Velika trenerska imena u borbi za europski tron

Biti trener baš i nije zahvalan posao, a posebno je nezahvalno biti izbornikom. Velika je to čast i kako je igraču cilj nastupati za reprezentaciju, treneru je cilj postati izbornikom.

Idila traje dok traju rezultati. Međutim kada rezultata nema, kada krenu porazi, na udaru je prvo trener ili izbornik. Nakon Europskog prvenstva u Sloveniji, osmorica stručnjaka će izbjeći medijski linč. Oni su ti koji su odveli svoje reprezentacije do završne faze i oni su ti koji nose velike zasluge za dobar rezultat.

Popis izbornika četvrtfinalista je impresivan. Sve su to jako dobro poznata trenerska imena i još jednom se pokazalo kako je košarka specifičan sport u kojem trener početnik ne može dobiti u ruke reprezentaciju. Za vođenje reprezentacije, planiranje priprema i realizaciju pripremljenog, potrebno je puno iskustva, autoriteta, inteligencije i znanja. Ova osmorica to imaju.

Jasmin Repeša (Hrvatska)

Jasmin Repeša je u svom drugom mandatu na klupi hrvatske reprezentacije. Jedan od najboljih hrvatskih trenera prvi mandat je odradio od 2005. do 2009. godine, a ponovno je reprezentaciju preuzeo nakon neuspjelog eksperimenta s Josipom Vrankovićem.

Jasko je 2005. godine stigao u najgorem mogućem trenutku. Hrvatska košarka se tek trebala oporaviti nakon šamarčine opaljene u Beogradu od strane sudačke trojke predvođene Talijanom Lamonicom, neki igrači su razočarani raspletom u tom susretu sa Španjolskom odlučili pauzirati i Repeša nije mogao od početka računati na puni kadar.

Međutim uspio je vratiti Hrvatsku na svjetsku košarkašku kartu, pod njegovim vodstvom je upisan plasman na Svjetsko prvenstvo, zatim i na Olimpijske igre i Hrvatska je ponovno počela nešto značiti u košarkaškom svijetu.

Povratak na klupu je uslijedio nakon debakla na Europskom prvenstvu u Litvi 2011. godine. Tijekom ove godine bilo je dosta neizvjesnosti hoće li voditi Hrvatsku u Sloveniji i srećom za sve, ta je priča okončana na taj način da je Repeša ostao na klupi. Ne srećom po njegovu klupsku karijeru jer nije ostao na klupi Unicaje, ali srećom za reprezentaciju.

Pobornik disciplinirane igre i puno rada u obrani ostvarivao je uspjehe od ranih trenutaka trenerske karijere vodeći uspješno Cibonu, Tofas, Fortitudo, Lottomaticu, Benetton...

Dušan Ivković (Srbija)

Jedno od najjačih i najuglednijih trenerskih imena u četvrtfinalu je svakako Dušan Ivković. 69-godišnji stručnjak trenerski autoritet je u pravom smislu riječi, jedan od najvećih europskih trenera ikad i osvajač brojnih trofeja.

Ivković tvrdi kako je praktički samo igrom slučaja još uvijek na klupi Srbije. Trener starog kova pokušavao je reprezentaciju dati u ruke nekom od mlađih stručnjaka koji bi mogli stvarati momčad na duže staze, no, kako tvrdi, nije bilo nekog velikog interesa. Dapače.

Trenersku karijeru započeo je davno, još 1978. godine i odmah je pokazao veliki potencijal osvojivši s Partizanom naslov prvaka Jugoslavije. U toj sezoni je uz naslov prvaka osvojio i Kup i Kup Radivoja Koraća odmah osvojivši sve što je mogao.

S moskovskim CSKA osvojio je tri uzastopna naslova prvaka Rusije, s Olympiakosom je dva puta bio prvak Grčke i dva puta osvajao Euroligu, s AEK-om je uzeo također dva naslova u Grčkoj te je osvojio Saporta kup, prvak Grčke je bio i s PAOK-om dok je s moskovskim Dinamom osvojio Eurokup.

Uz iznimnu klupsku karijeru, Ivković se može pohvaliti i s možda i još boljom reprezentativnom karijerom osvojivši naslove prvaka Europe 1989., 1991., 1995. i 1997. godine, prvak svijeta bio je 1990. i 1998. godine te je dva puta vodio reprezentaciju u finalu olimpijskih igara i Europskog prvenstva.

