Još jedan pad koji boli

Hrvatska košarkaška reprezentacija završila je nastup na Europskom prvenstvu debaklom protiv Češke. Bilo je vrlo teško i mučno gledati susret u kojem je Hrvatska razbijana od rane faze. Sve ono što je Češka trebala raditi, radila je vrlo dobro i disciplinirano, a Hrvatska upravo suprotno. Sve je napravila krivo i niti jedan segment igre nije funkcionirao.

S hrvatskom košarkaškom reprezentacijom teško je "izaći na zelenu granu", kritike su uvijek zvučnije od pohvala, a posebno nakon ovakvih situacija koje su praktički kao "dobar dan" još tamo od slavnog silaska s postolja. U tom dugačkom razdoblju dvije su iznimke, Europsko prvenstvo u Srbiji i Crnoj Gori kada su Lamonica (onaj koji vjerojatno najčešće sudi hrvatskoj reprezentaciji i dan-danas) i društvo stavili rampu na prolazak u polufinale u trenutku kada je Hrvatska bila najzrelija za odličje. Druga iznimka je Europsko prvenstvo u Sloveniji gdje je Repešina reprezentacija ostala na korak od postolja. No i tada je bilo dosta kritika zbog igre, ali na kraju je četvrto mjesto ipak nekako utišalo te kritičare.

Sva ostala natjecanja donijela su dosta ogorčenosti hrvatskim navijačima i igračima, ogorčenosti s razlogom, a za to smo krivi svi, počevši od medija pa do samih igrača. Najave su uvijek bile velike, logično je da težiš pobjedi u svakom susretu i želiš otići daleko, no kada iz natjecanja u natjecanje govoriš da je to ta generacija, a reprezentacija se svaki put vraća na Pleso pognute glave, vrijeme je da pogledaš i prema tuđem dvorištu jer su i protivnici vrlo snažni, ambiciozni i dobri.

Ponovno je napravljeno puno pogrešaka i po tko zna koji put na površinu je isplivao mentalitet. Hrvatska je sposobna odigrati protiv protivnika kao Grčka odličnih 35 minuta prilično oslabljena, ali zato protiv na papiru lakših protivnika poput Gruzije i Češke upisat će debakl. Češka nije nimalo bezazlena i "smrdilo" je na neugodnosti još uoči tog susreta. Vesely i Satoransky su igrači koji su po svojim karakteristikama vrlo težak match-up Hrvatskoj, a kada se utakmica počela razvijati kako je počela, težak match-up postali su Benda, Auda, Pumprla, ma svaki češki igrač. Njima je samopouzdanje otišlo u nebo, a Hrvati su izgledali kao da su se skupili za prijepodnevni, ne poslijepodnevni, hakl.

Izbornik Perasović vrlo brzo spoznao je krivicu i praktički podnio ostavku. Vrh HKS-a najavljuje drastične promjene i novo ruho reprezentacije, no još uvijek se čeka konkretan odgovor što se događa i što se dogodilo s hrvatskom košarkom. Zašto pojedinci nisu ni sjena onog što su u klubovima? Jesu li krivi oni, sustav igre, izbornici, suigrači?

Odgovora je milijun i svaki je točan i netočan. Volimo se pohvaliti da imamo vrlo talentirane mlade igrače, generacije od kojih se na U- prvenstvima očekuju čuda, pa dođe ljeto gdje nijedna reprezentacija nije niti blizu medalje. Ljeto u kojem najbolji igrač generacije ne smije nastupiti zbog sponzorskih tenisica, ljeto gdje drugi jak adut balansira između ozljede, probe u stranom klubu i reprezentacije, ljeto u kojem se u reprezentacijama nalaze neki koji su tamo ispred nekih boljih. No, to je već druga priča i nije od jučer.

Vratimo se na seniorsku reprezentaciju. Koje su to "drastične promjene" koje možemo očekivati. Teško je imenovati, ali kako se saznaje, gotovo polovica ovih reprezentativaca neće biti na sljedećem okupljanju. Hrvatska nema baš tako široku bazu igrača da može olako odbacivati 7-8 igrača i mijenjati ih kvalitetnijim. Oni koji su budućnost hrvatske košarke i koji će za 5-6 godina nositi reprezentaciju, još uvijek su zeleni u seniorskoj košarci. Neki od njih napravit će iskorak ove sezone i definitivno zaslužiti mjesto, ali opet ne možeš na veliko natjecanje ići s 5-6 igrača koji imaju iskustva i 6-7 koji igraju u garbage timeu ili nisu još niti okusili takvu razinu košarke.

