Kako je živio Teofilo Stevenson

Više od 60 godina je prošlo otkako se rodio, a sedam mjeseci otkako je umro Teofilo Stevenson. Rodom Kubanac, desnicom boksač, munjevit i krakat, jednom je svojom rečenicom i godinama krvavog rada ispričao priču koja će nadživjeti grob, kosti i metar, dva zemlje što su ostali iza njega. Znate, gotovo svaka sportska bajka započinje u siromašnom predgrađu milijunskog grada ili opustošenim vukojebinama bez imena i prezimena, a sličan put čekao je i malenog Teofila.

Kasne su pedesete godine prošlog stoljeća na američkom kontinentu, Kuba je sama po sebi bijeda i poluameričko vlasništvo iscrpljeno revolucionarskim ratovima. Kubanski diktator Fulgencio Batista protjeran je s otoka, a na njegovo mjesto dolazi tada mlađahni revolucionar Fidel Castro. Burno je doba i Amerika luduje zbog sramote u Zaljevu svinja, gdje je Fidel isprašio Jenkije i raširio ruke prema majčici Rusiji. U međuvremenu, istočno od Havane u gradiću zaboravljivog imena Puerto Padre, desetogodišnji dječarac slijedi svaki očev korak i svo slobodno vrijeme, kojeg na Kubi ima najviše na svijetu, provodi u dvorani vješajući se o boksačke vreće i konopce.

Na njegovu sreću ovdje vrijeme nije novac, a otac, i sam bivši boksač, nema ništa protiv da njegov sin navuče rukavice i sluša svaku riječ bivšeg prvaka, sada trenera i mentora Johna Herrere. No, iako mu je prvi otkrio tajne boksa, Herrera i Stevenson su više na podu nego s rukama u zraku - 14 poraza u prvih 20 borbi, tko zna, možda bi Teofilo ostao samo crtica u lokalnim novinama da nije bilo dva čovjeka u njegovom životu - Fidela Castra i Andreja Červonenka.

Naime, Castro prekida sve veze s Amerikancima, uvodi zabranu profesionalnog sporta na otoku, a razvoj sportaša na sebe preuzima država - potez koji će, kako se kasnije pokazalo, mladog Teofila gurnuti uz sam bok besmrtnom kubanskom generalu. S obzirom da je Amerima zatvorio vrata, Fidelu kao poklon iz daleke Rusije u znak ljubavi i dobre suradnje komunističkih zemalja stiže bivši sovjetski boksač Andrej Červonenko. Njegova misija bila je jednostavna - evo ti svi kubanski talenti na dlanu, a ti nam stvori prvaka - i ako možeš, izudaraj kojeg Amera na tom putu. S Červonenkom su na otok stigle najmodernije tehnike i treninzi toga vremena, izgrađene su dvorane i negdje putem rođena je paklena kubanska škola boksa. U to isto vrijeme mladi Stevenson u Havani osvaja juniorsku titulu i zapinje za oko upravo Červonenku s kojim kreće prema osvajanju najdražeg ukrasa - onog olimpijskog, žute boje.

Godina je 1972., Stevenson je sa 20 ljeta na leđima već postao najveća kubanska zvijezda, a olimpijski krugovi vijore se Münchenom. Prvo kolo - Poljak Ludwik Denderys posložen je na pod nakon 30 sekundi, a četvrtfinale donosi slatki okršaj s američkim boksačem Duaneom Bobickom. Cijela Kuba je pred ono malo televizora što ih ima, jer Bobick je puno više od sporta - Amerikanci od njega očekuju novo amatersko zlato i profesionalni boksački put jednog Floyda Pattersona, Muhammada Alija, Georgea Foremana i Joea Fraziera. Prekinuti dominaciju zlog Ujaka Sama i srušiti mu snove direktom u bradu, pa ima li ljepše priče za malenu i siromašnu Kubu.

Prva runda je prošla - izjednačeno. Kreće druga u kojoj Bobick napada Stevensona, prelazi u vodstvo i samo ga tri minute dijele od polufinala, pa i profesionalnog ugovora. Zna on kako se to radi, već je godinu ranije pobijedio Stevensona na Panameričkim igrama, a i sada je na najboljem putu da ponovi isto protiv kubanskog dugajlije. No sportske bajke, pogotovo američke, uvijek imaju sladunjavi happy end, trebao je to znati i Bobick prije nego ga je Stevenson tri puta nokautirao u posljednjoj rundi i poklonio mu mjesto u prvom redu za svoju najveću borbu u karijeri - a 20 mu je godina tek.

Svjedoci kažu kako Kubanac nikada više nije boksao kao u toj trećoj olimpijskoj rundi, nikada Bobicku ring nije bio manji, a sekunde duže nego tog munchenskog ljeta 1972. I baš je tog ljeta, deset godina nakon kubanske revolucije, ta malena zemlja oldtimera i duhanskog dima postala i ostala najjača sila svijeta u amaterskom boksu sve do danas. Mnogi će reći, baš zbog paklenog desnog krošea Teofila Stevensona. Ili aperkata, tko će ga znati. Što se Münchena tiče, sudbina se više nije miješala sa sladunjavim preokretima, u polufinalu je teško stradao Nijemac Peter Hussing, dok je u finalu Stevenson došao do olimpijskog zlata bez borbe - Rumunj Ion Alexe predao je finale zbog ozljede palca.

