Priča o čovjeku koji iz dana u dan živi za rukomet

Boris Dvoršek. Čovjek velikog rukometnog znanja. Čovjek prepun rukometnih ideja, čovjek s vizijom i brojnim mogućnostima. Čovjek uvijek željan učenja i napredovanja, čovjek čije vitrine i ormari obiluju brojnim stručnim knjigama, rukometnim skriptama i snimkama i čiji laptop gotovo svaki dan skine neki novi video, neki novi potez kojeg njegov šef odmah može upiti i upotrijebiti. Čovjek je to i koji je nekada bio živčenjak, a danas će radije smireno nešto obrazložiti. Čovjek je to i koji zna što želi, poštuje i cijeni druge, uvijek je spreman popričati, ali i svoje rukometno znanje, kao i DVD-ove nesebično podijeliti. Čovjek je to i koji uvijek prilazi sa širokim osmijehom na licu i pokojom dobrom forom da vas nasmije baš onako kako treba jer smijeh je lijek, a njegovo rukometno znanje njegov je život.

Rukometna priča današnjeg trenera prve momčadi CO Zagreba počela je još u Samoboru gdje je završio prva četiri razreda Osnovne škole, a upravo u onom četvrtom napravio je i svoje prve rukometne korake kojima nastavlja koračati i u OŠ Pavleka Miškine gdje su na odabir bila tri sporta. Odbojka mu nije bila suđena, ipak je mreža bila previsoka za ovog dječaka. Stolni tenis bi još i mogao proći da mu stol nije dolazio taman do brade. Stoga su rukomet i uloga kružnog napadača pod trenerskom palicom profesora Dražena Badžeka bili onaj pravi izbor koji je logično nastavljen upisivanjem u redove najboljeg rukometnog kluba u gradu, Zagreba.

I dok je prolazio svim selekcijama ovoga kluba u rukama je često držao Sportske novosti kako bi upio svaku rečenicu i putem Srednje škole u Križanićevoj i smjera novinarstvo, jednoga dana postao sportski novinar, točnije, komentator. Jer televizija je uvijek bila velika želja. No, vrijeme je potom bilo za odabir fakulteta i iako je prošao oba prijemna, kako za pravo tako i za novinarstvo, plan je nekako bio odraditi tri godine Pravnog fakulteta pa paralelno još upisati novinarstvo, jer TV je i dalje privlačio ovog mladića. Međutim, uslijedila je tada vojska koja je nekako bila prava prelomnica jer tamo ga je čekao njegov vod, a po povratku mali rukometaši željni njegova znanja.

"Nakon što sam upisao pravo trebao sam otići u vojsku, no prije toga profesor Badžek uzeo je jednu zviždaljku i rekao kako će to biti moja fućka kada se vratim jer ću tada postati rukometni trener."

I bi tako.

"Dečki su me se s jedne strane bojali, a s druge su me cijenili"

Novinarstvo je polako padalo u drugi plan, a svaki slobodni trenutak od vojske Dvoršek je provodio na pripremama i seminarima kako bi po povratku, sa svojih 19 godina, već radio kao pravi rukometni trener. I fakultet je tada patio, malo se padalo, malo davalo ispite, upisala se i Upravna, no logičan slijed zapravo je bila Viša trenerska, jer već tada uspjeha i osvojenih turnira s njegovim klincima stvarno nije nedostajalo.

S 20 godina na leđima, mladci Zagreba do 11, 12 godina starosti, bili su prva generacija mladog trenera Dvoršeka koji je bio pravi mali pozitivni divljak, kako sam voli reći, čiji je autoritet bio neupitan, a čiji igrači su sa strahopoštovanjem upijali svaku riječ i slušali svog vođu. A nisu to bili bilo koji klinci, bili su to kasnije, ali i danas najbolji rukometaši svijeta, od Igora Vorija i Denisa Špoljarića preko Vedrana Zrnića i Gorana Šprema do Igora Kosa i drugih. I svi do jednog bojali su se svog trenera, ali su mu i govorili "ti". No, bilo su to drugačija vremena, pojašnjava Dvoršek.

"Imao sam veliki autoritet i klinci su me se bojali i dan danas i Zrnić i Šprem koji su bili u toj generaciji kažu da ja nisam bio kakav sam bio da oni nikad ne bi postali ovakvi igrači. Maltretirao sam ih i ganjao i sjećam se vraćali su se maturalaca u subotu u noć, ali već su drugo jutro imali kažnjenički trening. Stalno je bilo i nagrađivanja i kažnjavanja, ali sam i tada bio drugačiji no danas. Bio sam pozitivni divljak i psovao sam i urlao, znao sam dečke zatvoriti u svlačionicu po 45 minuta i vikati na njih, ali sve je to bilo pravedno i svi su ti dečki postali veliki igrači zahvaljujući tome što su bili veliki entuzijasti i zahvaljujući tome što sam ja isto bio entuzijast koji je to prenašao na njih i i od njih sam stvarao igrače. Imao sam autoritet nad njima, ali sam bio korektan."