Što su ovi današnji reprezentativci napravili na ovom Eurobasketu?

Ante Tomić: Igrač koji u Barceloni igra vrhunsku košarku, savršeno je uklopljen u sustav, u reprezentaciji nije niti sjena toga. Upravo u tome leži odgovor, Tomić je savršeno uklopljen u Barcelonin sustav, s Marcelinhom je igrao žmirećki, a u reprezentaciji se njegova uloga razlikuje. Ako stručnjaci tvrde da je Tomić najbolji ili jedan od 2-3 najbolja centra u Europi, onda treba žrtvovati sustav i prilagoditi ga i njemu. Nakon svakog Prvenstva kreće ista priča i Tomić je uvijek glavna meta. Perasović je ponudio najbliži odgovor istini vezanoj uz Tomića - ovisi o pick and rollu i nema ga s kim odigrati. Njegove kretnje i na ovom Prvenstvu u niz navrata bile su dobre i onakve na kakve je naviknuo, ali lopte nije bilo. Previše puta se dogodilo da se započelo s odigravanjem picka i lopta koja je trebala ići na Tomića, završila je vani ili na sasvim drugoj strani. Tomića se ne treba riješiti nego ga treba znati iskoristiti.

Damjan Rudež: Jedan od hrvatskih NBA-evaca izgledao je kao strano tijelo na terenu. Kada Rudežu u potpunosti oduzmete šut, uništite mu samopouzdanje, dobijete veliki problem. Ono što mu je trebalo biti najjača strana, nije postojalo, a Rudež bez šuta lako je zaustavljiv u napadu i laka je meta u obrani. U ovakvoj šuterskoj formi s 2/19 iz igre Rudež nije bio od nikakve koristi.

Rok Stipčević: Problema s vanjskim šutom imao je i Rok Stipčević, no on je donio otprilike onoliko koliko se od njega i očekivalo. Na Europsko prvenstvo nije došao kao prvi izbor na toj poziciji, trebao je odmarati Ukića i to je radio korektno iako ne i impresivno.

Bojan Bogdanović: Previše pehova i u konačnici slab nastup. Bogdanović je još tijekom priprema zaradio ozljedu zbog koje je propustio nekoliko dana i tek neposredno prije početka Prvenstva vratio se treninzima. U prvoj utakmici nezgodno je pao i zadobio udarac u glavu zbog kojeg je morao na novu pauzu i sve te situacije igram-ne igram, treniram-ne treniram, utjecale su na njega i bio je daleko od očekivanog. Pokušavao je nešto na silu, no nije bio pravi i utopio se u sivilo.

Dario Šarić: U svakom slučaju budućnost hrvatske košarke. Igrač koji donosi energiju, kvalitetu više, ali i on je na ovom Prvenstvu imao vrlo skromnih nastupa. Šarić se prečesto nalazio van potrebne pozicije, jednostavno ispadanje pojedinaca dovodilo je i njega u probleme i sigurno je i sam očekivao puno više.Njegova pozicija prilično je osjetljiva i svako ispadanje suigrača ili njega samog bilo u napadu ili obrani, stvara veliki problem.

Marko Tomas: Velika pogreška stručnog stožera, ali i Tomasa samog. Kao što su u reprezentaciji trebali biti svjesni da Tomas ne može biti dovoljno spreman u tako kratkom roku, trebao je toga biti svjestan i sam igrač. Ovako je Hrvatska imala igrača manje u rotaciji, a uz ozljedu Bogdanovića protiv Slovenije dovela se nepotrebno u tešku situaciju. Zdravi Tomas u pravoj formi je poželjan i potreban, ali kada je to zadnji put bilo?

Roko Leni Ukić: Kapetan reprezentacije i igrač koji je prečesto igrao i bolestan i ozlijeđen, ponovno je po pitanju borbenosti bio za primjer, ali izostao je konkretan učinak. Ukić je trebao biti razigravač, ali zadaću nije ispunio. Hrvatska nije bila razigrana, u napadu se dosta mučila i Ukić se sjeća puno boljih dana u karijeri.

