Što god da se dogodilo do kraja SP-a, nastup u Dohi ne može biti proglašen uspješnim

Malo je država u svijetu u kojima je rukomet toliko popularan sport kao u Hrvatskoj. U trenucima kada je igrala Hrvatska zaboravljalo se na sve nedaće s kojima se susrećemo, gledanost je rasla u nebo, a kasnije su svi imali nešto za reći. U svijetu popularnija košarka nije u Hrvatskoj niti približno gledana kao rukomet, no ima i nas paćenika koji i taj napaćeni sport pratimo s jednakim žarom.

No rukomet je nešto posebno, trgovkinje na blagajni raspravljaju o Goluži i igračima, pa čak i moja majka koja s rukometom ima veze koliko i ja s kriketom, ne propušta nijednu utakmicu i kasnije ispituje što se događa. "Nije dobro", jednostavno svi klimaju glavom i svjesni su da to nije ona Hrvatska kakvu želimo gledati i na kakvu smo navikli.

I tko to može opovrgnuti?

"Na momente smo izgledali vrlo dobro", izjava je koja posebno podiže tlak, izlizana je do bola, a u prijevodu znači nismo bili dobri. Rukomet se ne igra na momente već 60 minuta. S momentima dobre igre možeš pobijediti one reprezentacije koje si pobijedio, a nijedna od njih nije svjetski vrh. Čim je došla prva ozbiljnija reprezentacija, upisan je poraz.

Hrvatska je imala fantastičnu skupinu i slijedom toga i najviše vremena za "pripreme". Realno, ovo Prvenstvo ugurano je usred sezone s minimalnim pripremnim razdobljem u kojem je malo tko mogao nešto konkretnije napraviti. No zato dok su ostale reprezentacije već u skupini imale ozbiljne ispite i ozbiljne utakmice, Hrvatska je imala takvu skupinu da je mogla neke stvari nadograditi, popraviti, isprobati. Međutim izuzev slabog Irana i već otpisane BiH, nitko pred Hrvatskom nije posustao do same završnice.

Mi volimo naše rukometaše i oni su za nas najbolji i uvijek će takvi i biti. To je onaj subjektivni pogled. No postoji i ona surova realnost na koju mnogi ipak zaboravljaju izlijevajući gorčinu nakon poraza od Poljske. Ova današnja Hrvatska više nije ona Hrvatska od prije pet i koju godinu više. Ova Hrvatska ima jednu svjetsku klasu u Domagoju Duvnjaku, a ne kao neke bivše reprezentacije koje su imale puno jača oružja.

Toliko se volimo uspoređivati s Francuzima i stavljati njima uz bok, ali ajmo biti realni. Tko iz ove reprezentacije osim Duvnjaka može reći da bi imao sigurno mjesto u sedmorci Danske ili Španjolske, Francusku ne treba niti spominjati? Ovo je nešto drugačija Hrvatska koja u Duvnjaku treba imati vođu, a ostali se trebaju savršeno nadopunjavati. I upravo to nije napravljeno, a najveći razlog je što je igra bila pročitana. Od strane svih. No opet ne smije se bježati od činjenice da je ždrijeb bio za poželjeti.

Vratimo se nekoliko godina unazad, pa slobodno do vremena Balićeve dominacije. Otkako je Ivano sišao s vrha, Hrvatska ne izgleda briljantno. Tri velika problema imala je Hrvatska na ovom SP-u. Od ta tri, dva ju prate već duže vrijeme.

Problem broj 1: Napad na postavljenu obranu

Već same izjave i analize nakon susreta protiv Brazila same su rekle koliko Hrvatska ima problema u napadu. Ako joj se zaustave kontre i popularno nazvane polukontre, dakle napadi na još uvijek nepostavljenu obranu, Hrvatska je u velikom problemu. Prije je tu bio Lacković s topom u ruci koji je mogao probiti obranu, bio je Balić sa svojom imaginacijom i playmakerskim (u košarkaškom smislu) načinom igranja rukometa, imao si Metličića koji je prijetio sa svoje strane, a danas toga nema.

Hrvatski napad na postavljenu obranu je manje-više spor i bez dovoljnog broja rješenja. Jasno je da nemamo Bieleckog, Jurkiewicza, Lijewskog, strašno opasne igrače s vanjskih pozicija, a realno to je sasvim prosječna Poljska, gdje su tu oni najjači, no zato Hrvatska mora imati tu toliko spominjanu protočnost, blokove i u konačnosti veću hrabrost.

Igračima jednostavno nedostaje dovoljno odlučnosti, prečesto napadi dođu u kritičnu fazu i onda "raubamo" Duvnjaka do iznemoglosti. Ostali igrači iz vanjske linije trebaju preuzimati više odgovornosti, biti puno agresivniji i to će protivniku stvarati puno veće probleme.

