Francuski dnevnik: Teški dani pred Babićem

Hrvatska je nastup na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj završila na četvrtom mjestu. Plasman među četiri najbolje reprezentacije svijeta svakako je uspjeh, ali vrlo lako moglo bi se dogoditi da to ne bude dovoljno Željku Babiću za zadržavanje izborničkog posla.

Babićev uvjerljivo najveći kiks na ovom Prvenstvu je dvoboj sa Slovenijom za treće mjesto i to posljednjih 20 minuta utakmice. Hrvatska je izgubila na nevjerojatan način, viđali smo kroz povijest raspade u završnicama u ključnim dvobojima, ali sada je u toj ulozi bila Hrvatska.

Neki će se prisjetiti finala Svjetskog prvenstva za rukometašice u Hrvatskoj kada je pred prepunom dvoranom Doma sportova koju su do zadnjeg mjesta ispunili bučni Mađari, Francuska uspjela u zadnjih sedam minuta nadoknaditi sedam golova zaostatka i u produžetku svladati Mađarsku. Još svježije sjećanje je na finale Lige prvaka prošle godine kada je Kielce nadoknadilo devet golova zaostatka u dvoboju s Veszpremom. Tom popisu sada dodajemo i Hrvatsku koja je u susretu za treće mjesto sa Slovenijom imala plus osam i nije to znala zadržati.

Ako usporedimo igru Hrvatske u prvom susretu sa Saudijskom Arabijom i 40 minuta jučerašnjeg dvoboja sa Slovenijom, teško da bi mogli reći kako se radi o istoj reprezentaciji. Međutim sav taj napredak bacila je u vodu završnici susreta i dogodio se neobjašnjivi pad pa i raspad Babićeve momčadi.

Nitko nije imao odgovor što se točno dogodilo i zašto je Hrvatska pala. Izbornik je nakon susreta spominjao umor, Domagoj Duvnjak govorio je da nije umor u pitanju, Željko Musa bio je na pola puta, umor ili nešto drugo, no ako Duvnjak koji je bio najiscrpljeniji tvrdi da to nije razlog poraza, onda i nije.

Hrvatska klupa najlošije je reagirala u dosadašnjem dijelu Prvenstva, pozvao je Željko Babić minutu odmora kada su stvari krenule nizbrdo, ali to nije niti malo promijenilo tijek igre, dapače, dobro je došlo Veselinu Vujoviću da motivirajućim govorom dodatno podigne svoju momčad.

Što se onda dogodilo? Iako i igrači i treneri u sportu ne vole govoriti o opuštanju i razmišljanju kako je utakmica gotova, pri osam razlike za Hrvatsku i igrači i stručni stožer nesvjesno su se opustili i pomislili da je gotovo. Intenzitet je pao, Slovenija je sa svakim golom bila sve bliže i sve više dobivala krila, a Hrvatska se nikako više nije mogla vratiti.

Hrvatski napad potpuno je stao, nije više bilo nikakve ideje i sve se svodilo na pokušaje Duvnjaka i Cindrića jedan na jedan. U globalu gledano to je bio i najveći problem u velikom broju susreta, previše forsiranje takve igre, kao u košarci kada se konstantno forsira izolacija. Gubila se tečnost u napadu, Hrvatska je tako ispadala iz ritma i teškom mukom dolazila do golova.

Što je Babić mogao napraviti? Prvenstveno prestati forsirati igru bez vratara jer to Hrvatskoj nije donosilo apsolutno ništa osim remećenja napada. Dok je sedmi igrač bio na parketu, hrvatski napad bio je "pod ručnom", više se strahovalo od gubitka lopte i primanja gola preko cijelog terena nego što se razmišljalo o mogućem postizanju pogotka. I taj igrač koji je ulazio umjesto vratara nije bio glavom potpuno u napadu stoga takva taktika Hrvatskoj nije donijela ništa dobro, a konstantno se forsirala.

Kada je već postalo jasno da ideje u napadu nema, a da Cindrić i Duvnjak više nemaju snage i eksplozivnosti da bi riješili situacije jedan na jedan te prolazili kroz slovensku obranu, moralo se makar očajnički pokušati zaustaviti slovenski nalet uvođenjem Jotića, barem kroz dva napada kako bi se pokušalo doći do barem jednog pogotka. Šprem je dobro uočio nakon susreta kako je bio potreban samo jedan gol uz jednu obranu da bi se zaustavio nalet Slovenije i trebalo se nešto napraviti. A ako je Jotić išao na Prvenstvo ispred nekih igrača, onda znači i da je bio spreman za nastup na toj razini.

Sam rezultat u konačnici nije loš, ali dojam je apsolutno pokvarila završnica dvoboja protiv Slovenije. Sve ono što je dobro napravljeno kroz 40 minuta, bačeno je u vodu u vrlo kratkom vremenu. Tko zna, da nije bilo tog raspada, možda predsjenik Saveza Tomislav Grahovac ne bi tako hitno sazivao sjednicu Upravnog odbora. Na njoj neće biti nimalo lako izborniku Babiću i Ivanu Baliću koji su navedeni kao glavna i jedina tema razgovara. Bit će potrebno pružiti odgovore što se dogodilo, konkretne odgovore jer sama konstatacija kako je riječ o umoru neće biti dovoljna. Osim toga izjave igrača nakon susreta, koji se nisu vadili isključivo na svježinu, govore suprotno tome.

Za godinu dana Hrvatska će biti domaćin Europskog prvenstva i očito u Savezu žele imati što ranije sliku o tome tko će i kako voditi reprezentaciju na tom natjecanju. Bit će potrebno napraviti sve moguće planove i što savršenije pripremiti se za nastup te ukoliko Babić ne dobije povjerenje, a informacije do kojih dolazimo govore u prilog tome, ime novog izbornika moglo bi biti poznato jako brzo.

Novi čovjek na klupi imat će tako sasvim dovoljno vremena da napravi apsolutno sve potrebne pripreme da Hrvatska na tom natjecanju bude u što idealnijem izdanju. Bit će to još jedno natjecanje usred sezone, daleko je još i teško je govoriti o tome tko će igrati i kako jer cijela jedna sezona je do tada, a u njoj je sve moguće. Međutim uz kvalitetno napravljene programe, igrači mogu doći u što optimalnijem stanju na Prvenstvo.

O tome ćemo ipak kada dođe vrijeme za to, Hrvatska je tek završila s nastupom na Svjetskom prvenstvu gdje je bilo i pozitivnih, ali i negativnih stvari. Postoje objektivni razlozi zašto je četvrto mjesto uspjeh, ali ne smije se zatvarati oči nad problemima u igri koji su se javljali.

Željko Babić definitivno je zaslužan za neke pozitivne stvari u hrvatskoj igri, bilo je tu dobrih odluka, ali isto tako krivac je za završnicu protiv Slovenije gdje je izostala reakcija i nije znao kako probuditi momčad. Ako je vjerovati signalima koji dolaze, presudit će mu upravo taj loš dojam s kraja natjecanja.