12. čovjek na terenu: Kako je Super Bowl našao svoj put do prijestolnice zvuka

"Nitko nije bio previše zabrinut oko uspjeha jer smo znali da živimo u Seattleu."

-- Jack Endino, glazbenik i producent

Kad dođete na sjeverozapad dalje ne možete bez da vas ne proguta bezdan Pacifika. Eddie Vedder mir je tražio surfajući na valovima, Layne Staley se zabijao u sobu i preslušavao kazete Black Sabbatha.

Sjeverozapad je poznat po kiši, serijskim ubojicama i morbidnom Twin Peaksu pa kad frustracije probiju kroz površinu to onda bude glasno poput Boeinga. A kad zagrme Vedder i Staley to onda uz sve to bude još i agresivno i katarzično. Bude predivno. Seattle očito ne može pobjeći od zvuka. A kad se već čuju onda bolje da su bučni. Jako, jako bučni.

Pa kad te pitaju zašto se glazba mora slušati tako glasno reci im iz istog razloga zbog kojeg se football mora igrati tako udarački -- za dušu.

Ali iza sve te buke stoji poruka. Iza glasnih stihova koji bi se probijali kroz bezvremenska grla Veddera i Staleyja stajala je čvrsta misao. Iza razbijačkih Seahawksa ostajao bi jasan, neonski znak koji bi ukazivao na manje vidljive razloge njihovog uspjeha. Na disciplinu, požrtvovnost i glad. Seahawksi su 2014. u grad donijeli Super Bowl čiji se sjaj probio kroz tmurni veo Seattlea. Jer nema više grungea i nema više SuperSonicsa.

Grad ima novi glavni vokal. 25-godišnjeg Russella Wilsona. Tek drugog Afroamerikanca koji je s pozicije startnog dodavača osvojio Lombardijev trofej. Ali Wilson bi vam prvi odmahnuo rukom na spomen rase, kao što su momci iz Seattlea prvi odmahivali rukom kad je grunge postao srednjostrujaška tvornica novca, a koncertne turneje po Europi se prodavale kroz generične postere "Zvuk Seattlea". I masa bi nahrlila jer je Seattle postao brand sam po sebi.

Wilson je u NFL ušao kroz mala vrata pa su se mnoge glave okretale kada ga je već kroz ljeto 2012. trener Pete Carroll počeo spominjati na konferencijama za medije. Pa bi onako usput rekao kako se nametnuo na treningu pa bi zatim dobio više vremena sa startnom postavom pa bi ga prije početka sezone imenovao startnim QB-em. Kakav Matt Flynn koji je stigao pola godine ranije uz ugovor od 20 milijuna dolara i pečatom novog vođe navale Seahawksa. Ovaj klinac Wilson je izabran 75. na draftu tek prije koji mjesec. Visok je tek 180 centimetara. Nek' se drži bejzbola. Izabrali ga ljudi u MLB. Što ne ostane tamo jer ima mali top u ruci, ali je niži od svakog linijaša i progutat će ga mrak NFL-a.

A i sam taj head coach Pete Carroll je neozbiljna pojava. Skače uz taj teren poput kakvog pubertetlije. Nek' se drži sveučilišnog footballa. Dobro mu je išlo, ali NFL je liga za velike momke i još veće apetite, a on se dovoljno sramotio još desetljeće ranije tamo na drugoj strani SAD-a kao trener Patriotsa. I 60. mu je godina, a u NFL-u se ionako stari mnogo brže nego što je uobičajeno.

Možda Russell Wilson, Pete Carroll i društvo nisu bili zabrinuti oko uspjeha jer su živjeli u Seattleu. A možda su imali samo brdo motiva i lukav plan. Frontmeni bendova iz Seattlea uvijek su prštali karizmom, a ubrzo je postalo jasno da je nevjerojatna zrelost i karizma Russella Wilsona začarala i grad i državu pa je već te 2012. nerijetko ostavljao u sjeni puno eksponiranije novake Lucka i Griffina III. I odveo je Seahawkse do 11 pobjeda i doigravanje uz preciznost od 64% i svega deset presječenih dodavanja.

Wilson se bio nevjerojatno sabran, odmjeren, precizan i staložen. Nametnuo se radom i talentom. Mogao je raditi u miru i bez velikih riječi jer su za potrese ionako bili zaduženi Marshawn Lynch i Richard Sherman.

Probijač generira potrese, buka uništava bubnjiće

Kada napad Seattlea ima loptu CenturyLink Field je neobično tih. Mora biti tako kako bi se dodavač i njegovi linijaši mogli sporazumjeti, krenuti u isto vrijeme i namjestiti zaštitu. Ali kada narodni junak Marshawn Lynch primi loptu u ruke onda se zatrese i stadion i tlo pod njim. Tlo u Seattleu zatreslo se tako 08.01.2011. kada su Seahawksi iz doigravanja izbacili favorizirane Saintse, a Lynch pregazio njihovu obranu. Lynch je tako ušao u pučku legendu kao "zvijer", izjelica Skittlesa i čovjek čija su probijanja u nekoliko navrata dovela do lakših potresa na području Seattlea.

Dres s brojem 12 Seattle Seahawksi umirovili su 1984. Prije svake domaće utakmice podiže se zastava s brojem 12. Broj 12 može se vidjeti na vrhu Space Needle tornja i po četvrtima Seattlea. Boeing je taj mitski broj vinuo visoko u nebo.

