Nastavak priče o čovjeku koji dan započinje i završava rukometom

Boris Dvoršek. Još jednom, čovjek velikog rukometnog znanja. Čovjek željan učenja i nadogradnje. Čovjek velikog entuzijazma i još većeg motiva. Čovjek sada prepun iskustva, a željan ga još i više. Čovjek koji je iza sebe ostavio mnogo, ali kreće po još i više. Čovjek koji se može itekako ponositi svime što je postigao, ali još više i onime što je druge naučio. Čovjek koji je od mladih dječačića koji su trčkarali rukometnim parketom napravio svjetske rukometaše vrhunske klase. Čovjek koji je svojom pozitivnom energijom bio i dobri duh svake momčadi i svake ekipe u svojoj karijeri.

Čovjek koji je ostavio traga na svakome srcu, na svakome terenu, u svakim očima. Čovjek koji i dan danas nedostaje svojim djevojkama iz škvadre u Trešnji, čovjek koji se i dalje divi rukometnim velikanima i veličinama i pokušava i dalje učiti od ili uz njih. Čovjek koji će svakoga uvjeriti kako zna znanje i kako je upravo on taj koji to znanje može prenijeti na svako dijete željno rukometnog svijeta. Čovjek koji danas sasvim zasluženo nosi titulu trenera prve momčadi CO Zagreba jer upravo je on to dostigao velikim radom, trudom i odricanjem, a kada on upregne svoje momke svi do jednog primjećuju da iz njih izvlači samo ono najbolje.

Nakon prvih rukometnih koraka u Samoboru pa Zagrebu, nakon promjene nekolicine fakulteta, kao i sazrijevanja u vojski, nakon predvođenja svoje sjajne generacije danas vrhunskih rukometaša, nakon osvajanja brojnih turnira, titula, medalja i priznanja, nakon nekoliko napisanih stručnih štiva, nakon rada s mladima, kaljenja s onim starijima, a prije ostvarenja svog sna i krune svoje karijere trener Dvoršek prošao je još zaista mnogo. Od prilike da uči od najboljih, od onih pravih uzora, od upijanja svake akcije, poteza, ideje koja je bila pred njime preko iskustava stečenih s mlađim muškim reprezentacijama do onih u ženskom rukometu, kako uspjeha u Trešnjevci tako i nezaboravnih dana u ženskoj reprezentaciji i ispisivanja prave male povijesti s istom do pokazivanja i dokazivanja da je upravo on taj, mali Napoleon koji će ti se uvući pod kožu, razgovorom te uputiti na pravi put te izvući ono najbolje iz tebe.

Jer upravo to ovaj je stručnjak učinio kada je zasjeo na klupu hrvatskog prvaka, probudio je svoje nove momke, dao im novu energiju i želju za radom, dodatnim radom, te je od njih učinio regionalne prvake. A oni su mu to vratili na najbolji mogući način, emocijom, priznanjem, velikim pljeskom, naklonom te zahvalnošću koju Zagrebov trener zasigurno nikada neće zaboraviti te će mu, kao i njegovim momcima, biti dodatan poriv za guranje naprijed. Naprijed ka starim dobrim hrvatskim naslovima, ka obrani naslova regionalnog prvaka, a uz istu postavu kako na parketu tako i na klupi za godinu, dvije, tri možda i ka nekom uzbudljivom europskom podvigu.

Velimir Kljaić - uzor od kojeg je učio

I dok je trenerski rastao i izrastao ponavljamo kako je uvijek učio, bio je željan svakog treninga, kampa, mogućnosti da gleda i proučava i pritom sam stvara nešto novo, možda i bolje. Iz Kutije šibica nije se dao, posebice kada je trening ili utakmicu vodio njegov uzor, pokojni Velimir Kljaić. Jer tada se najviše upijalo, divilo, učilo...