Svi pričaju i dan-danas o divljoj obrani Brazilaca. Što je to divlja obrana? Zar nešto van ikakvog sustava i koncepcije? Teža zabluda, nije to nikakva divlja obrana već vrlo dobro uigrana obrana. Brazilci su jednostavno bili agresivni i radili su ono što Hrvatskoj stvara najveće probleme. Takva obrana ranije bi bila raj za hrvatske rukometaše jer je itekako otvarala prostor iza leđa, međutim danas je situacija drugačija i dovoljno je pogledati već nabrojane Top 3 reprezentacije svijeta i njihov napad na postavljenu obranu i usporediti ga s našim. Nebo i zemlja.

Problem broj 2: Obrana

Odlična obrana je nešto što je krasilo hrvatsku reprezentaciju od onog trenutka kada je na klupu sjeo Lino Červar. Hrvatska je bez problema igrala sve obrambene varijante, imala je za svakog protivnika spremnu opciju A, B i C, a današnja Hrvatska ima samo opciju A i poluopciju B.

Sve se svodi na zonu 6-0 i pouzdavanje u blok Gojuna ili Kopljara prilikom šuta izvana. Mnoge reprezentacije igraju tu 6-0 obranu, međutim Hrvatska igra s najplićim izlascima i pouzdavanje u visinu svojih igrača. Dosad je bar ta pokretljivost zone bila dobra, zatvarali su se protivnici, no ovdje to nije funkcioniralo.

Koliko obrana funkcionira, vrlo lako se može vidjeti kako lako i često lopta dolazi do pivota. U našim situacijama događalo se da pivot dobije loptu, a da je praktički nedirnut od strane obrane što je apsolutno nedopustivo, posebno kod obrane 6-0.

Obrana je ključ za uspjeh ove hrvatske reprezentacije. Ako nema dovoljno laganih golova i lopti za Čupića koji "spava u kontri", Hrvatska je u problemu. Tada se događaju utakmice kakve su se događale ovdje.

Problem broj 3: Vratari

Uz problem broj 1, to je onaj dugoročni problem. Mirko Alilović je prvi vratar hrvatske reprezentacije, a među svim reprezentacijama koje su se našle u četvrtfinalu, imao je najlošiji postotak obrana što se tiče prvih vratara.

Filip Ivić je velika budućnost hrvatskog rukometa, potencijalna svjetska klasa i jedan od onih koji mogu biti među vodećim vratarima svijeta kroz par godina. Ovdje što je branio, dobro je branio, ne smije se zaboraviti da je njemu ovo prva veća uloga u reprezentaciji.

Alilović je još uvijek taj broj jedan, dobar je vratar, da nije ne bi branio u Veszpremu između ostalog, ali ipak vapimo za klasom jednog Landina, Omeyera, Šterbika... I nadamo se da će Ivić jednog dana moći s njima u istu rečenicu.

To su vratari u koje se možete pouzdati bez imalo razmišljanja, pouzdati se u onim ključnim trenucima kada postaje kritično ili kada momčadi ne ide. Koliko puta se Francuzima dogodilo da stanu, jednostavno ne izgledaju dobro i onda ih Omeyer podigne s nekoliko velikih obrana, oduzme protivniku samopouzdanje i riješi utakmicu.

Vlado Šola bio je vratar koji je bio ključan faktor u onim teškim trenucima. Znalo se tako i Hrvatskoj dogoditi da se muči, ali Šola je bio taj koji je podizao momčad svojim obranama. I njemu nije trebalo 20 obrana po susretu, bilo je dovoljno 7-8, ali tih 7-8 bile su one velike.

To je ono što čekamo i čemu se nadamo. Jednostavno se prečesto događalo da nam u ključnim utakmicama upravo to nedostaje. Nekada je to donosilo prevagu, no sada ne donosi.

Retorika koja odbija

U ljudskoj je prirodi da se čovjek ne osjeća ugodno kada se nađe na udaru kritike. Kome je uopće drago čuti da ga se proziva kako griješi ili ne radi posao dobro. Međutim s kritikama se treba znati nositi, neke treba i prihvatiti, a ne se isključivo držati svojeg mišljenja.

Proteklih dana izrečeno je i napisano baš svašta. Bilo je i neukusnih primjedbi poput onih da se igrači nedovoljno trude, upućivane su i neke teške riječi od trenera koji su bili u reprezentaciji, a sami zaboravljaju s kakvim uspjehom.

Siguran sam da ne postoji ama baš nijedan igrač ili član stručnog stožera koji nije želio najbolje i dao sve od sebe. Drugi je par rukava što su napravljene pogreške i što je protivnik bio pripremljeni, konkretniji, bolji. I to je ono što treba analizirati, a ne vršiti analizu koliko je tko htio ili nije htio. To definitivno ni u kojem postotku nije upitno.

Kao što neke teške riječi nisu bile potrebne s ove strane, malo pažljivije se trebalo govoriti i s druge strane. Čupićev obračun bio je posve nepotreban i gubljenje energije na krivi način. Golužino postavljanje stvari da je lakše biti izbornik s daljinskim u ruci, također.

