Pet utakmica koje su obilježile 2012. godinu

Godina na izmaku, koja srećom po nas ipak nije zauvijek okončana 21. prosinca te još uvijek imate priliku pročitati sve izuzetno zanimljive Sportnetove retrospektivne tekstove, bila je uzbudljiva na svoj način. Sportska borilišta i navijači svjedočili su nevjerojatnim okršajima, borbama, dvobojima, koji su nam više ili manje ostali urezani u sjećanju.

Zbog subjektivnosti i emocija, nema osobe na ovom svijetu koja će od svih tisuća i tisuća sportskih događaja izdvojiti pet jednakih sportskih obračuna i baš u tome je draž praćenja nadmetanja, a svatko ima svoje favorite i usko je povezan s njima. U nekim utakmicama možda ste i aktivno aktivno sudjelovali, neke ste pratili s tribina, neke samo preko malih ekrana...

Posebna je bila 2012. godina, olimpijska, bila je to godina u kojoj je sva pažnja sportskog svijeta bila fokusirana upravo na tih nekoliko intenzivnih londonskih dana, ali i godina u kojoj doslovno nije prošao tjedan u kojem ne bi bilo nekog fantastičnog, pamtljivog, čak i spektakularnog okršaja.

Ovaj izbor pet najboljih, isključivo je odraz moje subjektivne percepcije, s kojom se možda i velika većina neće složiti. Ali kao što sam već napomenuo, sport je usko povezan s ljudskim emocijama, a ovi su dvoboji na mene ostavili poseban utisak.

5. Finale US Opena: Andy Murray - Novak Đoković

Teniska 2012. godina bila je fantastična. Uzbudljiva do posljednjeg poena, od fenomenalnog češkog osvajanja Davisova pokala protiv Španjolaca, Murrayeva osvajanja naslova u All England Clubu, koje mu nije donijelo toliko željenu wimbledonsku titulu, nego 'samo' zlatnu olimpijsku medalju pa sve do činjenice kako se na svakom od četiri Grand Slam turnira do vrha uspeo drugi teniski gladijator.

Novak Đoković otvorio je sezonu pobjedom u Australiji u vrhunskih pet setova nad Rafaelom Nadalom. Španjolac je uzvratio u svojoj pariškoj prijestolnici, gdje se osvetio Đokoviću i ponovno uzeo zemljanu krunu Roland Garrosa. Roger Federer slomio je srce Britancima pobjedom u finalu Wimbledona nad nesretnim Murrayom, koji je sve ipak naplatio olimpijskim trijumfom, ali i naslovom na posljednjem Grand Slam turniru sezone.

Bio je to još jedna od epskih dvoboja između dvojice od aktualna četiri velikana bijelog sporta. S druge strane mreže bio mu je Srbin Đoković, koji se uspio vratiti iz ponora nakon gubitka prva dva seta, da bi u petom posustao i slavlje prepustio Škotu.

Fantastične izmjene, fenomenalni poeni, bila je to prava teniska poslastica prepuna odličnih udaraca s obje strane mreže. Bio je to povijesni, prvi za Andyja. Ako imate pet i pol sati viška u ovo blagdansko vrijeme, slobodno se prepustite i uživajte.

4. EP u rukometu, Srbija: Hrvatska - Francuska 29:22

Iako su hrvatskim rukometašima Francuzi za ovaj poraz iz Srbije naplatili s kamatama, u polufinalu londonskog olimpijskog turnira, ovo je bila utakmica koja je podsjetila na stare, šampionske dane rukometne reprezentacije. Bez obzira na sve trzavice, rukomet je i u ovoj godini donio puno radosti svim navijačima, a možemo se samo nadati kako će uskoro u Španjolskoj možda napraviti i koraka ili dva više.

I na klupskom planu hrvatski rukomet imat će što pamtiti u protekloj godine. Slavlje Zagrebaša protiv Barcelone i to na njihovom terenu, ali i fantastična predstava u zagrebačkoj Areni protiv neprikosnovenog Kiela, kasnijeg europskog prvaka, koja je završila bez pobjednika obilježili su 2012. godinu.

Reprezentacija je ove godine dobila nadimak - brončani. Dvije medalje s posljednja dva natjecanja bila su tog sjaja, što možda nije u potpunosti zadovoljilo hrvatsku javnost, ali niti same igrače, no, u ključnim trenucima netko je bio bolji. Ipak, relativnu satisfakciju su ipak donijele utakmice za to treće mjesto, gdje je Hrvatska prošlih godina često teren napuštala pognutih glava, a u posljednja dva takva okršaja ipak je smogla snage za dohvat medalje.

U Srbiji je Hrvatska u polufinalu zaustavljena od domaćina, ali za pamćenje je bila utakmica protiv 'mrskih neprijatelja' - Francuza. Briljantna partija Marka Kopljara sa sedam golova, uz identičan učinak Čupića te odlične učinke Lackovića i Alilovića bili su dovoljni da Hrvatima osiguraju mjesto u polufinalu, a Francuze pospreme na avion za Pariz.

3. NBA, finale: Miami Heat - Oklahoma City Thunder, Game 4

King James napokon je postao kralj. Ovo godinu pamtit će po olimpijskom zlatu s američkom reprezentacijom, do kojeg je stigao nakon odlične finalne utakmice protiv Španjolaca, uz vrhunske partije i Bryanta i Duranta, ali prvenstveno i po NBA prstenu, kojeg je toliko priželjkivao, još od kada je 'svoje talente' donio na Floridu.

