Oklahoma City – mjesto gdje ni MVP ne može dobiti prsten

Protekle su dvije godine od NBA finala u kojemu je nastupao Oklahoma City Thunder. Te 2012. godine franšiza je imala momčad zrelu za prsten, no susreli su se s Heatom sa sjajnim LeBronom Jamesom i tada još eksplozivnim Wadeom, a Heat ne gubi dvije titule u nizu.

Scott Brooks je tada na raspolaganju imao momčad nešto drugačiju od one što ju ima danas. Njegov roster je tada krasio James Harden, unatoč ironičnoj činjenici da je mijenjao Thaba Sefoloshu. Najbolji šesti igrač sezone bio je jedna od „žila kucavica“ te ekipe Thundera, pored već standardnih vođa momčadi, Kevina Duranta i Russella Westbrooka.

Foto: EPA

Te sezone je Thunder igrao odlično, ali je prvo mjesto uvijek zahtjevnog Zapada u posljednjih 15-ak susreta predao San Antonio Spursima te s druge pozicije odskočio u doigravanje. Durant, Westbrook i Harden, uvijek je jedan od njih bio dominantan, barem kada govorimo o „metli“, koju je Thunder zadao Dallas Mavericksima. Aktualni prvaci s Dirkom Nowitzkim naprosto nisu imali raspoloživih oružja za razigrani stroj Scotta Brooksa. Nakon uvjerljive četvrtfinalne serije, uslijedili su Los Angeles Lakersi. Unatoč Kobeu Bryantu i Pau Gasolu, Thunder je dopustio samo jedan jedini poraz i s omjerom 8-1 u dvije serije izborio konferencijsko finale. Tamo su ih čekali San Antonio Spursi, koji su u prve dvije utakmice u svome AT&T Centeru riješili u svoju korist, ne sluteći kako će serija završiti. Naime, Kevin Durant je po zna koji put u svojoj karijeri prebogatoj individualnim uspjesima, pokazao tko je i što vrijedi u košarkaškom svijetu NBA. Durant je bio najbolji pojedinac sva četiri susreta do kraja serije i bio je definitivno najzaslužniji što Thunder igra finale.

No, James, Wade i Bosh je bio pak bolji trio od Duranta, Westbrooka i Hardena. Iako je Oklahoma povela u seriji, Heat je ušao u seriji te je njihova igra bila jednostavno nezaustavljiva. Dakako, Thunder nije bio jedini koji se žalio na to da su pregaženi od šampionskog košarkaškog tijesta s Floride.

2012. se ipak nije ponovila

Dvije godine kasnije, novo konferencijsko finale na nikada jačem Zapadu. Ponovno isti protivnici, San Antonio Spursi, a ponovno ista situacija, zaostatak od 2:0. U širim navijačkim krugovima nekadašnjih Seattle SuperSonicsa vjerovali su da će se 2012. godina ipak ponoviti. No, iskustvo momčadi Gregga Popovicha je nešto s čime se ne smijete igrati.

Sezona je počela na način kako su to zamišljali u jednoj od mlađih američkih saveznih država. Igrali su jako dobro, nizali pobjede i od samog starta visoko kotirali među jakom konkurencijom. Ispočetka ipak nisu mogli odolijevati odličnim igrama kakvu su prezentirali Portland Trail Blazersi, no kada se sezona približavala svome „ozbiljnijem“ dijelu, tj. kada se počela izoštravati slika o sudionicima play-offa, Thunder se zajedno sa Spursima odlijepio na vrhu Zapada. A tako je ostalo i do samog kraja.

Foto: EPA

U doigravanju je Thunder igrao prvi krug s neugodnim Memphis Grizzliesima. Grizzliesi su jedna od NBA momčadi, koja i nije baš igrom najdraža momčadi Scotta Brooksa. Igraju jako kvalitetnu obranu, imaju jedan od najjačih centarskih tandema u ligi (Randolph - Gasol) te se znalo da će biti tvrd orah, a posebice kada uzmemo u obzir da su prošle sezone svladali Thunder u konferencijskom polufinalu. No, tada Thunder na raspolaganju nije imao Russella Westbrooka, koji je započeo svoju seriju ozljeda koljena, zbog koje sve češće izbiva s parketa. U najnovijoj seriji između Thundera i medvjeda iz Memphisa, autsajderi u seriji su imali meč loptu. No, tada je Durant pokazao da je s razlogom ne tako davno prije proglašen najkorisnijim igračem sezone. Vjerojatno se Durant u mislima suočio s mogućnošću da bi mogao ispasti u prvom krugu doigravanja iako je proglašen MVP-em pa je stoga ukrcao 36 pa potom 33 poena.

