Deset osoba koje su obilježile hrvatski sport u 2012. godini

10. Dario Šarić

Foto: Fiba.com

Iako smo prečesto skloni svakakvim usporedbama i ekstremima, odavno se na jednog mladog sportaša prije njegove punoljetnosti nije sručila tolika lavina očekivanja kao na Darija Šarića. "Novi Dražen", "Novi Kukoč", "Novi Ćosić", spasitelj hrvatske košarke, top tri NBA Drafta - a Šarić još nije odigrao ni jednu ozbiljnu seniorsku sezonu.

U Zagrebu nisu imali "muda" gurnuti ga u vatru u Euroligi prošle sezone, pa je tek na ljeto mogao pokazati što može i koliko je dominantan svojim vršnjacima. Na svojim ramenima odveo je hrvatsku juniorsku reprezentaciju do europskog naslova, ubacivši u finalu domaćinu Litvi 39 poena, 11 skokova i četiri asistencije. Nakon toga odlučio je raskinuti ugovor sa Zagrebom, spremao se dva mjeseca sa Splitom, da bi na koncu završio u Ciboni. Tamo ga čeka izazov ispunjavanja visokih kriterija i očekivanja da bude vođa nove generacije koja će vratiti nekadašnji sjaj hrvatskoj košarci.

9. Nikola Vujčić

Foto: Kristijan Komarica

Košarkaški Split godinama je plutao prema neumitnom kraju, dok se na Gripama nije pojavio Nikola Vujčić. Zasukao rukave, razdrmao učmalo, crvotočinom nagriženo nekoć slavno košarkaško zdanje i pokazao kako se i za vrlo malo novca, uz pravi rad, mogu napraviti dobri rezultati. Njegova energija "zarazila" je mnoge koji su se uključili u akciju spašavanja Jugoplastike, a posebno je impresivna atmosfera u svlačionici, iako igrači već 10 mjeseci nisu dobili plaće. A pobjeđuju momčadi u kojima jedan igrač košta kao cijeli Splitov klupski proračun.

Vujčić je ove sezone i na parketu i u uredu i na Gradskim vijećima i u svlačionici i u trofejnom salonu i u pregovorima sa sponzorima, političarima, klupskim vjerovnicima, a stigao je usput i uvjeriti "svoj" Maccabi kako je vrijeme za novog Hrvata "dolje" (Darko Planinić). Ovog tjedna uspio je i "nemoguće" - pridobio je za svoje ideje i rad sve političke strukture u Gradu Splitu, koje se inače ne mogu složiti ni oko banalnih stvari. Ideja s besplatnim reklamiranjem Dalmacijavina pobrala je aklamativnu podršku i nagrade (Sporto) i već dala ozbiljne poslovne rezultate u splitskoj tvrtci koja se bori za goli život. Vujčić je kod mnogih uspio probuditi već pomalo prašnjave i usnule emocije o slavnoj Jugoplastici.

8. Ivica Kostelić

Prokletstvo velikog sportaša leži u činjenici da se naviknemo na njegove pobjede i smatramo ih nečim normalnim i ne posebno uzbudljivim. Pa nas tako sezona u kojoj je Ivica Kostelić završio kao četvrti u ukupnom poretku Svjetskog kupa i "samo" vlasnik Malog kristalnog globusa u kombinaciji nije nešto posebno "izula iz cipela". A to je baš nepravedno.

Karijera 33-godišnjeg Zagrepčanina neumitno se bliži kraju, a Ivica i dalje ostavlja dojam kako mu nije dosta snijega, pobjeda, padova, boli. Koljeno je problematično, pojavljivali su se svakakvi dramatični napisi u medijima o njegovom stanju, no Ivica i dalje ne namjerava "objesiti skije o klin". Uvijek je bio fanatik, vojnički discipliniran i motiviran, gladan pobjeda kao svaki veliki sportski šampion. A Ivica Kostelić je jedan od najvećih šampiona koje je hrvatski sport ikada imao.

