlo skoro igrati u prvoj momčadi kluba i upravo taj trend proizvodnje vlastitog igračkog kadra za nas je najvažniji cilj. Postavili smo sustav rada koji će u kontinuitetu davati igrače za prvu ekipu i to je nešto s čime se malo tko može pohvaliti", objašnjava Dvoršek.

U omladinskom pogonu rukometnog kluba Croatia osiguranje Zagreb sve selekcije rade po jednakom principu. Intenzitet treninga varira ovisno o godištu koje je u pitanju, ali načini zagrijavanja i treniranja moraju biti identični u svim dobnim skupinama.

"Takav način rada dobar je iz više razloga, ali prvenstveno kako bi omogućili mladim rukometašima što bezbolniji prelazak iz jedne generacije u drugu. Dakle, naš klinac radi isto sa devet i sa 18 godina, samo se intenzitet treninga mijenja. Bitno je kod svakog igrača, bez obzira na dob, uočiti grešku i vršiti korekciju iste. Naš cilj je da elemente tehnike djeca savladaju do 16 godine. Kod nas se npr. ne može dogoditi da djeca od 12 godina igraju 6-0 obranu, nego moraju igrati presing, 3-3, 3-2-1 obranu kako bi naučila i savladala obrambena kretanja, obrambeni stav, a kasnije sa nekih 16 godina lako ih je postaviti onda u bilo koju obrambenu formaciju".

"Kada nam dođe igrač iz nekog drugog kluba koji u toj sredini nije savladao tehniku mi tada inzistiramo da taj pojedinac radi brže i da nadoknadi manjak tehničkog znanja. Mi smo svjesno postrožili kriterije kod dovođenja igrača iz drugih klubova. Dakle, nama ne treba igrač koji će popunjavati brojeve, već onaj koji će danas-sutra konkurirati za prvu ekipu. U ovakvom radu je vrlo bitno imati i sve adekvatne uvjete, a nama je uprava kluba to i omogućila. Sve rekvizite imamo, kao i dvoranu i termine za treninge. Mi danas imamo trenersku sobu, sobu za sastanke i gledanje snimljenog materijala u kojoj klincima držimo teoretska predavanja. Snimamo većinu treninga, svaku utakmicu analiziramo i doslovce ništa ne prepuštamo slučaju. Uvjeti za funkcioniranje omladinskog pogona su na najvišem mogućem nivou. Sve selekcije su isto obučene i svi imaju klupsku opremu. Igramo sve domaće turnire, a neke selekcije idu i na međunarodne turnire. Nagodinu planiramo napraviti jedan veliki rukometni kamp Croatia osiguranje Zagreba na moru i tako omogućiti svim selekcijama da istovremeno idu na pripreme".

"Uz to planiramo od sljedeće godine napraviti turnir rukometnog kluba Croatia osiguranje Zagreb i naša je želja da takav turnir uđe u hrvatski i međunarodni kalendar natjecanja i da postane tradicionalan. Želimo da to bude turnir za dva ili tri uzrasta i da s vremenom postaje sve veći. To smo zamislili kao pozivni turnir jer na taj način mi biramo koga ćemo pozvati, a pozvati ćemo samo one koji imaju kvalitetu. Vjerojatni termin bit će između Božića i Nove godine".

Kako izgleda omladinski pogon kod europskih klubova?

"Prva je razlika u tome što mi imamo kvalitetnije i stručno osposobljenije trenere nego li je to slučaj vani. Također, rijetko koji europski klub ima ovako kvalitetan omladinski pogon. Kod nas se to u principu puno ozbiljnije shvaća. Imate za primjer Bundesligu kao najjaču ligu svijeta, ali tamo nema sveukupno tri kluba koja vode brigu o stvaranju svojih igrača i vlastitom omladinskom pogonu".

"Mislim da smo mi u ovome trenutku iznad svih i da nitko u Europi nema ovako kvalitetnu kadetsku ligu. Skandinavija ima jednu prednost u odnosu na sve ostale zemlje, a to je činjenica da se tamo ne igraju odbojka i košarka. Dakle, svi visoki igrači idu prema rukometu i onda je dosta lakše napraviti selekciju. Mi omladinski pogon shvaćamo isto kao i prvu ekipu, dakle sve se radi profesionalno i nema mjesta opuštanju. U mnogim europskim zemljama se u mlađim dobnim kategorijama igraju rukometa, a tek kasnije kada igrači stasaju napravi se jedna uža selekcija. Mi se ne igramo rukometa, već igramo rukomet i u tome je osnovna razlika".