Svježa je bila uspomena na finale iz 2011. godine i poraz od Dallasa i Nowitzkog i jednostavno zajedno s Wadeom, Boshom i ekipom nije dopustio ponavljanje povijesti.

Ispisao je svoju priču i možda započeo legendu.

Iako nisu imali najbolji omjer na kraju regularne sezone, kroz doigravanje obračunali su se s Knicksima, Pacersima te velikim rivalima Celticsima te ih je u finalu dočekala sjajna Oklahoma. Seriju su otvorili porazom na gostovanju, ali su u drugoj utakmici kod Oklahome stekli važnu prednost.

Uzbuđenja su se nastavila Miamiju, a posebna je bila četvrta utakmica, koja je prelomila ovaj fantastični obračuna na stranu Heata. Oklahoma je imala veliku prednost od 33:16 na otvaranju susreta, koju je domaćin stigao do odmora. Uzbudljivo je bilo do samog kraja, James je imao problema s grčevima, zbog kojih niti nije sudjelovao u posljednje dvije minute. No, njegova trica za 97:94, tri minute prije kraja usmjerila je ovaj fantastičan obračun na stranu Miamija.

Posljednja utakmica u seriji za veliko slavlje LeBrona i društva bila je gotovo formalnost.

2. Posljednje kolo Premiershipa: Manchester City - QPR 3:2

Iako mi je kao simpatizeru Liverpoola teško pisati bilo kakve hvalospjeve za manchesterske klubove, protekla sezona bila je jedna od najuzbudljivijih u povijesti engleskog klupskog nogometa. A kakav joj je tek bio kraj i rasplet?

Okršaj Cityja i Uniteda, koji su se za titulu borili doslovno do posljednje sekunde posljednjeg kola, bio je stvarno epskih razmjera. United je poveo na ljestvici u otvaranju sezone, no nakon što su Liverpoolu u listopadu prepustili bod, City odlazi na vrh, a gaženjem 1:6 na Old Traffordu stvara zalihu od pet bodova viška. Loša serija Mancinijeve ekipe s kraja prošle godine nastavila se i početkom ove, a kada je United ponovno prešao u vodstvo u ožujku i stvorio prednost od osam bodova, šest utakmica prije kraja, činilo se kako je pitanje prvaka odlučeno.

Nije bilo tako, niti približno. Stvarno je fascinantna bila završnica u kojoj je City bio nezadrživ, slavili su i u međusobnom obračunu na Etihadu golom Kompanyja te su u posljednje kolo ušli bodovno poravnati, s gol-razlikom na strani Cityja.

United je imao 'laganu' kod Sunderlanda, koju je i potvrdio preko Rooneyja, no u Manchesteru ipak je slavila 'plava strana grada'. Domaćin je protiv QPR-a također trebao imati relativno lagan posao, a pobjeda im je garantirala titulu. No, nije moglo bez drame. Zabaleta je pogotkom u prvom dijelu najavio u kojem bi se smjeru utakmica mogla razvijati. Međutim, Djibril Cisse, donosi izjednačenje, a isključenje ludog Joeyja Bartona ipak smiruje živce navijača Cityja.

Sve do 66. minute, kada Jamie Mackie zabija za vodstvo gostiju, a sebi otvara put da postane legenda - Uniteda, koji im je u posljednjem kolu donio naslov. Drama je za domaćine trajala do sučeve nadoknade, kada prvo Džeko poravnava na 2:2, a Argentinac Sergio Agüero donosi pobjedu, sebi osigurava titulu junaka, a Građanima titulu engleskog prvaka.

Prvu nakon daleke 1968. godine.

U ovakvim trenucima navijačkog ludila ja se uvijek rado sjetim Istanbula 2005. godine.

1. Finale Lige prvaka: Bayern - Chelsea

Nogomet je fantastična igra i svako malo se podsjetimo na tu činjenicu. Ovu kalendarsku godinu obilježili su i nastupi hrvatske reprezentacije na Euru, gdje je bilo nekoliko fenomenalnih obračuna i na kojem su još jednom Španjolci dominantno otišli do naslova. Ludu utakmicu odigrao je i Dinamo s Ludogorecom u kvalifikacijama za Ligu prvaka, a godinu su obilježili brojni obračuni u nacionalnim prvenstvima, koji su iz tjedna u tjedan oduševljavali. Od šest El Clasica, koji je jedan bio bolji od drugoga pa sve do vrhunskih obračuna Bayerna i dortmundske Borussije na njemačkim nogometnim travnjacima.

Međutim, apsolutno bez dvojbi i razmišljanja najbolja utakmica 2012. godine bila je ona u münchenskom finalu Lige prvaka, kojoj sam osobno svjedočio iz novinarske lože Allianz Arene.

Fenomenalna atmosfera na tribinama, odličan dvoboj s brojnim prilikama, pogodak Müllera koji je Bayernu osam minuta prije kraja trebao donijeti naslov europskog prvaka. Drogbin skok i udarac glavom nakon kornera i njegovo slavlje na koljenima još i danas su mi urezani u sjećanju. Pa produžeci, Robbenov promašaj kaznenog udarca, Olićeva prilika, ali i njegov promašaj u fenomenalnom raspucavanju u kojem je točku na i stavio Drogba, za prvu titulu najbolje europske nogometne momčadi za Chelsea.

I to sve u samo tri nezaboravna sata.

Bajkovit je bio nogometni put Chelseaja kroz čitavo natjecanje pa sve do pobjedničkog finala. Možda će naredne godine biti pravi trenutak da münchenski sastav uzvrati udarac, ispiše svoju bajku protiv nekog engleskog predstavnika i to usred Londona, u tamošnjem hramu nogometa - Wembleyju.