Srebrni kontinuitet zlatnog sjaja

Novinari i fotografi na važnim sportskim natjecanjima često su pod velikim pritiskom. Slika mora uspjeti, tekst mora stići na vrijeme. U Vancouveru sam fotografirao ulazak u cilj biatlonaca kada je olimpijsko zlato uzeo Björn Ferry. Nakon što je prešao ciljnu liniju, nije odmah počeo slaviti, već je odskijao još nekoliko koraka prema rupi gdje su smješteni fotografi i tek tada podigao u zrak i ruke i jednu nogu s još privezanom skijom. Jedan dio fotoreportera tu pozu nije uspio uhvatiti jer je računao na slavlje odmah nakon cilja i Ferry im je bio preblizu da ude u kadar. I za to je Šveđanin, novopečeni olimpijski pobjednik, u trenutku ostvarenja svog životnog sna nagrađen povikom kolege s moje desne strane "Prekasno, seronjo!"

Nema tu puno mjesta za sentimentalnost, naročito kod jakih nacija s velikim brojem uspješnih sportaša. Da imam kunu za svaki put kada sam čuo kolege, samo donekle šaleći se, kako se nadaju da njihovi danas neće na postolje tako da ne moraju opet raditi do ponoći, možda mi auto ne bi ove godine proslavio punoljetnost. Uz ritam koji današnja publika postavlja pred medije svaka je sekunda koja se potroši na pisanje izvještaja ili obradu fotografije jedna sekunda previše. Može se još diskutirati traži li raja veselo ili tragično, ali jedno je sigurno. Što god to bilo, raja traži – odmah.

Nekoliko minuta nakon jučerašnje utrke u kojoj je nenadani pobjednik postao Sandro Viletta primio sam čestitku od švicarske kolegice. Nije to prvi puta da mi, ni krivom ni dužnom, čestitaju na Ivičinim uspjesima. Da za svaki palac gore i tapšanje po ramenu stranih novinara, sportaša, fotografa i običnih navijača imam po kunu… Ma, znate već. Ali ovo je bilo posebno jer znam pod kakvim je stresom novinarka koja mora snimiti i prekucati izjavu Vilette, dobiti upotrebljive citate od trenera i vođe ekipe, sve to uklopiti u tekst, napisati pametan komentar i završiti prije nego li je i počela. Usprkos svemu, našla je vremena da se Ivici elektronski nakloni, da ponovi da joj je drag kao da je njihov i da se svi nadaju da će ga moći ponovno gledati u Adelbodenu, Wengenu i Lenzerheideu.

I dodala kako se sjeća jedne Ivičine izjave. "Onaj tko je nezadovoljan sa srebrom ili broncom, taj se za to premalo morao boriti". Postoje li bolje riječi na dan na koji svijet slavi čovjeka iz Hrvatske, zemlje s praktički nula skijaških terena, a na koji dio te iste Hrvatske nije siguran jesu li oni zadovoljni sa srebrom. Na dan kada hobi-psihoanalitičari na brzinu uče pravila skijaških natjecanja i mijenjaju "razbili smo Ukrajinu, ali onda su chokali protiv Litve" za "opet je popušio zlato, ali 'ajde, bar smo osvojili srebro". Tko je nezadovoljan sa srebrom ili broncom, taj se za to premalo morao boriti.

Vjerovali ili ne, Ivica Kostelić ne trenira svoj cijeli život, ne odriče se i ne bori i s protivnicima i s bolovima s isključivim ciljem da bismo vi i ja bili zadovoljni. Znam da je nekima taj koncept nepojmljiv, ali "liječenje kompleksa vlasnika daljinskih upravljača" nije najčešći slogan koji si sportaši tetoviraju na podlakticu ili lijepe na zid iznad kreveta da ih svaki dan motivira da se ustaju pred zoru i sve ostalo u životu podrede sportskom uspjehu.

Ono što ih vodi jest želja da budu najbolji što mogu biti. I Ivica je jučer – koliko god svi mi željeli to prokleto zlato, koliko zbog toga što ga želimo njemu samom, koliko zbog toga što se želimo hvaliti našim sportskim uspjesima, a koliko zbog toga da napokon začepe razni dušobrižnici – bio najbolji što je mogao biti.

U dvije superkombinacije ove godine, jednom nije uspio završiti, drugi je put završio na 22. mjestu. Slalomski rezultati? U posljednjih šest utrka, najbolji plasman je bio 17. mjesto i to u utrkama u kojima je Ivica redovno imao odlične startne brojeve. To je taj Ivica koji je doputovao u Soči i koji se išao skijati na Rozu Hutor, na onu istu Rozu Hutor koja mu je već jednom razvalila već razvaljena koljena. Ivica Kostelić, 14 godina nakon prve utrke Svjetskog kupa, 12 godina nakon prve pobjede i osam godina nakon prve olimpijske medalje, s 34 godine na leđima i zaista-više-ne-želim-ni-brojati-koliko operacija u nogama ni po kakvoj objektivnoj logici nije trebao u Sočiju do medalje.

I onda je taj i takav Ivica nekako uspio odvesti možda najbolji spust svog života i na to nadovezati nešto najviše što je mogao pružiti u slalomu s ovim što mu je tijelo dalo na raspolaganje. U najvažnijem trenutku sezone je bio najbolji i time je ušao po tko zna koji puta i u povijest i u neka iznimno, iznimno ekskluzivna društva.

Bio je najbolji što je mogao biti, i iako je na kraju jedan bio još bolji, Ivica je u onoj jedinoj borbi koju je mogao kontrolirati – bio pobjednik.