Problem iscijeđenih limuna

Hrvatska od Portugala do danas ima omjer od 6-6 u polufinalima velikih natjecanja, što možda i nije tako loše kako se sjećamo jer uglavnom pamtimo ili trijumfe (Portugal, Atena) ili ključne poraze (polufinalne ili finalne). Tko pamti pobjednička polufinala?

No, posljednja tri polufinala, sva pod vodstvom Slavka Goluže, Hrvatska je izgubila, čak možemo konstatirati i - prilično uvjerljivo. I protiv Srbije i protiv Francuske, a posebno protiv Danske, Hrvatska je gotovo cijele susrete lovila i lovila prednost protivnika, ne izgledavši ni slično momčadi, posebno u Londonu i Španjolskoj, koja je oduševljavala u dotadašnjem dijelu natjecanja.

Naravno, postoji jedan osnovni razlog zašto u polufinalu ne možete izgledati kao protiv Bjelorusije - protivnik. Srbija nije iz te kategorije, no sa Srbijom smo igrali u Beogradu što samo po sebi, nažalost, nosi puno teškoća koje nemaju veze sa sportom. Psihički, očito, Hrvatska nije bila spremna odgovoriti tim zahtjevima. Francuska i Danska su, pak, najviša kategorija, protivnici koji će vam u toj fazi natjecanja zasigurno zatvoriti prostore koje ste do tada na natjecanju imali i koristili. Protivnici protiv kojih trebate biti maksimalno spremni psihički, fizički, taktički.

Za Francusku je ovoga puta Hrvatska bila spremna. Za Dansku nije.

Danska je u svakom segmentu igre nadigrala Hrvatsku i zasluženo će u finale. Svaka analiza tu mora započeti, jer kada Hrvatska dobije Francusku - 95 posto analiza počinje "kako je Hrvatska sjajna", a mali broj sa slabostima Francuske.

Upozoravali su svi, od igrača i stručnog stožera do medija i javnosti, kako je Dancima ovo prvi "pravi" susret na SP-u, ali i prilika za osvetu za vrlo neugodan poraz u Londonu (u manje važnoj utakmici). Danska je bila vrhunska, zapravo vrlo slična onome što Hrvatska pruža u svojim najboljim izdanjima. Agresivna i brza obrana, forsiranje izuzetno brze igre, tranzicije, brzog centra, ali i jedan vrlo važan dodatak u odnosu na London - puno kvalitetnija tranzicijska obrana.

Dvije presječene lopte Hansena usred naše kontre možda su i najvažniji trenuci utakmice. To nisu bile tek presječene lopte, Hansen tamo nije stajao slučajno već s razlogom, Danci su poslali poruku - poznajemo vas, spremni smo za vas, taktički smo odlično pripremljeni, nećete nas iskontrirati 10 puta kao u Londonu, pročitani ste, nemojte ni pokušavati gurati lopte u kontru.

Dancima su te dvije akcije dale samopouzdanje da se London neće ponoviti, a Hrvatskoj su to isto samopouzdanje srušilo.

"Ups, ovo neće ići kao u Londonu."

Tri kontre, jedna realizirana. Deset danskih, sedam golova. Potpuni obrat u odnosu na London, i dok je pomalo slučajno što je završna razlika upravo i razlika u broju realiziranih kontri, nije nimalo slučajno što je u Londonu uvjerljivo slavila Hrvatska, a u Barceloni Danska.

Kontra, dakako, nije rezultat toga "želite li ići u kontru ili ne" već onoga što radite u napadu (tehničke pogreške, pasivni napadi, šutevi u vratara) odnosno u obrani. Danci su bili koncentriraniji, svježiji, brži - gotovo sve lopte odbijene od okvira gola završavale su u njihovim rukama, a to je samo djelomično stvar sreće - puno više utjecaja ima "hop" u nogama, brzina reakcije i glave i tijela. Danska je funkcionirala na maksimumu, a Hrvatska kao da je svoju najvažniju utakmicu već odigrala.