"Velimir Kljaić je trener s kojim sam mnogo razgovarao, bio sam jako dobar s njime, čovjek je to koji je o rukometu znao sve, taktički je bio strašan, kao i u pristupu i razgovoru s igračima, ali i općenito o rukometu. Čovjek je to koji je živio rukomet sto na sat, čovjek s kojim sam izmijenio jako puno informacija, od kojeg sam mnogo učio. Znao sam sjediti cijele dane u dvorani, gledao ujutro i popodne njegove treninge, zapisivao, razgovarao, nisam direktno radio s njim u stožeru, ali sam imao sreću da je on vodio prvu ekipu kada sam ja vodio drugu momčad. Trener je to kakav bi za mene trebao biti, sigurno je moj uzor."

Uz pravog rukometnog stručnjaka na putu ka realizaciji svoje ideje i stvaranju nove vizije, trener na čijem licu prilikom razgovora ne možeš ne otkriti ljubav prema rukometu i ne možeš ne zamijetiti želju za poboljšanjem koja naprosto pršti, nije promatrao i učio samo od onog za njega najboljeg, našla su se tu i imena poput Kandije, Červara, Zovka i drugih.

"Hrvatska uistinu ima mnogo dobrih trenera. Tu je bio recimo pokojni Vinko Kandija koji je vodio Zagreb kada sam ja počinjao, kada sam bio trener Medveščaka mnogo sam razgovarao sa Šojatom koji je vodio Lokomotivu u to vrijeme, profesor Malić i Tomljanović naučili su me mnogo o teoriji i metodici, no u principu ja sam od svakog trenera uzimao ponešto. Nešto od Line Červara, nešto od Zdravka Zovka, nešto od Nene Kljaića jer smatram da su svi oni kolege i od svakog možeš nešto naučiti, kao što to oni mogu od svih nas ostalih. Ne bježim od toga da sam učio od drugih, gledao druge i da se na taj način nadograđujem jer nešto uzmeš pa od te jedne vježbe napraviš pet svojih. Ima, naravno, i trenera koje gledaš pa shvatiš da tako ne bi radio."

Iako će hrvatske stratege uvijek staviti pred one svjetske, morao je trener Dvoršek istaknuti i po čemu odlično pamti legendarnog Talanta Dujšebajeva, kako je promatrao Schwalba na putu ka naslovu prvaka Europe te što mu je od znanja prenijela Marit Breivik.

"Kao član Upravnog odbora Udruge trenera imao sam priliku provesti nešto više vremena s Dujšebajevim kada je bio gost na seminaru 2009. godine. Čovjek ima strašno veliko rukometno znanje, može se s njime pričati na svim jezicima i on nesebično dijeli to znanje. Ono što je kod njega bitno jest da u svakom dijelu treninga, pokretu, vježbi ističe kako se igrači trebaju natjecati među sobom. To je važna stvar jer se tako stvara pobjednički mentalitet kod igrača. Strašno sam puno u istoj prilici naučio i od Marit Breivik koja je bila svjetsko ime, trenerica ženske norveške reprezentacije koja je ostvarila hrpu uspjeha. S njom sam najviše razgovarao o sustavima i načinima rada u reprezentaciji. Divio sam se isto tako prošle sezone Schwalbu na koji je način vodio HSV do naslova prvaka Europe. Valero Rivera je isto dobar trener, sve priprema studiozno i analitički."

Zagrebov strateg i sam kaže da kada učiš moraš znati što te zanima, što točno gledaš jer samo tako napreduješ, samo tako postaješ bolji: "Kada gledam utakmice ne gledam ih kao navijač nego kao trener i pokušavam gledati način na koji treneri vode utakmicu. Recimo, zašto u nekom trenutku zovu time-out, zašto mijenjaju obranu iz 6-0 u 5-1, zašto mijenjaju bržeg igrača za sporijeg... Gledam zašto trener nešto radi, gledam kako bih nešto naučio, izvukao pouke, ali isto tako analiziram svoje utakmice, prvo gledam gdje sam ja pogriješio i što sam mogao bolje napraviti, a potom tek gledam gdje su igrači pogriješili i što trebamo ispraviti kroz treninge da bi igrali bolje. To je uistinu posao od osam ujutro do devet navečer."