U konferencijskom polufinalu igrali su protiv Clippersa, momčadi koja nikada ozbiljnije nije razmišljala o tituli, ali koja je upravo u tim trenucima bila u jeku velikog skandala, kojeg je izazvao njihov vlasnik Donald Sterling. Epilog vjerojatno znate – Sterling je doživotno suspendiran, a Clippersi prodani novom vlasniku. I da, Thunder je tu sjajnu seriju punu preokreta slavio nakon šest utakmica.

I onda su svi vjerovali u ponovljenu sezonu 2011./2012. Ali, Gregg Popovich sa Spursima nije turistički došao u finale Zapada. Očigledno Spursi s Duncanom, Ginobilijem i Parkerom, trojcem u godinama, žele osvojiti novi naslov za dostojan i veličanstven odlazak s NBA scene. Barem za neke od njih. Počeli su furiozno, s 2:0. Međutim, tada Thunder nije raspolagao sa Sergeom Ibakom, a kada se Air Kongo vratio serija se odjednom našla u egalu. Ali, Spursi su potpuno jedna druga košarkaška dimenzija kada igraju na vlastitom parketu. „Porcija“ od 28 poena razlike za najavu meč lopte mogla je stvoriti samo glavobolje za Scotta Brooksa. Morao je osmisliti nešto čime bi seriju odveo u majstoricu, nešto čime bi Thunder ostavio u igri. U jedinoj utakmici serije koja je izgledala ujednačeno gledali smo fantastičnu košarku kakvu su nam prezentirali Spursi. Gledali smo najraznovrsniji asortiman strijelac kod crno-bijelih u kojemu je primjerice Boris Diaw ubacio 26 poena.

Upravo je ta šesta utakmica finalne serije Zapada iz 2014. izazvala velike polemike unutar američke košarkaške aristokracije, ponajviše zbog činjenica da MVP sezone ne igra finale, a potom i zbog toga što isti taj čovjek ima manje prstena prvaka od Kendricka Perkinsa.

Thunder je na momente igrao fantastično u toj utakmici, ali na momente grozno. I taj termin je predobar u odnosu na ono kako su Thunderi povremeno djelovali na parketu. Jednostavno su ponekad izgledali kao da ih ne zanima NBA finale, kao da igraju neku potpuno nebitnu utakmicu u samom srcu regularnog dijela sezone. Durant i Westbrook su pogađali, Ibaka lijepio blokade tko god mu se približio u reketu, no glavni nositelji igre nisu bili najbolji u selekciji šuta. Prvenstveno je tu prst uperen je Thunderovu „nulu“. Naime, Westbrook je briljirao u pojedinim napadima tijekom utakmice, ali posljednje minute ponudile su par napada koje je razigravač Thundera morao podijeliti s nekim drugim. Ako već ne s Durantom, koji je često bio pod „flasterom“ Leonarda, onda s nekim drugim. Primjerice, s Reggiejem Jacksonom, koji je baš poput Diawa odigrao jednu od boljih utakmica u svojoj karijeri u NBA ligi.

Popovich je pokazao dimenziju više s trenerske klupe u odnosu na stratega Thundera. Njegova momčad i izgleda kompletnije na svim pozicijama, a kada odigrate 33 minute bez Tonyja Parkera na sličan, ako ne i bolji način kada odigrate s njim, onda morate znati da vrijedite nešto u svijetu košarke. O Popovichu ne treba trošiti riječi, njegovi individualni i momčadski uspjesi nisu sami pali s neba.

Analiza momčadi

Prebacimo se Thunderu i pojedinačnoj analizi rostera. Analizi Durantovog posrtaja. Posrtaja koji sa sobom vuče polemike. Treba li MVP i četverostruki najbolji strijelac lige mijenjati sredinu ili vodstvo franšize mora bolje raditi oko pojačanja kako bi konačno stvorili košarkaški dodatak oko Duranta, kako bi konačno momčad dobila na momčadskoj igri? Jer, osim Duranta klub nose tek dva-tri igrača, a to je za današnje stanje u ligi nedovoljno za velika dostignuća. Da se ne radi o igračkoj veličini kao što je to Durant, Thunder se vjerojatno ne bi nalazio u finalu Zapada po drugi put u tri godine.