Ako je protiv Francuske sve štimalo perfektno ili barem blizu toga, protiv Danske je bilo obrnuto. Očajan početak u oba smjera odredio je cijelu utakmicu, a kasnije obrana i napad nisu uspjeli povezati neki dobar period u kojem bi se zaostatak stigao, iako se u nekoliko situacija Hrvatska približila. No, na tih -2 ili -3 nedostajao je pogodak ili je nedostajala obrana Alilovića, nedostajalo je povezivanje tri-četiri dobra napada i obrane zajedno. Utakmica je bila gotova kada Čupić nije realizirao kontru za 23:21 - već u protunapadu Markussen je realizirao dansku kontru za neuhvatljivih 24:20.

Danska je imala igru za hrvatsku obranu. Hansen i društvo nisu izbušili Alilovića s vanjskih pozicija kako je možda dojam - štoviše, Hrvatska je zabila i više golova s devet metara (istina, dio njih na samom kraju), Duvnjak, Kopljar i Bičanić zabili su više golova od kolega na suparničkoj strani. No, kao i uvijek, broj golova ne otkriva previše.

Danci su, naime, zatvorili dotok lopti prema krilima, što je u postavljenom napadu i inače boljka ovog sastava jer ni Kopljar ni Bičanić (još) nemaju vezu s krilima kakvu trebaju imati na ovom nivou, a pokazalo se da Danci imaju puno više uigranih kombinacija za Eggerta i srećom po nas neraspoloženog Lindberga. Isto tako, puno su bolje koristili kružnog napadača, pa konačnih 13-5 u asistencijama puno više govori o učinku i igri danske vanjske linije u odnosu na hrvatsku nego sami broj pogodaka. Danci su s krila, sa 6 metara i iz kontri zabili 18 golova. Hrvatska - 8. A to su golovi koji su plod igre, dok su golovi s vanjskih pozicija češće golovi "moram potegnuti jer drugih rješenja nemamo".

Napadački se dio objašnjenja može pronaći u Bičanićevoj rečenici "pogledajte Duvnjaka i mene, izgledamo kao iscijeđeni limuni". Hrvatska je uistinu imala peh da je baš na svojoj praktički najdubljoj poziciji s početnog Golužinog popisa na kraju ostala kratka zbog ozljede Lackovića i potom isključenja Vukovića protiv Francuske i ozljede istog igrača protiv Danske. Knjiga je napadački spala samo na Bičanića i mladog Mandalinića, dok je Duvnjak zbog Vukovićevih problema u dvije utakmice zaredom ostao jedini srednji vanjski. Koji, k tomu, igra u oba smjera.

Teže je shvatljiv pad u obrani jer tu je Hrvatska ipak igrački dublja i ne toliko iscrpljena, ali je ipak izgledala slabo, propusno, ni približno čvrsto i aktivno kao protiv Francuske. Alilović se dobro držao u prvom dijelu, no slaba iskorištenost njegovih obrana srušila je i njegov entuzijazam pa je utakmicu okončao s loših 27 posto obrana. No, veći je problem što Hrvatska nije imala niti jedan blok, a u tomu je najbolja na svijetu. Wilbek je očito dobro prostudirao hrvatsku igru, bio je spreman za osvetu. Je li Hrvatska bila spremna za bolju Dansku?

Naravno da se u ovakvoj utakmici za niz pojedinaca, pa tako i izbornika, mogu pronaći brojna pitanja. Zašto Duvnjak nije mogao ponoviti partiju protiv Francuza? Gdje su nestala krila? Zašto Kopljar nije više potegnuo ako je vidio da Duvnjaka i Bičanića ne ide? Gdje je nestao Vori? Zašto se Goluža nije odlučio dati prigodu Iviću kada na početku drugog dijela Alilović nije mogao ništa skinuti? Zašto je Hrvatska rano u nastavku počela igrati nekonvencionalnu obranu, s izlaskom na Hansena, a ne pokušati utvrditi tih odličnih 6-0? Kada trener luta i paničari, luta i paničari i momčad, i nije slučajno što Onesta uvijek mirno promatra svoju momčad i jednako mirno donosi odluke neovisno o rezultatu. Manjih ili većih pitanja ima tisuću, tako je uvijek s porazima. No, svaki poraz, pa i ovakav, dio je jedne "veće slike" koju Hrvatska gleda iz natjecanja u natjecanje.

