Hrvati u finalima Lige prvaka: Mandžukić i Rakitić zabijali, Boban prvi povezao dva finala

Treći puta u povijesti Hrvat će na Hrvata u finalu Lige prvaka. Doduše, 2003., dok je Tudor odigrao prvo poluvrijeme za Juventus, Dario Šimić nije dobio priliku. Dvije godine kasnije niti je Bišćan zaigrao za Liverpool, niti je Šimić bio na terenu za Milan, ali bili su u zapisniku, pa se to računa kao dvoboj. Mandžukić na Modrića i Kovačića, da Pjaca nije ozlijeđen pao bi i rekord iz 2002. godine kada je Hrvatska imala također tri predstavnika u finalnoj utakmici. No, krenimo redom.

Liga prvaka, ili bolje rečeno Kup prvaka, započeo je 1955. godine. Iako je Hrvatska dugi niz godina davala stožerne igrače jugoslavenske reprezentacije, a hrvatski klubovi, naročito Hajduk i Dinamo, ostvarivali iz današnje perspektive zavidne rezultate u Europi, sve do 1980. godine hrvatski nogometaš nije zaigrao u finalnoj utakmici Lige prvaka. Sigurno je ulogu odigralo i famozno pravilo koje nije dozvoljavalo igračima da napuste domaću ligu prije 28. godine.

Prvi Hrvat koji je zaigrao u finalu, tada još, Kupa prvaka, bio je legendarni Ivan Buljan. Iko je kao član HSV-a igrao finale 1980. godine, kojeg je s klupe vodio također Hrvat, Branko Zebec. HSV na hrvatski pogon nije mogao protiv Nottingham Forresta koji je slavio s 1:0 u finalu odigranom u Madridu. Buljan je tako sudjelovao u povijesnoj utakmici, naime tom pobjedom, Nottingham nije samo obranio naslov prvaka Europe, nego je postao jedini klub koji je više puta bio europski nego nacionalni prvak. Teško da će to itko nadmašiti.

Na novi nastup Hrvata u finalu Kupa prvaka čekalo se 11 godina. 1991. godine Robert Prosinečki predvodio je beogradsku Crvenu zvezdu do najvećeg uspjeha u povijesti kluba, osvajanja naslova prvaka Europe. Žuti je odigrao cijeli susret, a poentirao je iz kaznenog udarca u raspucavanju za pobjedu. Današnji izbornik Azerbajdžana prvi je Hrvat koji je osvojio Kup prvaka.

1993. počinje era Lige prvaka. I odmah u prvom izdanju osvojio ju je jedan Hrvat. Pravila su se mijenjala, godinu ranije uvedene se grupne faze, a momčadi koje bi osvojile grupe igrale su finale. Marseille i Milan pokazali su se najboljima, a u finalu Marseille je bio bolji s 1:0. Najbolji strijelac francuske momčadi u Ligi prvaka bio je Alen Bokšić koji je predvodio Francuze do prve titule sa šest postignutih pogodaka.

U naredne dvije sezone legendarni kapetan Vatrenih Zvonimir Boban je sa svojim Milanom odigrao dva finala, te tako postao prvi Hrvat s dva finala Lige prvaka za redom s istim klubom i jedini do Modrića i Kovačića koji će ove sezone ponoviti Zvonin uspjeh. A možda ga i nadmaše, jer je Boban prvo 1994. godine osvojio Ligu prvaka kada je njegov Milan pregazio u Ateni favoriziranu Barcelonu s 4:0, dok je naredne sezone bio bolji Van Gallov Ajax. Kopljanici su osvojili naslov pobjedom od 1:0.

Kako smo povukli paralele između Zvone i hrvatskog dvojca u Realu, red je da to učinimo s hrvatskim napadačkim asevima, Bokšićem i Mandžukićem jer ono što je Bokšiću uspjelo 1997. godine, Mandžukiću će uspjeti 20 godina kasnije. Bokšić je tada postao prvi hrvatski nogometaš koji je s dva različita kluba igrao u finalu Lige prvaka. Nakon uspjeha s Marseilleom, to nije uspio ponoviti s Juveom, jer je u finalu bila bolja Borussia iz Dortmunda s 3:1. Mandžukić ima finale s Bayernom iz 2013., a čeka ga i ovo s Juventusom.

Aktualni predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza također je na listi osvajača Lige prvaka. Šukeru je to uspjelo dok je igrao za madridski Real, 1998. godine. Real je tada slavio 1:0 protiv Juventusa u finalu odigranom u Amsterdamu, a Šuker je ušao u igru pred kraj susreta.

Tada je uslijedila najveća suša još od one između Buljana i Prosinečkog. Četiri godine čekali smo na Hrvata u finalu Lige prvaka. I onda 2002. godine nadoknadili su hrvatski nogometaši tu sušu. U sljedeća četiri finala zaigralo je čak sedam Hrvata. Prvo su na finalnoj utakmici odigranoj u Glasgowu u dresu Bayera iz Leverkusena bila čak tri Hrvata. Boris Živković odigrao je 90 minuta, Marko Babić ušao je u sudačkoj nadoknadi, dok Jurica Vranješ nije ulazio u igru. Bayer je na koncu izgubio od Reala iz Madrida, a utakmica se pamti po lijepom pogotku Zinedinea Zidanea pred kraj prvog dijela.

U naredna tri finala nastupali su hrvatski nogometaši, a čak dva bili su hrvatski dvoboji. 2003. godine prvo i jedino talijansko finale u povijesti, Tudorov Juve protiv Šimićevog Milana. Tudor je i odigrao prvo poluvrijeme, Šimić nije dobio niti to, ali na kraju je Dario imao više razloga za slavlje, jer je Milan nakon boljeg izvođenja kaznenih udaraca došao do naslova prvaka.