"Također, u mnogim zemljama mlađi od 16 godina ne smiju igrati seniorske lige, dok kod nas klinci od 14 godina već igraju protiv seniora. Mi smo svjesni da oni gube 15 golova razlike, ali za godinu dana tu će razliku smanjiti, a za dvije je više neće biti. Neki će možda reći da je to loše, ali mi dosta rano radimo specijalizaciju i svaki igrač zna koju poziciju igra i koja mu je uloga namijenjena. U Europi do 16 godina svi igraju sve pozicije, a tek nakon toga ide specijalizacija. Njima je njihov model dobar, ali ja sam zagovornik rane specijalizacije (uz određena odstupanja od igrača do igrača) i to je model koji kod nas daje rezultate. On se može nadograđivati, ali se neće mijenjati. Vjerujem da bi mnogi željeli preslikati naš model".

Imate li problema s uspostavljanjem autoriteta?

"Autoritet je jako bitan kod trenera, jer ako ga nemaš ne možeš se ni baviti ovim poslom. Bitno je da trener ima viziju, ideju, da zna metodiku, da je entuzijast i fanatik, takve smo trenere i izabrali. Nekada se na igrače psovalo, vrijeđalo ih se i stalno je bilo dernjave, ali kod nas je to strogo zabranjeno i nikakvog vrijeđanja i psovanja nema. Dakako, u žaru utakmice može ti pobjeći psovka, ali mi na taj način ne želimo raditi s djecom i tako graditi autoritet. Radimo dosta na teambuildingu, dakle da zajedno odemo u kazalište, biciklima na Sljeme ili nešto slično. To je, primjerice, jedan segment skandinavskog modela koji smo preslikali jer smatramo da tako možemo dobiti još veće zajedništvo, te na koncu polučili i bolji rezultat".

"Isto tako svi, i treneri i igrači omladinskog pogona, idemo zajedno na sve domaće utakmice prve momčadi kluba, to smo pretvorili u jedan ritual i druženje kojem se uvijek svi veselimo, svima nama je čast gledati i navijati za naše seniore. Na taj način dobivamo još bolju atmosferu, obiteljski 'štimung' i osjećaj pripadnosti klubu".

Koje su najčešće prepreke u radu s mladima?

"Nama je škola na prvom mjestu, a rukomet tek na drugome, i na tome inzistiramo. Mi uspjehe u školi kontroliramo preko roditelja i profesora i svakom našem igraču od prvoga dana jasno damo do znanja koliko držimo do toga. Tko nije dobar u školi ne može naći mjesto u rukometnom klubu Croatia osiguranje Zagreb. Mi ne tražimo od naših igrača da imaju perfektan prosjek, ali se isto tako ne želimo dovoditi u situaciju da nam neko dijete ne može igrati turnir jer u školi ima negativne ocjene i neopravdane izostanke".

"Prepreke znaju biti i ambiciozni roditelji koji ne gledaju drugu djecu, već samo i isključivo svoju. Pubertet može biti velika prepreka, najopasnije su 15. i 16. godina i kada krene faza zaljubljivanja i izlazaka. Tu trener mora 'visiti' nad igračem svakodnevno. Mi nastojimo stvoriti odnos s našim igračima takav da nam se ne boje ništa reći i da znaju da nam se uvijek s bilo kojim problemom mogu obratiti. U nekim situacijama, mi treneri smo im veći autoriteti nego roditelji. Izlasci su također problem, ali mi nemamo alat da zabranimo nekome da puši ili da ode na piće. Dakle, mi tu djelujemo savjetom i razgovorom, ali da možemo nešto posebno zabraniti i ne možemo.".

Kako izgleda jedan dan trenera mlađih dobnih uzrasta?

"Svi treneri imaju dva treninga dnevno, jedan ujutro i jedan poslijepodne, a vrlo često i tri (večernji). Sat vremena prije prvog treninga dolazimo u klub i napravimo zadnje dogovore vezane za trening koji slijedi. Potom odradimo trening i nakon toga individualne razgovore s igračima po potrebi. U pauzi između treninga radimo analize utakmica i pripremamo se za utakmice koje nas čekaju. Radimo izradu programa za cijeli tjedan, mjesečno planiranje treninga, gledanje snimki protivnika, držanje teoretske nastave, individualnih treninga...".

"Sve to ide u opis našeg posla. Uz to smo uvijek na raspolaganju klubu za bilo kakve poslove. Trener ako ima ikakvu ambiciju mora se neprestano usavršavati, doslovce do kraja karijere, tako da dio vremena svakodnevno posvetimo i tome".

