Francuski dnevnik: Pokušati izbjeći beogradsku reprizu

Hrvatska ove subote ide u borbu za treće mjesto na Svjetskom prvenstvu i bez obzira na ishod tog dvoboja, moći će se vratiti kući uzdignute glave. Medalja je važna, ona je ogroman uspjeh i bilo bi sjajno kada bi Babićevi izabranici svladali Sloveniju te završili kao treći. Međutim neće biti lako, čeka ih iznimno teška utakmica.

Iskreno se nadam da neće biti tako, ali ova situacija neodoljivo podsjeća na onu beogradsku košarkašku kada je Hrvatska nakon traumatičnog poraza od Španjolske odmah sutradan morala na Sloveniju i psihički i fizički iscijeđena upisala poraz. I tamo je imala pobjedu u rukama, a na kraju je poražena u produžetku, s tom razlikom što su je tamo svladali Lamonica, Drabikovski i Dovidavičius u najvećoj sudačkoj krađi koju sam ikad vidio. Ovdje su je svladali sjajni Norvežani, ali u pravoj drami nakon 70 minuta žestoke borbe na parketu.

Onaj tko se bavio sportom, jako dobro zna što znači izgubiti, a kamoli na ovakav način. Vi, navijači, ne možete tek tako izbrisati ovaj poraz, a zamislite kako je igračima. Onima koji su bili na sekundu udaljeni od ulaska u finale i razbijanja "prokletstva" polufinala.

Psiha je opaka stvar i možeš biti ne znam koliko dobar, ako se dogodi nešto ovako veliko i traumatično, teško se vratiti. Ljudi smo, nismo strojevi. Nitko nije imun na takve stvari, pa niti oni najveći profesionalci.

Dodajmo tome i veliki umor nakon ovakvog rata na terenu, a protivnik ti je supermotiviran, s odličnim trenerom koji izuzetno dobro poznaje ovu Hrvatsku i uz sve to imao je dan odmora i puno lakše je prešao preko svog poraza. Iskreno, Slovenci su bili sretni ulaskom u polufinale i sportski su se nadali finalu, međutim i po izjavama igrača nakon dvoboja, bilo je jasno da nisu toliko pogođeni jer su jednostavno izgubili od (naj)boljeg.

No opet u sportu se nerijetko događalo da momčadi iz inata odigraju u kratkom roku i ugodno iznenade. Nadamo se da će to učiniti i Hrvatska, ali, ponavljam, kako god završio taj dvoboj, ovi igrači zaslužuju sve pohvale.

Posljednje dvije utakmice odigrali su na gornjoj granici, ginuli su za baš svaku loptu i za pristup im baš nitko ne može ništa reći. Bilo je propusta i nekih stvari koje nisu bile najbolje, ali da je Hrvatska odigrala savršeno, danas bi bila finalist.

Ono što se često zaboravlja kada se analiziraju nastupi je činjenica da ti na suprotnoj strani ne stoji reprezentacija Gabona nego odlična reprezentacija koja s razlogom pretendira na odličje. "Sustav je najvažniji. Što ti vrijedi osam-devet sjajnih pojedinaca ako to ne znaš ili ne možeš ukomponirati. Zato imamo sve više uspjeha, sustav je najvažniji. Napokon su svi shvatili da je za norveški rukomet najvažnije njegovat kvalitetan sustav i provoditi ga od mladih selekcija kontinuirano do seniorske. Kada ti igrači dođu iz klubova nemaju nepoznanica. Znaju kako se igra, što se igra, kada se igra. Prošli su kroz sve to od kadetske, juniorske i sada seniorske reprezentacije. Nema nepoznanica, u svim selekcijama igra se na isti način. Ali ima rezultata", napisao je jedan ugledni norveški kolumnist tijekom Prvenstva.