Nastavio je potom Dvoršek s prisjećanjem na svoje početke koji su možda bili nešto drugačiji, ali da nije bilo tako i sam trener priznaje kako ni on ni igrači do uspjeha ne bi stigli: "Meni su, recimo, od prvog dana oni govorili ti, nikada vi, a u zadnjih deset godina svi mi igrači govore vi. No, u ono vrijeme mi smo zajedno rasli, ja kao trener i oni kao igrači. Oni su sa mnom proveli devet godina, svake smo sezone bili na hrpi turnira, od Barcelone do Partille kupa, provodili smo više dana zajedno nego što smo bili doma. Puno treninga, utakmica i strašno puno odricanja je iza nas. Ti su dečki uspjeli samo zato što su se odricali, nisu imali nijedan dan slobodan, išli su u školu i trenirali sedam puta tjedno. Dečki su me se s jedne strane bojali, ali s druge su me respektirali i cijenili i zato smo svi mi uspjeli."

Kada policija odvodi igrače, a ti više nemaš s kime odigrati utakmicu...

Osvajali su ti momci pod vodstvom trenera Dvoršeka uistinu svašta i u tih devet zajedničkih godina prepunih rada, ali i dobrog smijeha, stiglo je mnogo naslova državnih prvaka, osvajali su se i oni najjači turniri od Partille kupa na dalje, no bilo je tu i svakojakih zgoda i dogodovština, priča i pošalica, ali i odličnih anegdota kojih se sam trener sjeća s lijepim osmijehom na licu. A jedna od njih ide ovako...

"Išli smo u Švedsku i životna nam je želja bila osvojiti Lund jer smo tada osvojili i Partille kup i Barcelonu, naime, ta generacija sa svojih 15, 16 godina osvojila je sve živo. I došao je taj Lund koji još jedini nismo osvojili. Bili smo nabrijali, spremni i sve je bilo super do osmine finala kada smo se dogovorili da ćemo se naći u 10 sati ispred škole u kojoj smo spavali. Trebali smo ići na bus i prema dvorani u kojoj igramo, no mi se skupljamo, a od 16 igrača dođe njih deset, šest nema nigdje. Čekamo mi pola sata, nema nigdje nikoga i krećemo prema dvorani jer moramo stići na utakmicu i u međuvremenu saznamo da su sva šestorica završila na policiji jer su krali satove u nekakvom dućanu usred bijela dana u centru grada."

To, međutim, nije bilo sve. Iako je Zagreb bio favorit i nitko ga nije mogao zaustaviti na terenu, policija je bila ta koja je spriječila osvajanje toliko željenog turnira u Lundu: No, nije to bio najveći problem, mi smo prošli osminu finala i dolazi policija i odvodi nam još jednog igrača pa igramo utakmicu četvrtine finala i dolazi policija i odvodi nam još dvojicu, tako da smo mi ispali u polufinalu tog turnira jer ovih šest, sedam koji su ostali više nisu mogli stajati na nogama, a mi smo u istom danu igrali sve utakmice. I iako smo bili najbolji i nitko nas tamo nije mogao zadržati dečki više nisu mogli stajati na nogama jer smo ostajali bez igrača budući da je nekolicina njih krala satove u klupskim trenirkama i svi su znali tko su i što su."

"Dok se njih 15 kupalo, trojica su čitala lektiru i učila matematiku"

Iako je bio pravi mali divljak na crti tik uz teren, trener Dvoršek, kao i cijela institucija RK Zagreba uvijek su mislili na dobrobit same djece, malih rukometaša, koji bez uspjeha u školi nisu mogli ići na turnire. I kada se padalo u školi, kada su se polagali popravni, treneru Dvoršeku je bilo stalo, bio je tu da spasi stvar te da za vrijeme priprema ispituje matematiku i naučeno gradivo jer bez škole ništa. I to je još jedna stvar koja se uvijek sviđala roditeljima, a krasila je trenera Dvoršeka i njegove suradnike u Zagrebu u kojem i dan danas vrijedi pravilo da tko ne može završiti školu ne može igrati u redovima ove ekipe.

"Bilo je i dobrih dogodovština, bilo je dana kada smo išli na državna prvenstva pa su igrači imali popravke u školama ili kada roditelji ne puštaju djecu u Švedsku, a trebamo proći pripreme u Puli i nakon toga na put za Švedsku. Tada sam ja njih na pripremama pod prisilom držao u jednoj sobi i tamo su morali učiti. Njih 15 se kupalo, dok su njih trojica učili, čitali, radili matematiku i slično da bi ih ja popodne koliko sam mogao ispitivao i tako smo zajedno radili. Nakon priprema smo došli u Zagreb, položili ispite i išli u Švedsku. Vodili smo brigu o svemu, nije bilo popuštanja", objašnjava popularno zvani Bota.