Dvije medalje s MI i škvadra u Trešnjevci

Mlada trofejna generacija Badela i iskustvo pomoćnog trenera kadetske muške reprezentacije bili su iza njega, kao i Karlovac i Medveščak po prvi puta, kao i juniorska reprezentacija u kojoj su ga slušati morali Vori, Lacković i društvo. Iza njega bilo je i novo poglavlje u omladinskom pogonu CO Zagreba, a uslijedili su dani s onim nježnijim spolom, s rukometašicama s kojima je uvijek bilo puno smijeha, odličnih druženja, ali i napornog rada i s kojima su također postignuti jedni od najvećih uspjeha.

"Kada sam bio trener Trešnjevke postavili su me za trenera djevojaka do 16 godina i odlično smo krenuli. Prvo naše natjecanje bile su Mediteranske igre u Crnoj Gori gdje smo osvojili zlatnu medalju o kojoj se nikada nije previše pričalo, ali je to bila zlatna medalja za žensku kadetsku reprezentaciju. Tamo smo pomeli sve", prisjeća se Dvoršek te nastavlja: No, tu postoji jedna tužna priča, a to je da je iz generacije koja je bila sjajna ostala samo Marta Žderić, ne znam gdje su se cure izgubile i što se po klubovima dogodilo s njima, točnije znam, ali ne znam zašto. Jer jedna Crna Gora koju smo mi razbijali dala je sedam, osam igračica u reprezentaciju, a naših iz te generacije danas nema nigdje."

Nedugo zatim ova odlična ženska generacija pod vodstvom je Dvoršeka osvojila još jednu medalju na MI, onu brončanog sjaja, no bilo je to vrijeme i za rastanak budući da se Dvoršek vraćao u muški rukomet i ponovno u Medveščak. Međutim, 2010. bila je kobna. Pozitivno kobna. Označila je kako je vrijeme da trener Dvoršek još malo ostavi traga u ženskome rukometu te se vrati djevojkama kojima je nedostajao, ali i da postane dio povijesti.

"2010. godine kada je Canjuga postavljen za izbornika ženske seniorske reprezentacije taman sam se bio vratio u Trešnjevku i bilo mi je lijepo tada, to je bila odlična sezona. Dobili smo Podravku i Lokomotivu i zaista smo bili blizu naslova prvakinja s ekipom koja je bila škvadra, cure i ja smo bili na istoj valnoj duljini, prihvatile su me jer sam se s njima šalio i bili smo frendovi. Rasli smo iz sezone u sezonu, postizali uspjehe, a tu je bilo i polufinale Challenge kupa što je u to vrijeme bio odličan rezultat za tu ekipu."

"I onda me jednoga dana nazvao Canjuga i rekao kako se odlučio i kako ću ja biti njegov pomoćni trener u reprezentaciji. Nakon super sezone s Trešnjevkom otišao sam u Dansku na EP. Bio sam izuzetno sretan, a iako nismo pretjerano dobro prošli radio sam na vrhunskom nivou i osjetio sam što znači biti na terenu pred deset tisuća ljudi što mi je bilo veliko iskustvo i na čemu ću Canjugi uvijek biti zahvalan."