Kako gledate na zaokret u politici kluba, na ovogodišnje pomlađivanje momčadi?

"Ja sam uvijek za mlade igrače i tako sam razmišljao i u prijašnjim klubovima gdje sam radio. Mladi igrač će se uvijek bacati na glavu i davati sve od sebe, a najbolja je stvar kada imaš mlade igrače iz vlastitog pogona, dakle domaće dečke. Oni zaista vole svoj klub i onda na tribinama imaš njihove obitelji, prijatelje, djevojke i na taj se način stvara i gradi jedna drugačija, pozitivna atmosfera na sportskim borilištima. Takav domaći igrač svoj klub doživljava kao svoju obitelj i smatram da je to velika prednost. Vi kada gledate jednog Stipu Mandalinića, Luku Šebetića, Luku Stepančića, Lovru Šprema ili Filipa Ivića jasno vam je da su to igrači sa strašno velikom perspektivom. Projekt kluba je za svaku pohvalu i samo je bitno da se tim momcima da vremena i da bude strpljenja".

Ima li ovakav projekt smisla ako će se igrači prodavati svake godine?

"Da bi projekt kao takav uspio važno je da igrači budu čim duže na okupu. Vi kao trener osjetite veliku razliku između ekipe koja se tek upoznala i one koja je neko vrijeme u istoj postavi. Eto vam primjera seniorske momčadi Zagreba koja je tek par mjeseci na okupu i koja je dosta utakmica ove sezone izgubila u posljednjoj minuti. Taj proces ili put od minus jedan do plus jedan je dosta težak i zna potrajati. A uvjeren sam da će naša ekipa igrati sve bolje i bolje, što je klasika za mladu ekipu".

"Ja nisam za prodaju mladih igrača, osim u slučaju da to radiš ciljano, odnosno da na toj poziciji imaš adekvatnu zamjenu. Najvažnije je da se sustav ne narušava, dakle ako je naš cilj da za dvije-tri godine igramo Final Four Lige prvaka, onda ne smijemo prodajom mladih igrača narušiti sustav. Najbolja je opcija ekipu zadržati na okupu i svake godine dovesti par novih imena. To je važno zbog ambicija, zbog promjene klime i okoline, da se ekipa uvijek malo osvježi i da ne dođe do zasićenja".

Koliko je bitan talent, a koliko rad?

"To naprosto ne ide jedno bez drugoga. Nema koristi od puno treninga ako si antitalent za sport, a isto tako ako ne treniraš svakog dana možeš biti i najveći talent pa opet ništa nećeš napraviti. Godinama stoje postulati da je talent pet posto, a rad sve ostalo. Ja se, međutim, s time ne slažem jer sam osobno trenirao puno rukometaša koji su marljivo i predano radili, bili sjajni na svakom treningu, ali uvijek im je falio taj jedan klik, taj posljednji dodir da bi i na utakmici bili pravi. Jednostavno nisu imali dovoljno talenta i nisu uspjeli".

"Isto tako imao sam bogomdane talente koji nisu uspjeli jer nisu bili sto posto unutra, jer nisu živjeli samo za rukomet. Mislim da je potrebno biti talentiran, ali u jednakoj mjeri i marljiv kako bi uspio u rukometu. Takvi primjeri su Igor Vori, Vedran Zrnić, Igor Kos, Goran Šprem ili Denis Špoljarić. To su iznimno talentirani rukometaši koja su trenirali i petkom i svetkom. Kad god je trebalo, jer jedino se tako može uspjeti. Da bi netko postao rukometaš Croatia osiguranje Zagreba mora imati i jedno i drugo".

Na što ste najviše ponosni u svom radu i što vas najviše može razljutiti?

"Ništa me ne čini ponosnim kao kada vidim jednog od naših klinaca da dobije priliku zaigrati u prvoj momčadi. Dakle, kada Lovro Mihić uđe na tri minute u seniorsku momčad Croatia osiguranje Zagreba mi treneri, ali i svi Lovrini suigrači skačemo od sreće. Igra bilo kojega od tih mladih dečki je rezultat njihovog i našeg krvavog rada i zato nema veće sreće za trenera mlađih dobnih skupinama, nego kada vidi svog igrača kako nastupa za seniorsku momčad kluba. Tri stvari me znaju žacnuti. Nedolazak na trening, ozljeda igrača, te klinci koji imaju sve predispozicije da se bave sportom, ali su u potpunosti neambiciozni. Na to poludim", zaključio je Dvoršek.