U osamdesetim godinama tri sezone je vodio i momčad Šibenke. Ivkoviću će prigovoriti kako nije čovjek koji obožava medije i ne voli naslovnice, međutim nitko mu ne može osporiti trenersko znanje. I oni koji to mogu pokušati, slobodno se mogu upoznati s njegovim rezultatima. Shvatit će da su u zabludi.

Juan Orenga (Španjolska)

Ime Juana Orenge većina će povezati uz njegovu igračku karijeru, ne trenersku. Vrlo dobri centar Estudiantesa u trenerske vode je krenuo 2005. godine preuzevši upravo Estudiantes, ali bila je to sezona kada je madridski klub počeo padati i više nije bio u samom vrhu španjolske košarke.

Ipak uspio ga je dovesti do doigravanja gdje je eliminiran u četvrtfinalu od Unicaje. Vrlo brzo je napustio klub i prihvatio posao u Španjolskom košarkaškom savezu.

Od tog kratkog izleta u Madrid, Orenga je u krugu reprezentacije. S mladom reprezentacijom do 20 godina koju je predvodio Nikola Mirotić, osvojio je naslov prvaka Europe 2011. godine, a četiri godine ranije zaustavljen je u finalu protiv Srbije.

Kada je Sergio Scariolo napustio reprezentaciju, Španjolci su ostali malo razočarani izborom Orenge. Očekivali su kako će ključeve luksuznog voznog parka preuzeti neki iskusniji trener, međutim u Savezu su vjerovali u Orengu i dali mu povjerenje.

"Juan je sjajna osoba, vrlo inteligentan trener i puno puta mi je pomogao da donesem pravu odluku u pravo vrijeme", govorio je Scariolo na odlasku. Hoće li Orenga opravdati povjerenje, vidjet će se. Možda Slovenija i nije pravi odgovor zbog brojnih izostanaka, već Svjetsko prvenstvo 2014. godine moglo bi pokazati jesu li u Savezu pogriješili.

Božidar Maljković (Slovenija)

Božidar Maljković je uz Dušana Ivkovića najveće ime i najveći autoritet među aktualnim izbornicima. O njegovim kvalitetama govore rezultati, Maljković je ostvario ono što je malo koji trener u mogućnosti, osvajao je naslove prvaka Europe s tri različita kluba, a njegovo ime u povijesti splitske košarke ostat će zauvijek zapisano zlatnim slovima.

Kada je 1987. godine dolazio u Jugoplastiku na preporuku Ace Nikolića bio je priličan broj skeptika koji nisu baš vjerovali u uspjeh. Međutim Maljkovićev odgovor bio je najbolji mogući. Jugoplastici je donio trofeje, udario je temelje momčadi koja je osvojila tri uzastopna naslova prvaka Europe od čega dva pod njegovim vodstvom.

To mu je donijelo kultni status u Splitu otkud je praktički započeo pravu vrhunsku trenersku karijeru. On je Jugoplastiku podignuo, a ona je njemu otvorila vrata trenerske elite. Kasnije je osvajao i naslove prvaka Europe i s Limogesom i Panathinaikosom i njegovo ime ima težinu u europskoj košarci.

Danas je popularna teza kako je Maljković "u padu", kako više nije onako dobar trener kao ranije. Znanje sigurno nije izgubio, možda je košarka malo otišla ispred njegovog vremena, međutim ima itekako što za reći u današnjem sportu.

Projekt sa Slovenijom mu je prvi izbornički posao. Ranije je bio isključivo okrenut radu u klubovima, a nakon što je uzeo Sloveniju krajem 2010. godine, pred njega je postavljen cilj pravog rezultata na ovom Eurobasketu.

Kako "jabuka ne pada daleko od stabla" pokazuje i Maljkovićev primjer. Njegov kćer Marina također je uspješan trener i aktualna je izbornica ženske reprezentacije Srbije.

Vincent Collet (Francuska)

Francuzi od 2009. godine vjeruju Vincentu Colletu, treneru koji je ime izgradio u domaćim klubovima i nikada nije radio van Francuske.

Najveće uspjehe ostvario je kao trener Le Mansa i Asvela, a posljednje dvije sezone radi kao trener Strasbourga paralelno s vođenjem francuske reprezentacije.

Za kormilo reprezentacije je stigao nakon odlaska Michela Gomeza koji je razočarao u svom drugom izborničkom mandatu stoga niti sama očekivanja nisu odmah bila "urnebesna" za Colleta što mu je omogućilo mirniju i bolju prilagodbu.