Četiri godine kasnije konopci su isti, njegov desni kroše jači, ljevica slabašna kao i prvog dana, a Olimpijske igre preseljene u Montreal. Ovaj put nema drame, Stevenson ih sve ruši prije posljednjeg zvona, među njima i Amerikanca Johna Tatea, a u finalu Rumunj Mircea Simon doslovno bježi po ringu i smišlja kako se izvući sa srebrom i bez batina. Na kraju iz njegovog kuta bacaju ručnik, a krakati Kubanac predivnog stila uzima i drugo zlato. Na redu je Moskva i 1980. s istim scenarijem i novom zlatnom medaljom, devet tehničkih nokauta u jedanaest olimpijskih borbi u karijeri, poraza nula. Ganjao bi on i četvrto zlato da Kuba nije bojkotirala OI u Los Angelesu 1984., možda bi trenirao i slabu ljevicu, možda se ne bi ni borio u Renu i sa 34 godine na grbači osvojio titulu svjetskog amaterskog prvaka - treću u karijeri.

"El dinero no es nada"

I bilo bi to sasvim dovoljno za priču o Teofilu Stevensonu. Prvi teškaš s tri olimpijska zlata zaredom, put od trnja do zvijezda, idol nacije. Bilo bi to sasvim dovoljno, da nije dobio ponudu o kojoj su sanjali svi koji su se barem jednom našli među konopcima - borbu s velikim Muhammadom Alijem. Da je ovo prava sportska bajka, Teofilo bi u grotlu neke teksaške dvorane posložio na pod velikog Alija, s tri nokauta u posljednjoj rundi, kao nekoć Duanea Bobicka u četvrtfinalu onog olimpijskog Münchena. Poljubio bi pojas, slikao se s Donom Kingom i sletio u Havanu pred milijun kubanskih duša sa zlatnom desnicom i slabašnom ljevicom.

Do borbe nikada nije došlo. Ponuda je stigla u doba kada boksači već zarađuju strašne cifre, kada svijetom udaraju Ali, Frazier, Foreman, spektakli Rumble in the Jungle, Thrilla in Manila. Stevenson je olimpijski prvak iz Münchena i ne bi bio prvi Kubanac koji je prebjegao u Ameriku. Organizatori mu nude milijun dolara, možda i više, samo da zakorači u SAD, u ring s Muhammadom Alijem i postane profesionalac u borbi desetljeća, stoljeća ili čega već. Ovog puta Teofilo Stevenson nije se uzdao u svoj savršeni direkt uz korak unatrag, odbio je napustiti Kubu i hladno odgovorio: "Što je milijun dolara prema ljubavi osam milijuna ljudi?".

Možda se okrenuo na peti i otišao sa smiješkom, možda se godinama grizao zbog toga, možda mu je bilo svejedno, ali Teofilo Stevenson u tom je sobičku s novinarom osvojio i Kubu i svijet i Ameriku. "El dinero no es nada. Ako se boriš samo zbog novca, može ti uništiti karijeru kada ga nemaš dovoljno. Ili još gore, kada ga imaš previše". Naravno, nije ni on boksao za čavle. Dobio je raskošnu kuću na kat u Havani, dva automobila SSSR proizvodnje, vikendicu u gradu Deliciasu, sve pokloni zahvalne kubanske vlade. Nekome s takvim talentom, šansom za oči u oči s Alijem, ej, Muhammadom Alijem, otvorenom stazom prema milijunima dolara i svjetskoj slavi - možda premalo. Njemu dovoljno.

Nakon odlaska u mirovinu izjavio je za Washington Post: "Postoje svjetski prvaci koji zarađuju puno, ali se ne znaju ni potpisati. Nisu korisni u svojoj zajednici. Zapravo su u istoj situaciji kao i kada su počeli trenirati bez prebijene pare. A sada im je još i teže jer su potrošili mladost". Novac? "Nisam trebao novac, samo bi mi uništio život. Za profesionalne boksače, novac je zamka. Zarađuju ogromne svote, ali koliko je boksača u povijesti umrlo siromašno? Novac uvijek završi u tuđim rukama", The Tribune 2003.

324 borbe odboksao je u karijeri i izgubio samo 22. Umirovio se jedne zime 1988., i ostao u kubanskom boksu, što će drugo. Kažu bilo je u svijetu većih boksača od njega, bržih, jačih i elegantnijih, ali malo tko je od njih svijet naučio toliko o životu kao taj dozlaboga talentirani dugajlija.

Više od 60 godina je prošlo otkako se rodio, a sedam mjeseci otkako je umro Teofilo Stevenson. Rodom Kubanac, desnicom boksač i posljednji olimpijac.

Foto: Wikipedia, Thomas Lehmann/Bundesarchiv