Ispisivanje ženske rukometne povijesti

Ubrzo potom uslijedila je ona divna, najdivnija ženska rukometna priča. Priča o stvaranju povijesti, priča o disanju kao jedno, o velikoj borbi, malo nesreće, ali i velikom ponosu i emocijama: "Kvalifikacije za Olimpijske igre bile su veliki stres jer smo toliko željeli otići na OI. No, kada smo prvi dan izgubili od Nizozemske sve su nam lađe potonule da bi drugi dan Argentinu dobili na jedvite jade. Navečer smo skupili glave, a cure su se našle same u sobi i pričale. Jer svi su očekivali da ćemo dobiti Argentinu i Nizozemsku lagano i onda za Španjolsku nema veze. Međutim, mi smo kiksali tako da smo sa Španjolskom igrali u transu i kada smo pobijedili nastalo je oduševljenje, teret nam je pao s leđa kada smo bili svjesni da smo se plasirali na OI. To uzbuđenje je bilo veće nego sam odlazak u London. Emocija je bila strašna, svima su bile suze u očima, iskrene suze, nije me to sram priznati. Stvarno smo bili sretni i to je bilo neopisivo. Utakmicu imam doma snimljenu i uvijek iznova gledam onaj kraj kada smo svi poletjeli jedni drugima u zagrljaj i kada smo poviknuli od sreće što smo izborili OI."

I nakon dva mjeseca priprema uslijedio je toliko iščekivani London i Olimpijske igre za koje svi kažu kako su "spoj vrhunske razine Svjetskog prvenstva i vrhunskog maturalca". Atmosfera u i oko ženske reprezentacije bila je sjajna kao i podrška koja je stizala, kao i povijest koja se ispisivala svakom novom utakmicom. No, u ključnome trenutku ponestalo je sreće za nešto više, ali ponos je i dalje ostao.

"Doživjeti OI je nešto posebno, sam plasman je bio čudo jer ženska reprezentacija to nikada nije napravila i bila je to prekrasna priča uz sjajnu atmosferu. Došli smo tamo i htjeli smo dogurati što dalje, a kada smo naletjeli na Španjolsku u četvrtfinalu mislili smo da imamo priliku. No, nismo imali sreće jer nam se ozlijedila Penezić. Da je ona ostala kada smo imali jedan razlike i igračicu više te da smo otišli na dva razlike pitanje je kako bi utakmica završila. Svi smo tada bili razočarani, zatvorili smo se taj dan u sobu Canjuga, Trajkovski i ja i cijeli dan smo gledali i analizirali tu utakmicu, nismo znali što ćemo sami sa sobom, ali na kraju možemo biti ponosni što smo bili na OI. Strašno smo dobro promovirali ženski rukomet."

"Ti si taj, ti si novi trener prve ekipe CO Zagreba"

Stečeno iskustvo, naporan rad, vizija i ideja, veliko znanje, želja za napredovanjem, disanje i življenje rukometa iz dana u dan u trenerskoj karijeri Borisa Dvoršeka jednostavno je moralo biti nagrađeno njegovim ujedno najsretnijim danom u životu. Danom koji kada prepričava kao da mu lagano zadrhti glas, danom koji kada prepričava kod svakog njegova sugovornika izmami suzu u oku, danom kada je stigao u taj glavni ured u Kutiji šibica i kada je nakon svega što je prošao čuo toliko željene riječi: "Ti si taj!".

"Priča se počela vrtjeti u Klubu, dvije noći prije, ali ni poslije nisam mogao spavati, slutio sam da ću biti taj, no kandidata za trenera Zagreba uvijek ima stoga mi je dan kada su me zvali ostao strašno u pamćenju. Pozvali su me u ured i rekli da preuzimam prvu ekipu od toga dana. Nisam to htio pred njima pokazati, ali kada sam izašao iz ureda suze su mi malo potekle od sreće jer sam postao trener Zagreba. Nisam ni znao kud ću sa sobom, bio sam toliko sretan da nisam spavao, ali sam se i istog trena primio posla jer sam znao gdje su problemi, odmah sam izvukao na papir što treba napraviti."

Krenuo je Dvoršek raditi bez puno priče i upoznavanja, imao je viziju, znao je što se događalo u momčadi i što je ključ kako bi ona pokazala ono što zaista može. Bio je vizionar, ali i sjajan pedagog i psiholog, a svoju je ideju i entuzijazam jako dobro znao prenijeti na svoje učenike, a ponekad je to radio na način da ni oni sami toga nisu bili svjesni.

