Čovjek koji nije bio sanjar, ali je vjerovao u čuda

Terrance Stanley Fox rođen je 28. srpnja 1958. godine u Winnipegu kao dijete Rolanda i Betty Fox. Imao je starijeg brata Freda, mlađeg brata Darrella te mlađu sestru Judith. Sa nepunih osam godina preselio se u Port Coquitlam, grad udaljen od Vancouvera nekih tridesetak kilometara.

Roditelji su mu voljeli reći da je bio vrlo miran i strpljiv. Jako se puno igrao. Srećom, mogao je uživati i kada je bio sam. Znao se tako zabavljati i igrati satima, bez igdje ikoga blizu. Najviše je volio igračke vojnika, graditi tvrđave u podrumu i „organizirati“ borbe vojnika i Indijanaca.

Bio je veliki zaljubljenik u sport, a njegov otac prisjeća se kako je upravo od njega naslijedio taj natjecateljski duh, a od majke tvrdoglavu upornost. U pozitivnom smislu naravno.

To se najbolje isticalo u košarci, sportu koji je najviše obožavao. Međutim bio je nizak rastom i vrlo loš igrač pa ga je profesor tjelesnog odgoja i trener košarkaške momčadi Bob McGill poticao da postane trkač na dulje staze. Terry je prihvatio savjet, no samo iz poštovanja prema treneru.Tijekom ljetnih praznika bio je uporan i svakodnevno je trenirao košarku nastojeći popraviti svoju igru. U narednim godinama dogurao je do prve petorke u školskoj momčadi.

Nakon završetka srednje škole bio je nesiguran oko nastavka školovanja. Međutim majka ga je uvjerila da se upiše na sveučilište Simon Fraser na studij kineziologije, kao prvi korak prema profesoru tjelesnog odgoja.

12. studenog 1976. Terry je doživio prometnu nesreću kada se osobnim automobilom sudario s kamionom. Iako je auto bilo potpuno uništeno, Fox je prošao gotovo neozlijeđen, samo sa minimalnim problemom na desnom koljenu. Međutim mjesec dana kasnije koljeno ga je ponovno zaboljelo, no odlučio je to ignorirati dok ne završi sa košarkaškom sezonom.

Nakon što je bol postava neizdrživa, u ožujku sljedeće godine dijagnosticiran mu je rak kostiju, karakterističan da počinje oko kostiju koljena. Uz kemoterapije, Terryju Foxu je noga morala biti amputirana. I tada je imao samo 50% šanse za preživjeti. Odradio je 16 mjeseci mukotrpnih kemoterapija te su doktori bili zadovoljni njegovim napretkom.

Pismo pa Maraton nade

Noć prije moje amputacije, moj mi je bivši košarkaški trener donio jedan časopis i pokazao članak o čovjeku koji je s amputiranom nogom otrčao maraton u New Yorku ( Dick Traum). Tada sam se potpuno odlučio na ovaj izazov, ne samo da prevladam vlastitu slabost, već da je potpuno uništim. Tako da nikada neću morati, gledajući u vlastitu prošlost, reći kako me pobijedila.

Međutim, uskoro sam shvatio da će to biti samo polovica moje potrage. Kako sam prolazio 16 mjeseci kroz kemoterapije, psihički i fizički, osjetio sam i druge ljude. Bilo je onih uvijek nasmijanih, kao i onih koji su od osmijeha davno odustali. Osjećaji očaja i osjećaji poricanja. Moja potraga neće biti sebična. Ne bih mogao otići znajući da će takva lica i osjećaji i dalje postojati. Negdje patnja mora stati. Spreman sam sebe tjerati do krajnjih granica zbog toga.

Od početka je bilo jako teško, ali problemi su iza mene jer sam ih svladao i naučio kako se s njima nositi. Ne osjećam se snažno samo fizički, već i emocionalno. Uskoro ću početi trčati jednu milju tjedno i do sljedećeg ću travnja biti spreman postići nešto što mi je prije bilo samo daleki san rezerviran za svijet čuda – pretrčati čitavu Kanadu da prikupim novac za borbu protiv raka.

Trčat ću pa i puziti zadnje milje ako budem morao.