Slijedom toga nimalo ne čudi da Norveška uz Švedsku izgleda najuigranije na ovom Prvenstvu, čak i uigranije od Šveđana. U svim susretima njihova igra imala je glavu i rep, u svim utakmicama bili su u najmanju ruku ravnopravni i nije dolazilo do raspadanja. Njihov plus je što nisu imali previše problema za razliku od većine reprezentacije, izostao je tek Reinkind zbog ozljede dok Erevikov izostanak pokraj ovakvog Bergeruda nije problem.

S druge strane Hrvatska je došla s puno problema, a u konačnici kao najveći hendikep pokazuje se ozljeda Marina Marića. Musa i Kontrec sjajno su odradili svoj dio posla, ali Marić je vrhunski napadač koji bi definitivno donio opciju više i rasteretio vanjsku liniju koja bi uz manje "oranja" dolazila do pozicija za šut. Obrana protivnika u svakom slučaju morala bi drugačije reagirati i postavljati se.

Problem broj dva je Domagoj Duvnjak koji se nenormalno troši jer jednostavno mora. Vrlo malo je onih koji mogu i jesu konstantno u takvom ritmu i igranju s toliko energije kao hrvatski kapetan. Ništa lakše nije mu niti u Kielu, posebno jer ove sezone njegova momčad nije toliko moćna i oni najbolji konstantno su u pogonu. Uz svu pripremljenost i utreniranost, nemoguće je na taj način igrati toliko puta u kratkom roku. Tijelo ima svoje granice, a Duvnjak po njima hoda već godinama.

I protiv Norvežana se ubio na terenu, preuzimao odgovornost, dobivao batine, dizao se i unatoč potpunoj iscrpljenosti nastavljao u istom ritmu. Još jednom pokazao je veliku srčanost i ostavio zadnji atom snage, no tko nije?

Nakon svakog poraza najlakše je oplesti po stručnom stožeru i igračima. Babić je tradicionalno laka meta i prvi izbor kada treba nekoga kritizirati, ali ajmo biti realni, je li Babić izvukao najviše što je mogao od momčadi kojoj nedostaju neki igrači, a neki od ovih koji su tu igrali su zakrpani i nisu u idealnom stanju? Pogledajte trenerske velikane i neke zvučne momčadi koje su već kod kuće. Možda će snažnije zazvučati ako umjesto polufinala kažemo da je doveo Hrvatsku među četiri najbolje na svijetu. Oslabljenu Hrvatsku punu problema.

Ono što mi je zadnje na pameti je slaviti poraze i zadovoljavati se mrvicama, no bilo bi degutantno nakon ovakve utakmice tražiti dlake u jajetu, prozivati izbornika, Horvata zbog promašenog penala, Stepančića zbog nekih loših odluka u napadu itd. Kao i u životu, nitko nije savršen i baš svakome može se pronaći nešto. No zašto? Zašto ne bi jednostavno rekli da smo ponosni na veliku borbenost, što su jednu od dvije u ovom trenutku najbolje reprezentacije Prvenstva držali 70 minuta u šahu. Zašto danas pljuvati, a sutra nakon pobjede protiv Slovenije tražiti kvadratićaste gaćice, ako ništa drugo, za doček na Trgu. Ne treba ići iz krajnosti u krajnost, treba biti umjeren, detektirati probleme, ali i one dobre stvari.

Norvežanima svaka čast, sjajna su momčad i gledajući cijelo Prvenstvo, zaslužili su finale. Ali zaslužila ga je i Hrvatska nastupima u posljednjim susretima. Pokazala je da je potpuno zasluženo smatraju za člana užeg svjetskog vrha, a priliku za još bolji rezultat i po mogućnosti titulu, imat će sljedeće godine kada je u Hrvatskoj na rasporedu Europsko prvenstvo.

Daleko je to, sada je prioritet Slovenija. Najvažnije je pokušati što više očistiti glavu i prikupiti energiju za susret za treće mjesto. Motivacija uopće nije upitna, želja neće izostati, ali pitanje je hoće li to biti dovoljno za odličje.