"Najvažnije mi je bilo dići momčad psihološki stoga smo puno razgovarali kao ekipa, imali team buildinge, ali smo i strašno puno trenirali, fokusirali smo se samo na SEHA ligu i znali smo da nećemo biti u punoj i pravoj formi do Final Foura. Trenirali smo kao luđaci, a dečki su to prihvatili. Istovremeno smo si bili sve bolji međusobno i sve bolja je bila atmosfera. Čak su me i žene nekih igrača pitale što sam to napravio momcima jer su dolazili s treninga sretni, s osmijehom na licu, a do tada su bili namrgođeni."

"Promijenili smo sve u startu, približio sam se dečkima, znao sam kakvi su karakterno i dao sam im na važnosti. Dao sam im samopouzdanje, volju za treningom i nevjerojatno je kakav su oni imali odnos prema treninzima. To je bilo fantastično, mi smo ponekad njima morali treninge smanjivati jer oni to nisu radili. Jurilo se, treniralo, radilo, dolazili su sat vremena prije, ostajali sat vremena poslije treninga, stalno se pričalo o rukometu, zafrkavalo se, stvarali smo dobru atmosferu, ali i puno trenirali. Dečki nisu znali da se fokusiramo na FF, oni su mislili da ćemo svaku utakmicu dobiti, no mi smo bili svjesni da to ne možemo i nismo se previše obazirali na to."

Savršen zaključak tolikog truda i rada stigao je baš kao ona prava nagrada na kraju sezone kada je momčad CO Zagreba potvrdila svoj status hrvatskog prvaka i osvajača Kupa, ali je i uzela onu najslađu i toliko željenu titulu regionalnog prvaka u jednom od najuzbudljivijih finala ikada. A koliko je to slavlje značilo svakom pojedinom igraču, svakom pojedinom treneru, fizioterapeutu, direktoru i svakoj duši Kluba vidjelo se u trenutku pobjede na parketu dvorane Boris Trajkovski kada nitko nije prezao ni pred čime već su od igrača do direktora sa suzom u oku i velikom potvrdom i ponosom svi poskočili jedni drugima u zagrljaj i pružili sliku zbog koje su gotovo svima prošli trnci, ali i zatitrala srca.

"Morali smo ekipu vratiti među žive, posebice psihički, ali ih i dići fizički te napraviti taktiku. I sve se posložilo, bolji scenarij nitko nije mogao zamisliti. Dečki, kao i stručni stožer zaslužili su SEHA ligu jer smo svi živjeli mjesec dana za to, zapostavili smo sve živo, obitelji, poslove, sve sa strane, mi treneri svjesno, ali dečki vjerojatno nesvjesno i fokusirali smo se samo na Final Four. To je bio gušt i velik izazov za mene kao trenera. Kada sam prvi dan došao s treninga i legao u krevet kroz glavu mi je prošlo da ćemo osvojiti SEHA ligu. Nešto mi je to govorilo. Držalo me to do Skoplja u kojem smo zaista zasluženo osvojili naslov i to je za mene kao trenera bilo fenomenalno. Bio je to dokaz da klub nije pogriješio, dokaz da smo dobro radili i da je atmosfera u ekipi dobra."

Savršena točka na i trenera koji je i u novu sezonu svoje preporođene momke poveo na novi put, put na kojem traži ponavljanje prošlogodišnjeg uspjeha te osvajanje tri sjajna trofeja, ali traži i nešto više, od svakoga od njih traži mladost koju imaju, traži u dvobojima isto što i na treninzima te traži onu stepenicu više na europskome tlu. Jer savršena točka na i tada bi se pomakla. Savršena točka na i tada bi možda bila prolazak skupine u Ligi prvaka, a za godinu, dvije, tri možda i pravo malo iznenađenje u Europi. Jer trener Dvoršek viziju ima. I on to definitivno može i zna.

Foto: Matija Hećimović, Facebook - CO Zagreb