Kada bi pokoja glazbena grupa zalutala u Seattle prije eksplozije grungea, u sjećanje bi im se prvenstveno urezala publika na koncertima. Bila je razularena i nesputana. Živjela je tu glazbu i davala golemu energiju ljudima na pozornici. Seattle izgleda nije bio opterećen pozom i formom, već energijom i sadržajem. Atmosfera je bila jedinstvena, a taj duh prenio se i na stadion Seahawksa gdje na desetke tisuća navijača religiozno hodočasti od rujna do prosinca. A ako je sreće i kvalitete i u hladnim danima siječnja. Tako je bilo i u siječnju 2014. kada su na krilima Lyncha i odlične obrane Seahawksi pobijedili Saintse i rivale 49erse te izborili nastup na Super Bowlu protiv Peytona Manninga i njegovih Broncosa.

Vlasnik Paul Allen je prilikom izgradnje stadiona inzistirao na kompaktnosti i akustičnosti prostora. Dizajn i konstrukcija krova zamišljeni su tako da zadrže zvuk koji cirkulira i vraća se natrag na teren. A na terenu je bučno, osobito kada loptu imaju protivnički napadi. Kolika je važnost publike u footballu? Ako ste dovoljno glasni i bučni, poremetit ćete koordinaciju napada i natjerati ih na prekršaj "pogrešnog starta" (false start). To rezultira kaznama u yardima i manjim brojem pokušaja, a ako se radi o ključnom, trećem pokušaju, vrlo često rezultira i promjenom posjeda lopte. Stadion Seahawksa poznat je po iznimno velikom broju pogrešnih startova protivnika i tema je od velike važnosti i ponosa među navijačima.

CenturyLink Field u prosjeku generira buku od preko 110 decibela, a ujedno je i službeno najbučniji stadion na svijetu i drži rekord od 137.6 decibela što je iznad praga boli. Navijači Seahawksa dva puta su rušili Guinnessov rekord kako bi se pobrinuli da ostane u Seattleu. Zna se gdje je prijestolnica zvuka!

"To su iznimno inteligentni navijači. Budu tako prokleto glasni. Stavljaju svoju obranu u povoljan položaj i nas tjeraju da mijenjamo komunikaciju i često ne možemo čuti jedni druge. Za to im se treba odati priznanje", rekao je uoči jedne utakmice u Seattleu Aaron Rodgers, dodavač Green Bay Packersa.

Razvoj talenta trijumfirao dominantnim Super Bowlom

Pogrešno je Seattle reducirati na grunge i kišu. Radi se o gospodarski veoma plodnom i aktivnom području, sjedištu niza korporacija i gradu s iznimno velikim brojem milijunaša. Talenta je mnogo i na sjeverozapadu ga znaju kako iskoristiti.

Seahawksi i njihov stručni stožer pokazao se vrlo kvalitetnim kada je u pitanju slaganje kadrova te draftiranje i razvoj talenta. Stvorili su balansiranu momčad čije je sidro postala obrana. Momčad koja je dozvoljavala svega 14 poena po utakmici, mrvila je protivnike u današnjem NFL-u u kojem napad dominira i poeni frcaju poput iskri. U prvim redovima su složili široku i duboku grupu koja se odlično rotirala i radila inicijalni pritisak, a u zadnjem redu se etablirala linija obrane predvođena Richardom Shermanom i Earlom Thomasom. Glasni i samopouzdani Sherman stekao je puno prijatelja i još više neprijatelja zbog svoje agresivne igre i dugog jezika, ali je postao i zaštitno lice ove momčadi te jedan od najboljih krilnih braniča lige.

Fenomenalna obrana Seahawksa Super Bowl je pretvorila u kamilicu potpuno dominiravši najboljim napadom lige kojeg je orkestrirao ponajbolji QB u povijesti NFL-a -- Peyton Manning. Seahawksi su na poluvremenu vodili već 22:0 (!) da bi raznovrsni napadač Percy Harvin otvorio drugo poluvrijeme vraćanjem ispucavanja od 87 yardi za 29:0! Fešta u Seattleu je mogla početi. Seahawksi su vodstvo povećali i na golemih 36:0 i naslov osvojili s uvjerljivih 43:8. Ugrabili su Lombardijev trofej i iz New Yorka ga odnijeli na drugi kraj države. Prvi put nakon 1979. Seattle je osjetio što znači osvojiti naslov prvaka.

Navijači su 12. čovjek Seahawksa. Igrač više i nevjerojatna potpora. Seahawksi su u zadnjih 16 domaćih utakmica izgubili samo jednom. Prednost domaćeg terena postala je više od ispraznog placebo efekta. Navijači su njihova dodana vrijednost. Protivnicima se uvuku u glave i unutra vrište. Svakom slučajnom ili namjernom prolazniku daju do znanja kome Seahawksi pripadaju i što znače tom gradu.

Rifovi Cantrella, Cornella, McCreadyja i društva izronili su iz mračnog, ali predivnog sjeverozapada SAD-a. Iz potrebe da se izraze i da iz sebe izbace frustracije i nakupljenu kaljužu. Izronilo je nešto jedinstveno. Specifično za Seattle, a univerzalno za cijeli svijet. Taj duh Seattlea danas se može prepoznati i u igri Seahawksa i to je razlog zbog kojeg se njima ponosi njihov 12. čovjek.

Kao i Eddie Vedder tako je i Russell Wilson stigao u Seattle iz drugog kraja SAD-a. Velika većina momčadi Seahawksa stigla je s raznih strana države, ali ujedinio ih je zajednički cilj i predivan folklor Seattlea. Poput zalutalog benda zadivila ih je snaga i strastvenost ljudi iz tog grada. Prigrlili su ih i uvukli im se pod kožu. Zvuk koji Seattle danas reproducira ponovno je moćan i izlazi iz same njegove srži. Ne trebaju im pojačala.

Glasni su, ali šalju jasnu poruku: Ovo je dom 12. čovjeka!