On je igrač koji uvijek može „izmisliti“ poene. Treba mu samo motiv, nekakav izazov za to. Kada najviše treba on će potegnuti, u velikoj većini slučajeva i pogoditi. Njegova lakoća šutiranja iz gotovo nemogućih pozicija i kutova je nešto što ga krasi i što je jedan od glavnih parametara njegove nagrade za MVP-a. No, njegov njuh za clutch poene je nešto što ga još više uzdiže i što ga čini posebnim. Ali serija protiv Spursa kao da nije „legla“ KD-u. Odigrao je ispodpprosječno u odnosu na ono što smo navikli od njega od ranije, vjerojatno iz razloga što se suočio s dvostrukom kvalitetnijom obranom od prethodnih utakmica i serija te s jednom rijetkih (ako ne i jedinom) momčadi, koja igra onu staru, tradicionalnu, old school košarku. Košarku bez atrakcije i atleticizma, bez alley-oop-ova i svega ostalog.

Foto: EPA

Kada govorimo o Westbrooku, vjerojatno ćemo ga odmah opisati kao jednog veoma dobrog razigravača, s osjećajem za dodavanje, za atrakciju za lijepe, ali nerijetko i važne poene. Igrača koji dijeli karakteristiku s Durantom da izmišlja poena, ali koji katkada djeluje kao da igra za vlastitu statistiku, a ne za kolektiv. Selekcija šuta je jedina mrlja u njegovoj karijeri. Od samog njegovog ulaska u ligu odabir pravog vremena za šut bio je najveći problem s kojim se suočavao. Šutirao je mnogo, katkada veoma uspješno, katkada i ne. Veliki broj igrača u NBA ligi šutira po 30-ak puta u utakmici, ali ne i s tolikom količinom onih nepotrebnih, nerezonskih šuteva, kada vidi praznog igrača pored sebe, a ipak upućuje tricu s devet metara. Takvo što je i bio ključni detalj poraza Thundera u šestoj utakmici protiv Spursa. Ponekad Wes zna biti sebičan, ali to ponekad je ovog puta stiglo u krivom trenutku.

Mladi Reggie Jackson je jedna od svjetlijih točki Thunderovog stroja. Brooks je pogodio kada je počeo igrati igru s dva razigravača. Dobio je vrlo raspoloženog mladog igrača, koji je dobar u probojima, jednako kao i u osjećajima za kvalitetnu i pravovremenu asistenciju, ali i za siguran šut izvana. Jackson je bio jedan od boljih u šestoj utakmici, no problem je u klupi Thundera. Klupi koja je zabila samo pet poena, točnije Derek Fisher koji je sam zabio tih pet poena.

Serge Ibaka je posljednji igrač s „plusom“ u cijeloj momčadi. Ostatak momčadi se pojavi tek par puta tijekom cijele sezone. Ibaka je igrač koji je toliko važan za klub, kako ofenzivno, tako i defenzivno. U obrambenim zadacima je „španjolizirani“ Kongoanac neumoljiv. Dijeli blokade kao po tekućoj vrpci, pobjeđuje u skoku i rješava zahtjevne situacije na najljepši mogući način. Krasi ga borbenost, izuzetna obrana, ali i nevjerojatno miran šut, što ipak i ne priliči takvom gorostasu kakav je Ibaka. To je ipak plod španjolske škole.

Klupa Thundera. O tome je pak suvišno govoriti. Zapravo, što je to uopće?

Ah da, ono „nešto“ što je u ključnim momentima finalne serije stalo na pet poena. Preciznije, sve poene s klupe zabio je čovjek koji će uskoro ugaziti u četvrto desetljeće života, koji već ima pet titula u svojim ormarima i koji već razmatra trenerske angažmane. Ostali? Novozelanđanin Adams uvelike pomaže kada je to u mogućnosti, a sa subote na nedjelju to očito nije bio. Collison, Butler i Sefolosha su se zaboravili pojaviti u dvorani, dok ostatak i ne dobiva pregršt minuta kod Brooksa. Usred svega, ne treba zaboraviti ni startnog centra, Kendricka Perkinsa, koji je također bio na okruglom zbroju poena u šestoj utakmici. Bilo kako bilo, vjerojatno činjenica da Perkins ima prsten također zadaje Kevinu Durantu jake bolove u srcu.

Pitanje je, što sad? Je li Brooks zbilja više potreban Thunderu? Je li njegovo znanje zaista dovoljno za naslov ili je do sada napravio sve što može?

MVP sezone neće ravnodušno podnijeti ovaj poraz. Vratit će se naredne sezone još jači, ali je na stručnom stožeru red da osigura ipak nešto ozbiljnije i kvalitetnije suigrače za predstojeću sezonu, sezonu kada će u ligu dospjeti najbolji mladi igrači u posljednjih nekoliko godina. Godine MVP-a ne bi trebali zamarati. Dosta toga je proživio u svijetu NBA, a tek mu je 25 godina. Do umirovljenja može biti i najbolje ikad, ali ovakvo okruženje u Thunderu uopće mu nije podloga kakva mu treba da bi postigao takvo što.