Pravilnim trenerskim putem do krune karijere u Zagrebu

Boris Dvoršek uistinu je primjer jednog pravog trenera, njegov klupski rukometni put započeo je radom s mladima, a istovremeno izučavajući se na na fakultetu, seminarima i kampovima. Od 1989. kada je krenuo u Zagrebu sa svojim trenerskim radom ovaj je trener prošao uistinu mnogo, od mlađih uzrasta Zagreba preko kaljena sa seniorima Karlovca do Medveščaka u dva navrata, kao i pozicije šefa omladinskog pogona Zagreba, a predvodio je i rukometašice Trešnjevke do uistinu sjajnih uspjeha. Vratio se potom kako bi preuzeo drugu momčad Zagreba sve dok nije uslijedila, kako i sam kaže, kruna njegove karijere kada je sasvim zasluženo, uz pokoju suzu u oku i velike emocije, postao trener prve ekipe CO Zagreba.

Upravo tim pravim putom i svime što je prošao, iskustvima koja je stekao učeći na fakultetu, ali i na samome terenu iz godine u godinu, zadovoljstvo ne krije glavni akter ove priče: "Nisam bio tako dobar kada sam počeo, no učeći kroz tečajeve i fakultet i kamp HRS-a na koji sam svake godine išao sam rastao. Recimo, prvih nekoliko godina nikada nisam radio kao trener na kampu već sam išao tamo i ujutro od 7 do 12 i popodne od 17 do 21 sam pisao treninge Duvnjaka, Canjuge, Puljića. Memorirao sam ih i poslije sam to isprobavao s klincima, dolazio do nekih svojih stvari, ali cijelo to vrijeme sam imao viziju i ideju kako postati trener, kako se razvijati, kako igra treba izgledati. Trener mora imati pristup, znanje koje nije samo 'ajmo ući na drugog pivota i razbiti obranu', već mora znati kako doći do nekih stvari u igri, mora poznavati metodiku, kako recimo izgleda skok šut, kako podučavati klince o križanju, odvlačenju, stručnim pojmovima, taktici, tehničkim stvarima, fizičkoj pripremi tako da definitivno nije lako biti trener."

No, prostora za napredak uvijek ima stoga ovaj rukometni strateg ne staje na svome putu, upravo suprotno, iz dana u dan sa žarkom se željom kao i onoga prvoga dana trudi postati još bolji: "Možda sam u startu karijere imao hendikep što nisam imao veliko igračko iskustvo iza sebe, ali sam to nadoknađivao upornošću i željom za učenjem. Imam tako doma mnogo DVD-ova, skripti i to mnogo trenera zna pa ih od mene i posuđuju. Ali moraš učiti, ja cijeli život učim, i dan danas znam sjesti u ured i uzeti DVD i proučavati ga. Nisu to samo snimke utakmica već i DVD-i sa seminara, a skidam s interneta i raznorazne vježbe jer ako se ne nadograđuješ ne možeš ništa."

Vrlo je jednostavno Zagrebov strateg potom zaokružio svoj rukometni put, od najmlađih dana, od one 19. godine kada se vratio iz vojske te je krenuo trenirajući mlade Zagrebove, točnije, Badelove snage, pa sve do danas kada i dalje radi, ali kao ponosni trener prve ekipe kluba u kojemu je praktički cijeli život, od svojih malih nogu.

"Nisam imao igračku karijeru, ali jesam trenersku onako kako stvarno treba. Krenuo sam s dečkima koji su imali devet, deset godina pa sam vodio kadete, juniore, poslije toga Karlovac, Medveščak i Trešnjevku, bio sam i u kadetskoj i juniorskoj reprezentaciji, prošao sam mnogo i sa ženskom seniorskom reprezentacijom, dakle 10, 15 godina sam proveo u reprezentaciji. Skupio sam dovoljno iskustva do sada da me više ništa ne može iznenaditi jer kada prođeš s klincima toliko godina prošao si svašta i kada ih prokužiš više te kod seniora ništa ne može iznenaditi. Stoga kada gledam sve skupa uistinu sam prošao pravilan put, no iza toga stoje 24 godine rada, odricanja i truda da bi sad doživio krunu karijere preuzimanjem Zagreba."

Da bi došao do krune svoje karijere ovaj je trener prošao zaista mnogo, a što je još sve učinio na putu ka onome što danas jest, kako je stekao nadimak mali Napoleon, od kojih je hrvatskih i inih trenera posudio poneku akciju, kako mu je bilo u društvu djevojaka iz Trešnjevke te zašto njegove prve šale u ženskoj reprezentaciji nisu bile smiješne, ali i što je osjetio kada je bio pozvan u glavni ured Kutije šibica kako bi mu bilo obznanjeno da je on taj, novi trener prve ekipe, vrijedi pročitati u drugome dijelu priče.

Foto: Facebook - CO Zagreb