Hrvatska je i fizički i psihički i taktički bila sjajna protiv Francuza. Svi zaslužuju za to kredit, od igrača do stručnog stožera, no je li naš cilj na ovom SP-u bio jednostavno - pobijediti Francusku?

Neupitno je da je trijumf nad Francuskom bio skup za Hrvatsku, no to nikoga nije smjelo iznenaditi.

Koliko se puta Hrvatska u završnicama velikih natjecanja žalila na ozljede, tegobe, gležnjeve, temperaturu, izmorenost, primljene udarce, iscijeđenost? Svaki puta, ali zaista baš svaki puta.

Nije li krajnje vrijeme da prihvatimo to kao zakonitost velikih turnira koji uvijek nude velik broj utakmica u malom broju dana? Nije li vrijeme da shvatimo kako "maksimum u svakoj utakmici" nije put prema zlatnoj medalji? Nije li vrijeme da sami sebi olakšamo bolje tempirajući formu? Da si skinemo pritisak da je svaka utakmica u skupini utakmica koju moramo dobiti? Ne govorim ovdje o susretu sa Španjolskom već općenito prvom dijelu natjecanja koje je Hrvatska toliko puta prošla rezultatski neoštećena, ali igrački ranjena? A koliko je puta Francuska došla do četvrtfinala ili polufinala bez poraza? "Francuzi se muče", koliko puta smo vidjeli tu priču prije nego su odmarširali do zlata?

Možemo li iz toga naučiti kakvu lekciju?

Čak i neovisno o ždrijebu koji se poslije toga otvarao, bilo je pametno u potpunosti odmoriti vodeće igrače protiv Španjolske. Bilo bi to mudro i zrelo i strateški ispravno, a niti jedna od tih riječi nije u sukobu s riječi karakteran niti ima veze s riječi "obraz" i "džon". No, dok god se u Hrvatskoj takve pobjede u jednostavno nevažnim susretima veličaju kao pobjede ponosa, poštenja i karaktera, Hrvatska će u završnicu - kada treba biti najspremnija i na svom vrhuncu - dolaziti poput iscijeđenih limuna.

Dilema "Balić ili ne" nije dobila jasan odgovor na ovom natjecanju, jer niti je Hrvatska osvojila zlato da bi opravdala nekorištenje Balića niti je razočarala igrom ili doživjela rezultatski neuspjeh. I s Balićem je 10 natjecanja zaredom Hrvatska ostala bez zlatne medalje, pa ni Ivano očito nije garancija za pobjede u ovakvim utakmicama.

Na kraju, teško je tvrditi da postoji očito rješenje za hrvatske polufinalne probleme. Kad Drago Vuković kaže "trebali bismo naučiti nešto iz tih utakmica, ali nikako da naučimo", znači da rješenje nemaju ni igrači koji su prošli najveća natjecanja, najveće utakmice i najveće pozornice, pa bi bilo bahato reći - kriv je taj i taj, krivo je to i to.

No, kada budu analizirali ovo SP, predložio bih i igračima i stružnom stožeru da ne analiziraju tu utakmicu s Danskom nego sve što joj je prethodilo. I dođu do zaključka kako izbjeći da baš Hrvatska u tom polufinalu igra s iscijeđenim limunima, a ne igračima koji pucaju od snage. Rješenja moraju postojati, od selekcije igrača preko logistike, plana priprema i rotacije igrača do strateškog planiranja turnira, forme i doziranja potrošene snage.

Strateškog, a ne od utakmice do utakmice.