Naredne godine u finale je ušao Dado Pršo u dresu Monaca. Pršo je te sezone bio drugi najbolji strijelac Lige prvaka sa sedam postignutih pogodaka, s čime je postavio rekord za hrvatske prilike. S Monacom je došao do finala i susreta s Portom, dalje nije mogao, Deco i društvo, predvođeni Mourinhom na klupi, postali su prvaci Europe.

I onda dolazimo do 2005. godine i možda do najveće utakmice u finalima Lige prvaka. Liverpool i Milan. I Istanbul. O toj utakmici znamo već sve, i kako se rezultat kretao i tko je najveći tragičar, ali valja spomenuti da su i tada dva Hrvata stajali jedan nasuprot drugog. Kao dvije godine ranije Dario Šimić nije igrao za Milan, nije ni Bišćan za Liverpool. Nakon jedne godine pauze, u 2007. godini ponovno je Hrvatska imala igrača u finalu Lige prvaka. Kako se radi o susretu Milana i Liverpoola, opet možemo zaključiti da Šimić nije zaigrao, ali je postao prvi hrvatski igrač s dvije osvojene Lige prvaka. To će 2016. izjednačiti Modrić. Šimić je tako postao prvi Hrvat koji ima iza sebe tri finala Lige prvaka. I to će izjednačiti Modrić. Možda će i nadmašiti.

2010. i 2012. Bayern je gubio finala Lige prvaka, a zajedno s navijačima bavarskog kluba tugovali su Olić i Pranjić. 2010. u Madridu od Bayerna je bio bolji Inter, dvije godine kasnije još veća tuga. Chelsea je izjednačio pred sam kraj susreta, Bayern nije u produžetku iskoristio najstrožu kaznu, a kako nitko nije došao do pobjede u 120. minuta izvodili su se kazneni udarci. Chelsea je bio spretniji i sretniji i došao do prvog trofeja, i to, ni više ni manje nego usred Münchena. Prava katastrofa za Olića i Pranjića koji su se tog ljeta oprostili od Bayerna. Olić i Pranjić prvi je hrvatski dvojac koji je izborio dva finala igrajući za isti klub.

Iz Bayerna je otišao hrvatski dvojac, ali je došao Mandžukić. Bayern je konačno uspio osvojiti ligu prvaka, u prvom njemačkom finalu, Bayern je slavio s 2:1 protiv Borussije iz Dortmunda, a vodeći pogodak postigao je Mario Mandžukić, čime je postao prvi Hrvat koji je postigao pogodak u finalima Lige prvaka.

2014. godine počinje era Luke Modrića. Zajedno s Ronaldom, Baleom, Alonsom i ostalim društvom sudjelovao je u osvajanju „Decime“ - desetog trofeja za madridski Real u Ligi prvaka, a Luka Modrić asistirao je Ramosu u sudačkoj nadoknadi za pogodak kojim je Real izborio produžetke i na kraju slavio s visokih 4:1. Bilo je to prvo finale Lige prvaka u kojem su se susrela dva kluba iz istog grada.

Sljedeće godine ponovno je hrvatski nogometaš postigao pogodak u finalu. Ivan Rakitić s Barcelonom stigao je do najvećeg uspjeha u karijeri, a upravo je Raketa u četvrtoj minuti susreta probio Buffona za vodstvo Barce. Juve je kasnije izjednačio, ali Barca je postigla još dva pogotka i na koncu osvojila naslov.

I prošle godine hrvatska je imala predstavnika u finalu Lige prvaka. Ponovno su se susreli gradski rivali, Atletico i Real, opet je bilo 1:1, u produžecima nije bilo pogodaka, a više sreće u raspucavanju s bijele točke imali su nogometaši Reala. Modriću je to bio drugi trijumf, izjednačio se sa Šimićem, a Kovačiću prvi.

A nakon ovogodišnjeg finala jedan će se Hrvat upisati u povijest. Ako Real osvoji ovogodišnje izdanje, Modrić će postati prvi Hrvat s tri osvojene Lige prvaka. A ako bolji bude Juve, Mandžukić će biti prvi hrvatski nogometaš koji je osvajao Ligu prvaka s dva različita kluba. U svakom slučaju čeka nas zanimljivih 90 minuta.

Da zaključimo, u finalima Lige prvaka nastupilo je 18 Hrvata. Samu utakmicu odigralo je njih 14, a naslov Lige prvaka osvojilo je deset Hrvata, dva puta Dario Šimić i Luka Modrić, a po jednom Prosinečki, Bokšić, Boban, Šuker, Bišćan, Mandžukić, Rakitić i Kovačić. U finalu su još nastupali, Buljan, Živković, Babić, Vranješ, Tudor, Pršo, Olić i Pranjić. Branko Zebec jedini je hrvatski trener koji je vodio jedan klub u finalu Lige prvaka. Hrvati su u finalima Lige prvaka postigli dva pogotka, ovogodišnje finale bit će šesto uzastopno u kojemu igra barem jedan hrvatski nogometaš, a peto uzastopno da osvaja ovo natjecanje. U posljednja četiri finala sudjelovali su klubovi iz Njemačke, Italije i Španjolske. Ako se ne računaju nogometaši iz tih zemalja, koji ni oni iz neeuropskih, jedino su Hrvati i Francuzi osvajali četiri godine za redom najveće klupko nogometno natjecanje na svijetu.