Krunoslav Simon: Bez dvojbe prvo ime reprezentacije na ovom Eurobasketu i jedan od rijetkih kojem se ne može baš ništa predbaciti. Simon je bio i realizator i razigravač, davao je impuls reprezentaciji i potpuno je opravdao očekivanja. Međutim Simon nije trebao biti prvi igrač reprezentacije, ta je uloga bila namijenjena nekom drugom, a on je trebao biti onaj "x-faktor" i kvaliteta više. No što zbog podbačaja drugih, a što zbog svoje sjajne forme, Simon je napravio više.

Dontaye Draper: Didiju hvala na odazivanju u reprezentaciju praktički u posljednjem trenutku, ali, to je to. Na Prvenstvu izuzev nekoliko dobrih obrambenih reakcija, od Drapera nismo vidjeli baš ništa. Već toliko prožvakana priča oko stranaca u reprezentaciji, svatko ima svoje mišljenje, jesu li potrebni ili ne, ali ako ga već dovodiš, on treba nečemu i služiti. Draper je korektno odradio posao u Sloveniji, Lafayette manje korektno u Španjolskoj, ali zbog kojeg konkretno aspekta igre su oni bili potrebni? Razigravanja? Teško. Ako se već tražio Amerikanac, onda se mogao pronaći "neki koji igra pick and roll" kako bi iskoristili Tomića pa makar znao vrtjeti samo tu akciju.

Miro Bilan: Neiskorišten. Dao dobar doprinos u smanjenju zaostatka protiv Češke, u ostalim susretima gledatelj. Bilan ima svojih mana, a njih je u ovoj reprezentaciji teže sakriti, no ipak se mogla ponuditi pokoja minuta više, posebno kada je forma igrača bila takva kakva je već bila.

Luka Žorić: Baš nitko Žoriću ne može osporiti veliku želju i borbenost. Naš najborbeniji igrač, ali i igrač kojeg treba "sakrivati i pokrivati". Tijekom priprema bio je na vrhuncu formu, imao solidan ulazak u Prvenstvo, ali počeo je padati i na kraju potpuno pao.

Mario Hezonja: Uz Šarića onaj koji predstavlja budućnost. Hezonja je igrač poteza, sposoban podići publiku i zagrijati atmosferu, ali mora naučiti i kako podići suigrače. Svi znamo da je odličan šuter i da može pogađati u serijama, ali to ne znači i da mora uzeti praktički svaki šut. Doći će to s godinama i sazrijevanjem, za prvo veliko seniorsko natjecanje s minutažom, odradio je korektan posao.

Velimir Perasović: "Voditi klub i reprezentaciju je nebo i zemlja. Ljudi to moraju znati", rekao je jednom prilikom Željko Obradović i to je jasno kao "dobar dan". Spoznao je to i Perasović koji se prvi puta našao u izborničkoj poziciji i nanizao neke pogreške. Pripreme za klupsku sezonu i reprezentativnu akciju su podosta različite, ovdje je potrebno momčad u kratkom roku dovesti na željenu fizičku razinu, ali i u pravo vrijeme dosegnuti vrhunac forme. Na pripremama se radilo žestoko, poznata je priča da su neki igrači jedva izdržavali, a sve je to na kraju dovelo do toga da Hrvatska nije bila dovoljno tečna i šuterski je bila gotovo bezopasna. O izboru igrača dalo bi se razgovarati, Peras je odveo one kojima je najviše vjerovao i na kraju je pošteno i preuzeo odgovornost. Očekivali smo njegovim dolaskom odmah preporod, no rookie u ovoj ulozi bio bi zasigurno bolji u drugom pokušaju kojeg na žalost, u skoroj budućnosti, neće biti.

Da je moglo bolje, moralo je, barem dojmom. Jednako kao što je dojam da je mjesto i minutažu na ovom Prvenstvu morao imati jedan Hrvoje Perić, da se mora napokon riješiti situacija s Leonom Radoševićem i da se moraju neke stvari promijeniti i u samom vrhu. Ovo ljeto je bilo teško za hrvatske košarkaške selekcije, ali i za HKS. Svi su podbacili i potrebno je presjeći i napraviti korjenite promjene. Trebaju i u Savezu napokon reći krivi smo za to i to, a ne se konstantno postavljati bezgrešno i tražiti "objektivne razloge". Od izbora struke do igrača.

Predsjednik Šuker najavio je da će se napraviti drastične promjene i povući veliki rezovi, držimo ga za riječ. Ovo je prilika.