Hrvatska ima potencijala, ali i ozbiljnih problema

Čovjek se nekada stvarno osjeća kao Bill Murray u dobro poznatom filmu Groundhog Day. Mi stariji već smo navikli, živimo uz hrvatsko košarkaško prokletstvo već više od 20 godina i kao što Murray proživljava jednako svaki dan, tako i mi guramo sa svakim velikim košarkaškim natjecanjem.

Dođe ti žao mlađih generacija koje kraće vrijeme "žive košarku", nadaju se i vjeruju svemu što pišemo i što najavljuju iz hrvatskog tabora, ali svi smo u istom košu, nadamo se i vjerujemo i mi. Međutim zapeli smo, svi zajedno, zapeli smo u beskonačnom danu i nikako ne možemo krenuti naprijed.

Rijetki su bili trenuci kada nam je hrvatska košarka podarila onaj osjećaj da se vraća u sami vrh. Imamo sreću da se na sceni pojavila fantastična generacija koja bi mogla odvesti Hrvatsku korak dalje, ali još nismo dočekali da ta generacija stasa. Ona je tek na početku puta i trebat će vremena. U svemu tome postoji opasnost neodazivanja tih važnih igrača, vidjeli smo što se događalo ovog ljeta, čak trojica od tih budućih nositelja igre zbog raznoraznih razloga otkazali su nastup.

Klupske obaveze u NBA ligi spriječile su ih u dolasku, no svi su poručili kako je to samo za ovo ljeto. Sljedeće veliko natjecanje je za dvije godine i tko može izričito tvrditi da i tada neće biti sličnih otkaza? Nitko, naravno. I to je veliko pitanje hoće li Hrvatska uopće biti u prilici sudjelovati na tom velikom natjecanju, Svjetskom prvenstvu do kojeg će trebati doći kroz žrvanj kvalifikacija u kojem se očekuje vrlo težak posao.

2019. godine je Svjetsko prvenstvo u Kini, godinu dana kasnije Olimpijske igre u Japanu i tek 2021. godine je Europsko prvenstvo za koje Hrvatska ima realnije šanse za plasman. Četiri godine Hrvatska će možda biti bez velikog natjecanja. Za četiri godine veliki broj ovih igrača koji su danas nosili dres Hrvatske, neće biti u reprezentaciji, dio njih, vjerujemo, bit će usred NBA karijera i tko zna kakvi će im biti planovi. No, s obzirom da će biti dovoljno vremena i ljeta za odmor, vjerujemo i nadamo se kompletnijem odazivu.

U tom slučaju Hrvatska bi bila opasna, puno opasnija nego danas. No ipak ostavimo to sa strane, četiri godine su dugačko razdoblje i nitko ne može znati kako će se nečija karijera razvijati.

Ono što je definitivno jasno - hrvatska košarka ima nekoliko ozbiljnih problema. Rak rana općenito je pozicija playmakera. I to nije nikakva tajna. Roko Ukić jedini je igrač na toj poziciji unazad desetak godina koji je reprezentativni kalibar, a hrvatska struka od njegovog pojavljivanja nije uspjela proizvesti igrača koji bi barem bio u stanju pomoći.

Rad s mladima je također ogroman problem i treba se otvoreno reći i priznati kako nije dobar. Dugo su rezultati mladih hrvatskih selekcija uglavnom ovisili o ekstratalentu igrača poput Šarića, Hezonje, no kako se radi s mladim igračima najbolje je pokazao broj selekcija koje su ljeto provele u B diviziji u društvu Moldavije i sličnih velikana.

U redu, možda ne postoji ekstra klasa koja bi kao već spomenuti nosila reprezentaciju do boljih rezultata, ali ono što najviše boli u cijeloj priči je negledljiva igra bez nekog pravog sustava i morate biti mazohist i košarkaški zaluđenik da uživate u tome. U konačnici, kako išta i očekivati kada klubove mladi igrači ne zanimaju, kada ti klubovi raspuštaju generacije i mlade pogone, što onda na kraju uopće očekivati od hrvatske košarke?

Dobar dio tih mladih igrača završava u rekreativnoj A-2 ligi, dio njih dobit će priliku kroz A-1 ligu, ali najveći dio njih neće dobiti nikakvu priliku u dvobojima s drugačijim stilovima igre. Koliko smo puta samo vidjeli da mladi igrači u ABA ligi ili europskim natjecanjima, tamo gdje mogu igrati protiv drugačijih sustava od onih na koje su navikli, niti kod plus ili minus 25 ne dobiju minutažu? Da ne pričamo o egal utakmici u kojoj niti ne primirišu terenu.

Igrače nećete stvoriti ostavljajući ih na klupi da gledaju što se događa na terenu. Ma nećete ih stvoriti niti uvođenjem u zadnje tri minute u riješenoj utakmici. Oni moraju igrati, dobivati priliku, učiti se nositi s pritiskom i postajati igračima. Svjedoci smo i da su neki od naših najvećih talenata doslovno gubili cijele sezone sjedeći na klupi i ne igrajući. Igrači koji su trebali biti projekti ne samo tih klubova već i hrvatske košarke općenito, nisu dobivali priliku. Uvijek se hvatao rezultat i uvijek je nešto drugo bilo važnije.

