Talijani ponovno odnijeli riječke snove o naslovu: "Imali smo jako dobru priliku"

Ni nakon prospavane noći nije se lako primorjašima prisjetiti subotnjih događanja na Bernat Picornellu. Neće biti vjerojatno do novih vaterpolskih uzbuđenja koje će već krajem lipnja donijeti nove reprezentativne obaveze kada bi prisjećanja trebala izblijediti. Kao i 2012. godine, ponovno je nepreskočena posljednja prepreka nosila identično ime, moćni Pro Reccu, nogometni Real Madrid. Nije europska „La decima“, ali jest osmi naslov čime se nitko u svijetu vaterpola ne može pohvaliti.

”Ne može se nikome ništa zamjeriti. Ostaje nam žal jer smo prije svega imali korektno suđenje, ali smo za ovakvu utakmicu primili tri gola iz kontre što je previše. Kada se trebalo primaknuti, stigao nas je i umor te smo zbog sužene rotacije nažalost popustili, no što je, tu je”, prokomentirao je Frano Vićan za Sportcom jučerašnja događanja u Barceloni i koji je, nažalost, ostao u sjeni svog rivala Tempestija koji je odlučio, u za njega vrlo slaboj sezoni, najbolju utakmicu sačuvati za kraj.

Koliko je to velika prilika bila za prvi europski naslov Primorja u kojoj je ovog puta ostalo kraće za samo jedan jedini gol, tolika je bila da napravi nešto za što bi se trebalo dobro prekopati po arhivama da bi se vidjelo kome je to i kada prošlo za rukom u vaterpolu.

Popularni three-peat (Triglav liga, Hrvatski kup i prvenstvo) je uz malo više znanja i sreće mogao postati four-peat što bi iovako veliku sezonu učinilo povijesnom. Primjerice, Pro Recco je upravo te 2012. bio blizu toga, ali je zapeo u finalu domaćeg Kupa. Iste je godine, ali na početku nove sezone osvojio europski Superkup. Barceloneta je, također, europski Superkup osvojila na startu ove sezone.

Bilo je lako prepoznati što je Riječanima odnijelo šansu da oni budu ti koji će hladiti povijesni pjenušac, a ne talijanski prvaci. Igra s igračem više jedna je od temelja uspjeha ili neuspjeha u vaterpolu, a ona je u finalu Primorju donijela neuspjeh. U samo 24 sata od igre koja bi zadovoljila svakog trenera na svijetu do one koja ne bi ni jednog. Ali ima nešto i u protivniku. Koji je najjači na svijetu.

”Dojam je da smo ovu utakmicu mogli pobijediti, da smo za to imali jako dobru priliku. Vodili smo na početku, sve je dobro krenulo, no u četvrtoj četvrtini imali smo previše pogrešaka u igri s igračem više što se u finalu Lige prvaka ne smije događati. Sigurno je da boli kad na ovakav način izgubiš utakmicu, pogotovo kada svi znamo da smo do titule mogli doći”, osvrnuo se i riječki bek Ivan Buljubašić na propuštenu šansu za “sedmim nebom”.

Ako ništa drugo, barem je jedan Hrvat imao razloga za zadovoljstvo nakon finala. Maro Joković svoju je drugu, vjerojatno i posljednju sezonu s Pro Reccom završio sa stilom.

S obzirom da je ove godine za Talijane odigrao tek 12 utakmica (samo europske), ni ne čudi što je dio arsenala ostavio za Primorje, za svoje suigrače iz reprezentacije. Zadovoljan je bio i klupski gazda Gabriele Volpi koji je najavio da ne misli odustati od svog projekta.

“Moramo nastaviti pobjeđivati. Želio bih kada bismo ovakvu godinu ponovili još najmanje sljedeće tri“, oglasio se za talijanske medije gazda Volpi koji je najavio da će mu klub sljedeće sezone dobiti novog trenera, a za to mjesto najviše figurira Milanovićev sunarodnjak i trener Partizana Vladimir Vujasinović.

A ono što za hrvatsku stvarnost nije najjednostavnija stvar za pogledati u oči jest podatak da su hrvatski klubovi u posljednjih devet godina izgubili svih pet finala, tri u posljednje četiri godine. Trend je to koji bi valjalo prekinuti već sljedeće sezone. Bio to Jug ili Primorje.