Trebamo vašu pomoć. Ljudi u klinikama diljem svijeta trebaju ljude koji vjeruju u čuda.

Nisam sanjar i ne kažem da će ovo moje pismo nešto pokrenuti, ali vjerujem u čuda. Moram.

Terry Fox, 15. listopada 1979.

Napisao je kanadskom udruženju za otkrivanje raka, nakon desetak mjeseci priprema i pretrčanih pet tisuća kilometara te nakon završenog maratona u Price Georgeu. Bio je posljednji, sa deset minuta zaostatka za najbližim protivnikom. Dobio je veliki pljesak i poštovanje publike i ostalih trkača.

No, tada ni njegova obitelj nije znala koji je njegov krajnji cilj. Kada je napokon rekao svojoj majci, ona se jako protivila, ali se kasnije naravno pridružila. Betty Fox rekla je jednom prilikom: „Rekao mi je: „Mislio sam da ćeš biti prva osoba koja u mene vjeruje“. Ali nisam, bila sam prva osoba koja ga je iznevjerila.“

Nakon što je od donacija dobio protezu, trkaću obuću i kamper, maraton je započeo 12. travnja 1980. godine. Umočio je svoju desnu nogu u Atlantski ocean blizu mjesta St. John's u Newfoundlandu. Napunio je dvije boce oceanske vode. Jednu je planirao zadržati kao suvenir, a drugu preliti u Tihi ocean kada dođe do cilja, u Victoriji.

U početku se suočavao sa slabom podrškom i lošim vremenom. Međutim, entuzijazam je rastao i sve se više novca prikupljalo. Trčao je približno 42 kilometra dnevno.

Prvog dana mjeseca rujna imao je napadaj kašlja i osjećaj jake boli u predjelu grudi. Međutim nastavio je trčati još nekoliko kilometara, do Thunder Bayja, kada se zaustavio i zamolio da ga odvedu u bolnicu.

Sljedeći je dan održao konferenciju za novinare gdje je rekao kako se rak vratio i proširio na pluća. Bio je prisiljen stati, nakon 143 dana i 5373 pretrčana kilometra.

Sljedećih je mjeseci primio nekoliko tretmana, no bolest se i dalje nastavljala širiti. Doktori su započeli i eksperimentalno liječenje, međutim bez pomoći. Zbog upale je pluća primljen u New Westminsteru bolnicu 19. lipnja 1981. godine. Devet je dana kasnije, 28. lipnja, preminuo u 4:35 ujutro. Točno mjesec dana prije 23. rođendana. Obitelj je bila uz njega cijelo vrijeme.

Odaziv na Maraton nade i „uporna“ Isadora

Terry Fox prikupio je 1.7 milijuna dolara za vrijeme svoga trčanja. Tjedan je dana nakon završetka kanadska televizija emitirala humanitarnu akciju gdje je u pet sati prikupljeno novih deset i pol milijuna dolara. Do današnjeg je dana prikupljeno preko 650 milijuna dolara za istraživanje raka.

Teško je reći tko je najzaslužniji da se ime Terry Fox i danas diljem svijeta pamti. Jedno od njih svakako je ono Isadore Sharp, koja je poznavala što je to bol jer joj je sin preminuo od posljedica raka. Vlasnica tada malog lanca hotela ponudila je Foxu i njegovoj pratnji besplatan smještaj, uplatila deset tisuća dolara te izazvala 999 drugih poduzetnika da naprave isto. Također je predlagala godišnju utrku u Terryjevo ime. Utrku u kojoj nema pobjednika.

Druge su se humanitarne organizacije i udruženja pobojale kako će još jedna humanitarna akcija zasjeniti druge, međutim Isadora je bila jako uporna. Uz pomoć obitelji Fox organizirala je prvi Terry Fox Run, 13. rujna 1981. godine.

Preko 300 tisuća ljudi je sudjelovalo te je prikupljeno tri i pol milijuna dolara. Tijekom prvih šest godina prikupljeno je preko 20 milijuna dolara, a ubrzo je postao i svjetski poznat događaj koji se održava u desecima država diljem svijeta.

Ovogodišnji Terry Fox Run održava se 18. rujna.