7. Ratko Rudić

Foto: Sandro Donda

Hrvatski vaterpolo je uvijek bio među najboljima u Europi i svijetu. No, tek otkako se Ratko Rudić napokon vratio kući postao je i - najbolji. Najveći strateg u povijesti vaterpola, to je nešto što mu nitko ne može osporiti. Najbolji je pokazatelj kolika je važnost struke u bilo kojem sportu, a njegove reakcije i odluke koje se tijekom utakmica donose u djeliću sekunde rade razliku između "jednog od najboljih" i "najboljeg".

Godinama je Hrvatska bila "tu negdje", motala se po završnicama, sanjala postolja gledajući u leđa Mađarima, Srbima, Talijanima. A onda je Ratko Rudić sve okrenuo i u pet godina zaokružio "zlatno trojstvo". Hrvatska je pod njegovim vodstvom postala svjetski prvak u Melbourneu 2007., europski prvak u Zagrebu 2010. i napokon olimpijski pobjednik u Londonu ove godine. Rudić se oprostio od trenerske klupe i prebacio u ulogu savjetnika. Nadajmo se da će savjeti padati na plodno tlo.

6. Paraolimpijci

Biti olimpijac je ponos kojeg osjeti tek mali broj onih koji su svoj život posvetiti sportu. Biti olimpijac uz tjelesni hendikep je još korak više, veće, vrjednije. Svi ljudi koji stignu na Paraolimpijske igre u svojim su životima već pobjednici, jer su pobijedili puno teže protivnike od onih s kojima se nadmeću na sportskom polju. Pobijedili su sami sebe. A to je u životu paraolimpijca najteža bitka.

Darko Kralj, Zoran Talić, Branimir Budetić, Mikela Ristoski i Mihovil Španja iz Londona su donijeli olimpijske medalje i svoja imena zauvijek upisali u olimpijsku i sportsku povijest. Kad god vam je teško, kad god vas muči depresija ili manjak vjere u sebe ili svoju okolinu - sjetite s koliko su znoja, muke, boli i suza u ove medalje ugradili ovi sportaši. Koliko su strahova i teškoća pobijedili. Koliko su puta sami sebi rekli "neću odustati!". Oni koji su osvojili medalje isto kao i oni koji nisu. Sama riječ "paraolimpijac" ionako je sinonim za riječ - pobjednik.

5. Ivano Balić

Foto: Dario Dodić

I Balić je, kao i Kostelić, ušao u 33. godinu života i njegova karijera polako se bliži kraju. Dolaze mlađi, brži, snažniji, ali ne nužno i bolji. Sve one batine koje je primao godinama Balića su neumitno usporile. Ali bez obzira što mislili čelnici hrvatskog rukometa, Ivana Balića bi i danas svaki razuman rukometni trener radije imao u svojoj, nego u protivničkoj momčadi. Makar da maše ručnikom na klupi.

Nakon desetljeća u kojem je bio "prvi i posljednji", Ivano u hrvatskoj reprezentaciji u 2012. nije bio u naslovnoj ulozi. Ali je opet bio važan kotačić i europske bronce u Srbiji i olimpijske bronce u Londonu. Ivano više ne može 60 minuta "giljati" u oba smjera, ali ono može i dalje je vrijedno. Njegova karijera i veličina zaslužile su prikladniji oproštaj od reprezentacije, ako je ovo uopće oproštaj. Za "čudnovatog Ivana" ne bi bilo "čudnovato" da ga izostanak sa SP u Španjolskoj dodatno motivira i razgoropadi. Onako kao što je goropadan bio u dresu Atletica nekoliko dana nakon što je Goluža objavio listu reprezentativaca.

4. Luka Modrić

Lara, Sulejman i Luka Modrić. Tri najpoznatija lika iz sapunica u Hrvatskoj u 2012. godini. Dugo je trajalo "natezanje" između Reala i Tottenhama oko otkupa ugovora "jedine Mourinhove ljetne želje", na koncu je sve ipak završilo prema Lukinim, ali i željama svih ljubitelja hrvatskog nogometa i navijača hrvatske reprezentacije. Željeli smo opet gledati nekog našeg igrača na najvišoj mogućoj nogometnoj razini u Europi.

