"Umirući" teniski romantik

Pregledavajući teniske portale ovih dana naišao sam na jednu vijest koja me nije iznenadila, ali me rastužila. Juan Martin Del Potro još uvijek osjeća bol u lijevom ručnom zglobu. I pomislim si: „Zar opet?!“ Istodobno sam to pokušao pogledati s vedrije strane u nadi da takvo što (valjda) ne može trajati dovijeka. Ili, pak, može. Ne bi bio ni prvi ni zadnji sportaš kojemu su ozljede uništile karijeru. Nadat ću se da je ovo prvo.

Sve je krenulo s – Čilićem

Oni koji su upoznati s kalvarijom Argentinca rođenog prije više od 26 godina u Tandilu, koji je poznat kao rasadnik teniskih i sportskih talenata (Camoranesi, Monaco, Zabaleta...), znaju da je sve krenulo početkom 2010. godine. Samo nekoliko mjeseci kasnije prije no što se popeo na „teniski Mount Everest“ i zaradio epitet teniskog besmrtnika. U rujnu 2009. je u prvom finalu US Opena koje se odlučivalo u petom setu poslije deset godina s trona srušio kralja New Yorka, Rogera Federera.

Koliko je to veličanstven pothvat bio govori pregršt podataka: Švicarac prije tog finala nije izgubio 41 utakmicu u Flushing Meadowsu i ni jednu u prijašnjih šest s Del Potrom, a onda je ostao bez izjednačenja dosega Billa Tildena koji je '20-ih godina osvojio šest US Opena u nizu; Del Potro je postao tek drugi argentinski Grand Slam pobjednik nakon Guillerma Vilasa i ono što je nekako počelo naglašavati novi teniski poredak kojeg, eto, još nismo dočekali – Del Potro je poslije 2005. godine i Safinova Australian Opena prekinuo dominaciju Federera i Nadala koji su sljedećih 17 od ukupno 18 Grand Slamova podijelili međusobo. U tim trenucima „Veliku trojku“ tek je počeo formirati Novak Đoković koji se ugurao s naslovom iz Melbournea prije sedam godina. Brojke ponekad znaju biti i neumoljive i nevjerojatne.

Kažu da se od sudbine ne može pobjeći, a ona je valjda htjela da Marin Čilić „donese“ prve velike probleme u Argentinčevu karijeru. Čilić, koji je tog australskog ljeta 2010. igrao tenis dotadašnjeg dijela karijere, je u osmini finala Australian Opena u pet setova izbacio Del Potra. Tada je krenula kalvarija. Operacija desnog ručnog zgloba je tada četvrtog igrača svijeta, što mu je ujedno i najveći, s teniskih terena udaljila punih osam mjeseci. Vratio se u Bangkoku i to (ne)očekivanim porazom od Belgijca Oliviera Rochusa.

Desna – lijeva – lijeva

Više od povratka navijače „Tornja iz Tandila“, i njega samog, je zanimalo stanje zgloba. Del Potro je bio kratak i jasan: „Desni zglob funkcionirao savršeno“. No da do pune savršenosti i starog sjaja još treba utabati stazu pokazao je i prvi sljedeći meč kada je Felicianu Lopezu u Tokiju uzeo tek tri gema i pritom izgubio 16 poena zaredom.

„Del Potro se vratio“, „Povratak Argentinca u punom sjaju“ bili su valjda samo neki od naslova kada je nešto više od godinu dana nakon operacije osvojio prvi ATP turnir u Delray Beachu i sljedeće dvije godine nastavio raditi ono za što je bio predodređen – nizati uspjehe. Bez boli i patnje. Sve do veljače i Dubaija. Suze su tada rekle sve. Bol se vratila. Ovog puta u lijevom zglobu.

Teniski svijet, navijači, ponajviše stvarnost samog Del Potra je ponovno postala deprimirajuća. Kao i četiri godine ranije Argentinac se za pomoć obratio doktoru Richardu Bergeru koji ga je operirao i prvi put u Rochesteru, u Minnesoti. Sreća u nesreći, ako se to uopće i može tako nazvati, za Del Potra je bila ta što je promptno znao dijagnozu. No ona je indirektno rekla – sezona je gotova.

Povratak broj tri uslijedio je u početkom ove godine u Sydneyju. Ono što u tim trenucima nije htio čuti nitko otkrio je sam Argentinac: „Još uvijek osjećam bol“. I nakon gotovo godinu dana rehabilitacije. Oni koji to i nisu znali, mogli su osjetiti kroz njegovu igru u kojoj je dominirao backhand slice. Gotovo pa kao u igri Ive Karlovića. Samo što Karlović nije Del Potro i obrnuto.

Čarolija nikad neće nestati

Da bol i potpuno nestane Del Potro je poslušao nagovor dr. Bergera i odmah nakon Sydneyja još jednom, po treći put legao na operacijski stol. U siječnju je to bila tek manja operacija, ali operacija kojom je trebala nestati sva bol i patnja iz zapešća jednom zauvijek. I da se Del Potro vrati korijenima. Pokazalo se da je to bilo tek kratko gašenje požara koji se u međuvremenu opet razbuktao. Miami je ponovno otkrio probleme. Backhanda i dalje nema. Bez njega ni pravog Del Potra koliko god gledatelji kupovali ulaznice zbog njegovog forehanda. Ako bi Novak Đoković ulaznicu platio samo za meč Gaela Monfilsa kojemu nije važno spašava li meč loptu u tie-breaku trećeg seta ili otvara meč, onda bi vjerojatno nakon dodatnog razmišljanja platio i za živi pogled na Del Potrov trademark.

Budućnost ovog Argentinca je, htjeli to priznati ili ne, pod upitnikom. I to velikim, inače bi ga današnja medicina već iskorijenila. Trenutni izvori bliski igraču kažu da uopće ne trenira, već isključivo razmišlja o nekom novom medicinskom pothvatu i novom liječniku koji bi po svemu sudeći mogao biti Španjolac Angel Ruiz Cotorro koji nadgleda i Rafaela Nadala. Berger je predložio novu operaciju, a za to Del Potro nije htio ni čuti. To, jasno, znači i da će propustiti i treći Roland Garros zaredom. Oko povratka se špekulira za četvrtfinale Davis kupa sa Srbijom, no iz trenutne perspektive se to čini kao topovska hrana za vječite optimiste i tek pusta utopija.

Iza pomalo i morbidnog naslova krije se zapravo i pitanje ovog teksta. Hoćemo li ikada više gledati ovog velikog Argentinca u izdanjima koja su ga i učinila velikim? Čarolija nije niti će ikad napustiti „Tornja iz Tandila“. Vjera ne čini stvare lakšima, čini ih mogućima – stoji na jednoj prigodnoj slici s likom Juana Martina Del Potra. Zato vjerujem, a vjeruje i Delpo, da ćemo ponovno uživati u majstorijama iz njegove teniske radionice. Pa koliko god se načekali.