Francuski dnevnik: Klasa domaćina i slovenski "manjak kilograma"

Klasa

Najmanje dvojbe oko visokog plasmana uoči početka Svjetskog prvenstva bilo je vezano uz Francusku. Domaćin Prvenstva i prije svega izuzetno kvalitetna momčad, motiviranost na vrhuncu, malo tko bi se usudio u ozbiljnijoj analizi Francuze izbaciti iz borbe za titulu.

Ovo je prvo veliko natjecanje bez Claudea Oneste kao izbornika, no ne i prvo tijekom kojeg glavnu riječ vodi Didier Dinart. Već u Riju Dinart je preuzimao glavnu riječ na minutama odmora i posao je samo nastavio nakon Onestinog povlačenja. Bilo je to svojevrsno pripremanje za ono što ga je čekalo nakon što je Onesta preselio u ured Saveza.

Filozofiju igre nije previše promijenio, Francuska i dalje igra prepoznatljivo i kvalitetno sa širinom u igri i brojnim opcijama na obje strane terena.

Ponekad se dogodi da se malo previše zaigraju na terenu, ali ostavljaju dojam reprezentacije koja kada se uozbilji i zaigra maksimalno koncentrirano, jednostavno je nedodirljiva. U dosadašnjim susretima uvijek je bilo dovoljno nekoliko briljantnih minuta kada su se odvajali i protivnik više nije imao šanse.

Protiv Slovenije funkcionirala je jako dobro bez obzira što je Thierry Omeyer prosjedio susret na klupi, Vincent Gerard samo je potvrdio da Francuzi i bez Omeyera imaju sjajne vratare. Nije tu samo Gerard već poput njega u najboljim godinama su i Cyril Dumoulin i Mickael Robin, dolaze mladi Remi Desbonnet i Alexandre Demaille, redom vratari visoke kvalitete koji imaju što pokazati.

Iako se stalno kada su u pitanju Francuzi ističe kako je star ovaj ili onaj, oni smjenu generacija provode postupno i davanjem prilika mlađim igračima i to uz veću minutažu, bezbolno prelaze taj prag. Tako na crti vlada i još neko vrijeme vladat će Sorhaindo, a Luka Karabatić i pogotovo Ludovic Fabregas nisu dosegnuli svoj vrhunac te će Francuska s njima dobiti nova rješenja svjetske klase.

Na lijevom krilu već imaju Kentina Mahea koji će lakoćom zamijeniti Guigoua, a već su bez problema prebrodili povlačenje Jeromea Fernandeza potpunim uvođenjem Nedima Remilija, igrača nevjerojatnog skoka i šuta. Upravo na toj desnoj strani imaju gužvu, tu su još i Adrien Dipanda i dolazeća zvijezda Dika Mem. Valentin Porte ima tek 26 godina, ali on je univerzalac koji podjednako kvalitetno može igrati vanjskog i krilo.

Nikola Karabatić sigurno će još neko vrijeme vući reprezentaciju, no niti ta pozicija nije problem za budućnost, svi se kunu u Melvyna Richardsona izuzetno talentiranog sina slavnog Jacksona Richardsona.

Francuzi su danas jaki i bit će i u budućnosti. Ovo nije posljednje natjecanje u skoroj pa i daljoj budućnosti koje završavaju u samom vrhu, pravilo prema kojem su gotovo uvijek među dva-tri najuža kandidata za trofej, neće se promijeniti tako skoro. Bez obzira što će neki vrlo brzo otići, možda već nakon ovog SP-a. Ne zaboravimo, Francuska je i aktualni svjetski juniorski prvak.

Vidi se da su fizički fantastično pripremljeni, Slovenci su nakon susreta upravo isticali problem "manjka kilograma" u odnosu na Francusku. Francuska je uvijek to znala i koristila, zašto bi mijenjala nešto što funkcionira.

Ta njezina širina u igračkom kadru daje joj veliku prednost. Protiv Slovenije na klupi su zaboravljeni Accambray, Mem i Nyokas, igrači koji bi i u pretendentima na titulu imali itekako važnu ulogu. Dinart si može dopustiti luksuz da ih uopće ne koristi.

Samom tom širinom dobivaju i na svježini, domaće Prvenstvo i pune tribine dodatni su im poticaj i ulazak Francuza u finale nije baš nikakvo iznenađenje. Bilo bi iznenađenje da se nisu ovdje našli.

Oni su svoje napravili

Bez ikakvog omalovažavanja prema onom što su Slovenci napravili, oni su sjajno iskoristili ždrijeb i došli do polufinala. U skupini su imali teškog protivnika u Španjolskoj od koje su vrlo visoko poraženi, izvukli su se u posljednjim trenucima i izborili remi protiv Tunisa, tijesno u zadnjim trenucima svladali Island te jedino Makedoniju od ozbiljnijih reprezentacija u toj fazi baš rastavili.

Zatim je slijedio dvoboj protiv oslabljenih Rusa koji bez Atmana i Gorboka nisu mogli više, a onda su dobili jackpot pobjedom Katarana protiv Njemačke. Već su se praktički pripremali za težak sraz s Nijemcima kada su Capote i Šarić napravili show i priredili iznenađenje.

Obojica su protiv Slovenije bili ispod te razine, Azijci su se vratili u prosječnost, a Slovenija se našla u polufinalu. Veliki je to uspjeh, trebalo je izboriti i te pobjede protiv srednje klase, no Slovenija još uvijek čeka neki veliki skalp na ovom Prvenstvu. Nadala se da će to biti protiv Francuske, ali realnost je bila drugačija.

Bilo bi zanimljivo vidjeti kako bi se Slovenija u punom sastavu i sa spremnima Škofom, Proštom, Zormanom, Bombačem, Gajićem, Skubeom nosila s ovim Francuzima. Imala bi još veću širinu, bila bi još opasnija i zasigurno konkurentnija.

Međutim Veselin Vujović odabrao je drugi put i budućnost je na njegovoj strani. Pružio je priliku nekim drugim igračima za koje je smatrao da su u ovom trenutku najspremniji i oni su ga odveli u polufinale. Dosta je potencijala u toj reprezentaciji, Blagotinšek, Henigman, Janc, Kodrin, Grebenc, Mačkovšek, Gaber, Zarabec redom su još uvijek mladi igrači, a niti Marguč s 26 godina nije na svom vrhuncu.

Kao što Francuska ne treba brinuti za budućnost, ne treba niti Slovenija. Imat će više problema pronaći tu neku širinu koja je potrebna za održavanje visokog rezultata, međutim treba znati i da baza igrača s kojom raspolaže Slovenija nije niti približna onoj francuskoj.

Ova reprezentacija dosad je samo dva puta otišla do polufinala na velikim natjecanjima, kao domaćin Europskog prvenstva 2004. godine u finalu je poražena od Njemačke dok je 2013. godine na Svjetskom prvenstvu bila u borbi za treće mjesto i izgubila od Hrvatske.

Iskreno se nadamo da do novog međusobnog dvoboja neće doći, barem ne u Francuskoj, a ako nam je suđeno da igramo za treće mjesto, neka se onda ponovi Španjolska.