Modrić od ove sezone živi svoj "realni san", a konačnu "presudu" glede njegovog dolaska na Santiago Bernabeu dala je utakmica između Hrvatske i Španjolske na Europskom prvenstvu u Poljskoj i Ukrajini. Modrić je bio najbolji pojedinac (sudac Wolfgang Stark najgori) i svi oni u "kraljevskom klubu" koji su bili skeptični shvatili su da je Luka doista "taj". Hrvatski nogomet opet ima svog predstavnika u Realu, a na Luki je da ta priča traje što duže. Duže nego što bi, po posljednjim rezultatima, mogla trajati Mourinhova.

3. Josip Pavić

Foto: Kristijan Komarica

Ove godine konačno smo mogli iz prve ruke razumjeti kako se osjeća navijač francuske rukometne reprezentacije kad Thierry Omeyer zaključa svoju bravu. Zavalite se u naslonjač, grickate grickalice i znate da će biti dobro. Jer je on "poludio". Josip Pavić na vratima hrvatske vaterpolske reprezentacije frustrirao je najbolje svjetske vaterpolist, tjerao ih da se hvataju za glavu, njihove trenere da poskakuju uz rub bazena u nevjerici, a navijače da si čupaju kose.

Pavić je bez ikakve dvojbe najbolji vaterpolski vratar na svijetu, a nedavno je proglašen i najboljim vaterpolistom uopće. Njegove obrane nisu oscilirale, osim ako oscilacijama nećete proglasiti balansiranje između odličnog i sjajnog. Kad njegovim suigračima nije išlo - Pavić ih je vadio. Kad je Hrvatska imala napadačke krize - Pavić bi se pobrinuo da ih imaju i protivnici. Njegove čudesne obrane bile su kamen temeljac zaokruživanja hrvatskog vaterpolskog "zlatnog trojstva" u Londonu.

2. Giovanni Cernogoraz

Foto: FaH

Giovanni Cernogoraz je dokaz kako u sportu još uvijek postoje bajke. Još tamo u srpnju za njega je izvan streljačkih krugova znao tek poneki ludi sportski fanatik iz Istre, a u prosincu je taj "neznani junak" proglašen najboljim sportašem zemlje koja ima sportaše svjetskog ugleda i vrijednosti. Prije samo par mjeseci bio je tek "konobar koji spava s puškom", danas je prvo ime sportom zaluđene nacije. Da, život zaista piše romane.

Ono poslijepodne kolovoza šestog u kojem se poput munje Hrvatskom širile poruke "upali televiziju, neki tip u hrvatskom dresu mete glinene golubove" zauvijek će ostati pouka kako malo treba da ti se čitav život okrene naopačke. Da konačno dobiješ potvrdu da svi oni skupi meci nisu ispucani uzalud, da sva ona muka i trud nisu ostali bez nagrade. I to kakve nagrade. Sportske besmrtnosti.

1. Sandra Perković

Foto: FaH

112 godina Hrvatska je čekala atletsko olimpijsko zlato. Još tamo od prvog dokumentiranog nastupa naših sportaša na Olimpijskim igrama u Parizu 1900., zlato u "kraljici sportova" za hrvatski je sport bilo samo san. A onda se ukazala "kraljica Sandra" i donijela hrvatskom sportu ono što nitko dosad nije.

22 godine su tek na snažnim ramenima Sandre Perković, a već u svom seniorskom životopisu ima dva europska i olimpijsko zlato. U 2012. godini željela je svima pokazati da je dopinška priča bila samo pogreška iz neznanja, a ne želja za korištenjem nedozvoljenih sredstava. I napravila je to na najboji mogući način. Pomela je konkurenciju na Europskom prvenstvu u Helsinkiju, zatim i na Olimpijskim igrama u Londonu i dominantno pokazala da je prvo ime ženskog bacanja diska u svijetu.

I najveće hrvatsko sportsko ime u 2012. godini.