2011. godine vodio je Francusku do finala Europskog prvenstva u Litvi čime je već ostvario jedan od najboljih reprezentativnih rezultata. Ono što je za njega važno je neizmjerna podrška zvijezda francuske reprezentacije. Kada vam leđa čuvaju Tony Parker, Nicolas Batum i Boris Diaw, sve je lakše.

Međutim, nije Collet izbornik samo zbog njih. Riječ je o treneru koji dobro poznaje svoj posao o čemu svjedoče i rezultati. Izuzev tog u Litvi s reprezentacijom, to su rezultati na "lokalnoj razini", no bez obzira, nije lako osvajati naslove u izjednačenoj konkurenciji kao što je ona francuska.

Mike Fratello (Ukrajina)

Ugledno trenersko ime sjedi na klupi Ukrajine i zasigurno je jedan od glavnih "krivaca" za odlično natjecanje za Ukrajince. Ukrajinska reprezentacija je daleko od europskog vrha, međutim Fratello je kvalitetnim radom uspio izboriti četvrtfinale Europskog prvenstva.

Čovjek koji je više od 20 godina boravio u NBA ligi i vodio do doigravanja Atlanta Hawkse pet puta, Cleveland Cavalierse četiri puta i Memphis Grizzliese dva puta, svakako iza sebe ima uspješnu karijeru.

S europskom košarkom nije imao nekih posebnih dodirnih točaka, sve dok nije dobio poziv Ukrajinskog košarkaškog saveza.

U Ukrajinu je došao kada je reprezentativna košarka bila u priličnoj krizi, međutim postupno su rasli i danas su u četvrtfinalu Europskog prvenstva. Nitko ne može poreći da je Fratello napravio ogroman posao, dovoljno je pogledati pojedinačnu kvalitetu momčadi i puno toga je jasno.

Jonas Kazlauskas (Litva)

Još jedno veliko trenersko ime je Jonas Kazlauskas. Kazlauskas za razliku od većine aktualnih trenera ima iskustva na različitim natjecanjima s različitim momčadima.

Uz kvalitetan rad na klupskom planu u litavskim velikanima Žalgirisu i Lietuvos Rytasu, zatim i Olympiakosu i CSKA, Kazlauskas je vodio i tri reprezentacije.

"Trenirati klub je vaš stalan posao, međutim trenirati reprezentaciju je veliko zadovoljstvo i posebna odgovornost. Ljudi ne razumiju da je to nevjerojatno odgovoran posao, najodgovorniji u košarci. Tu ste trener cijele jedne zemlje i imate odgovornost prema svim državljanima, ne samo klubu i njegovim navijačima, već i navijačima rivala iz te države", govorio je Kazlauskas.

Osim što je vodio Litvu u prvom mandatu do bronce na Olimpijskim igrama 2000. godine, kasnije je trenirao i reprezentacije Kine i Grčke. S Kinezima je dominirao u Aziji, s Grčkom je osvojio broncu na Eurobasketu u Poljskoj, a sada radi dobre stvari i s Litvom.

Kazlauskas je također u onoj skupini najboljih europskih trenera i velika snaga litavske reprezentacije.

Simone Pianigiani (Italija)

Da nije bilo užasne sezone u Fenerbahčeu, Simone Pianigiani bi zaslužio samo najljepše epitete za svoju trenersku karijeru. Međutim prvi izlet van Italije i Montepaschija pokazao se kao teški promašaj.

U Montepaschiju je radio sjajan posao, otkako je preuzeo prvu momčad 2006. godine, dominirao je talijanskom košarkom i nitko mu nije bio niti blizu. Pokazao je dobar nos za pronaći igrača i još 2009. godine dobio je u ruke reprezentaciju.

Ipak, u reprezentaciji do Slovenije nije nijednom uspio dohvatiti četvrtfinale i javnost je postajala sve nestrpljivija. Kada je u Fenerbahčeu plesao više od pola sezone na rubu otkaza i na kraju bio zamijenjen, Talijani su se zapitali hoće li se to dogoditi i u reprezentaciji.

Međutim, Pianigiani je u pripremama odradio odličan posao, slično kao i Repeša, podizao je formu momčadi do početka natjecanja i onda eksplodirao. Italija izgleda solidno, napokon je prekinula sušu i plasirala se u četvrtfinale i Pianigiani može biti zadovoljan.

Pokazao je skepticima da je epizoda u Turskoj iza njega i da je spreman za nove izazove.