Ovo nije prvi put da teško prihvaća kritiku. No jednostavno, kada radiš takav posao, moraš biti svjestan da si pod povećalom javnosti i da ti sudi više od četiri milijuna izbornika. Ako su svi suglasni da stvari nisu štimale i ako je to bilo očito, zar je toliki problem preuzeti odgovornost i reći - točno je, nismo izgledali dobro, nismo igrali dobro, kriv sam.

Je li se Hrvatska dobro pripremila za Poljsku? "Gledao sam Poljake, igrače nisam htio puno zamarati, ali dobro ćemo se pripremiti." Stvarno? Pa Hrvatska je od kraja utakmice s Brazilom morala živjeti Poljsku. Je li bila pripremljena na dovoljno dobar način?

Poljaci su igrali bez srednjeg vanjskog. Bez svojeg glavnog organizatora igre. Od početka Prvenstva provlačila se teza da je riječ o jednoj od najsporijih reprezentacija, a Hrvatska je utakmicu završila s ravno četiri kontranapada. Brojkom četiri. A to je trebalo biti naše najjače oružje u tom susretu. Protiv najsporije reprezentacije Hrvatska u nekoliko napada nije uspjela niti zamijeniti igrača za fazu obrane.

Ako ti već protivnik igra bez svojeg prvog razigravača, ako je ostao bez jednog razarača u vanjskoj liniji Lijewskog, zar je stvarno moguće da nisi uspio poremetiti taj napad i s tom toliko hvaljenom obranom stvoriti ključnu razliku?

I nakon svega pričamo o momentima dobre igre.

Hrvatska više nije u situaciji da je toliko jaka ili nedodirljiva da protivnik treba nju proučavati i njoj se prilagođavati. Itekako treba i ona protivnika proučiti i znati u dušu svakog igrača i svaku opciju.

Ciljevi

Po tko zna koje natjecanje zaredom mi pričamo i pišemo o nekom pomlađivanju, smjenama generacije i koječemu. U redu, ovo što je u Katru je možda i najbolje što imamo izuzev čovjeka na pivotu kojeg na žalost nećemo vidjeti u reprezentaciji.

Međutim razbijalo se nešto što je bilo dobro. Ne dobro, nego odlično. Nije stvar samo u imenima već je stvar i u uigranosti i poznavanju tih igrača. Možda je u određenom trenutku neki igrač koji je bio pozvan bio potentniji, snažniji, međutim ona uigranost i poznavanje igrača je polako nestajala. Pripreme rukometaša ne traju onako dugo kao pripreme nogometaša ili košarkaša prije velikog natjecanja. Vremena za uigravanje i nema previše i to se polako gubilo.

Pojedinačna kvaliteta pojedinih igrača držala nas je u vrhu, no i to je polako kopnilo. Kada na natjecanje odete s pričama da je cilj proći skupinu i da se samo potajno nadate medalji jer opet pomlađujete reprezentaciju, odmah je spreman alibi i gubi se onaj pritisak i tenzija. Oni najbolji se najbolje nose s pritiskom i on njih gura još dalje, a ovakve priče ne pomažu.

Uostalom, to konstantno isticanje prije baš svakog velikog natjecanja priča o ciljevima je precijenjeno i nepotrebno. Jasno je da baš svatko ide na Svjetsko prvenstvo upisati što je moguće više pobjeda, zar je toliko potrebno i važno konstantno napominjati naš cilj je taj i taj.

Pustimo priče o ciljevima. Ako pred igrače dođeš i kažeš im "dečki naš cilj je proći skupinu", ti isti igrači kada prođu skupinu cilj su ostvarili. Svoje sam napravio, ostalo je bonus. Ili pak ako se hvališ i pričaš da ideš po zlato ili medalju pa odigraš loše i to ne ostvariš, naravno da se nalaziš i ti i igrači na udaru kritika.

I to je ono što svi provlače i guraju, cilj je to i to. Ma cilj ti je otići na natjecanje i dati sve od sebe da odeš što dalje i upišeš što je moguće bolji plasman. Sportašu nitko ne treba niti smije crtati do kud treba otići. Svaki pravi sportaš treba imati u glavi da ide u svakom susretu na pobjedu i zajedno s trenerom/izbornikom šutiti i raditi da to ostvari. Pustimo te priče o ciljevima i željama.

Zoran Gobac je već neizravno najavio promjenu na klupi, a Hrvatsku čekaju dvije vrlo važne utakmice. Tko garantira da će Hrvatska upisati pobjedu protiv Njemačke i/ili Danske ili Slovenije. Sada se javio problem, voda je u ušima i potrebno je podići se.

Ždrijeb je bio za prste polizati. Najlakša skupina, Brazil kojeg taktički jaka reprezentacija riješi bez problema, Poljska bez Jaszke i Lijewskog sa stilom koji bi nam itekako trebao odgovarati. I to nije iskorišteno. I što ako Hrvatska "ostvari cilj" i dohvati kvalifikacije za Rio. Hoće li nastup u Katru biti proglašen uspješnim?

Ne smije. Ma što god da se dogodilo u naredne dvije utakmice.