Gledajući trenutnu situaciju, bojim se da će to biti još izraženije. Kvalitetnog reprezentativnog playmakera nećemo dobiti dok god se ne zasuču rukavi i ne krene se raditi od osnova na ispravan način. Raditi, a ne hvatati rezultati, stvarati igrača, a ne da ti je bitnije da svladaš 100 razlike kadete nekog manjeg kluba. Kada hrvatski klubovi krenu u sezonu bez prve misli u glavi "kojeg ćemo američkog playmakera dovesti", znat ćemo da smo na dobrom putu. Danas to nije tako, danas se prvo razmišlja koga će se vani naći za pokriti tu poziciju i tako razmišljaju baš svi klubovi. To je onaj lakši put, ali put koji utječe na hrvatsku košarku u cjelini.

Imamo godinama velikih problema na toj poziciji, a godinama ništa ne radimo da se taj problem riješi. Vrlo brzo pojavit će se još jedan problem - nestat će i ono malo širine i Hrvatska van tih NBA igrača neće imati reprezentativnog kalibra. Već sada smo tu na opasnoj granici, na ovom Eurobasketu bilo je igrača kojima bi nekada davno reprezentacija bila samo san nedosanjani, međutim problem je u tome što nekog velikog izbora u ovom trenutku niti nije bilo.

Koliko je problem stvarno velik, saznat ćemo vrlo brzo kada krenu kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo. Tada neće biti niti Bogdanovića, niti Šarića, niti Bendera. Treba vidjeti što će reći ovi stariji, hoće li se staviti na raspolaganje. Vrlo brzo bit će jasno u koliko dubokom problemu je hrvatska košarka. Dio njih koji će biti na raspolaganju igrao je na Stankovićevom kupu u Kini, rezultati ne trebaju zavarati, ono je bila treća pa čak i četvrta košarkaška liga. Sada će ti igrači igrati protiv "druge lige", igrača više klase protiv kojih će morati i pokazivati puno više.

Dobar dio tih igrača koji će iznijeti teret kvalifikacija, nije još igrao na tako visokoj razini i protiv takvih protivnika. Srećom skupina u prvom krugu nije tako jaka, ali u sljedećem krugu bit će puno više problema. Tu više neće biti laganih protivnika i neće biti skrivanja.

Kako god bilo, jasno je da će ipak budući rezultat itekako ovisiti o NBA igračima, ali Hrvatska upravo ima taj problem da previše ovisi o njima. Možemo reći čak i isključivo o njima. A kada su oni u pitanju, zbog raznoraznih stvari, uvijek postoji realna opasnost od neodazivanja. I onog trenutka kada Hrvatska bude kompletna, bit će kandidat za visok plasman, ali pod uvjetom da svi igraju i da se isprofiliraju oni igrači koji će donijeti tu širinu bez da rezultat pati.

U Istanbulu to nije imala. Izgledala je loše, kaotično i jadno. Već drugi put u kratko vrijeme iz Turske iz hrvatskog tabora dolaze izjave kako je nedostajalo pravog naboja, da je protivnik više želio pobjedu i to nije ono što brine već ljuti. Ne postoji apsolutno nikakva isprika koja bi bila iole prihvatljiva za takve priče nakon tako važnih mečeva. Izgledati i igrati beskrvno u tako važnim trenucima, dajte ljudi... Ne želim, ne mogu i neću razumjeti da postoji ikakvo opravdanje za takav nastup i pristup od sportaša koji su profesionalci, žive taj sport od jutra do sutra i imaju priliku života. Jednostavno, ne razumijem.

Pripremaš se za nešto tjednima, mjesecima, znaš protiv kakvog protivnika igraš, poznaješ sve te protivničke igrače i njihove navike jako dobro, uostalom sigurno odradiš pripremu tjednima uoči te osmine finala jer nije bilo teško pogoditi tko ti je jedan od potencijalnih protivnika i onda nakon svega toga nemaš apsolutno nikakav odgovor za nekoliko "fora" koje ti prodaju doslovno cijelu utakmicu. Naravno, kada te protivnik puni sa svih strana i ne pronalaziš baš nikakav način za zaustaviti ga, igraš pod velikim pritiskom da ne uđeš u ogroman zaostatak i tako se samo još više ukopavaš jer u takvim situacijama uredno staje i napad. Nestaje ideje, igra se van svake logike i dogodi se što se dogodilo.

Dogodilo se još jedno veliko razočaranje, hrvatska košarka ostaje tamo gdje je bila, u čekaonici za priključenje onim velikima. Neki poput Latvije već ulaze u to društvo, Hrvatska ostaje tu gdje je. Nemam ništa protiv da se igra bazira na Bogdanovićevoj i Šarićevoj inspiraciji, to je u ovom trenutku bilo logično, ali moraš imati i plan B, C i D ako netko od njih nije u utakmici. Dogodilo se to u susretu s Rusijom s Darijom Šarićem koji je odigrao dosta loše i sve je palo na leđa Bogdanovića. Nije problem što Darija nije išlo, problem je donekle forsiranje, no veći problem je to što se nitko nije priključio. Nije bilo preuzimanja odgovornosti, neki to nisu mogli fizički jer su jednostavno u takvom stanju, a neki psihički jer nisu znali kako pomoći.

Ostaje i za vidjeti kakva je sudbina Ace Petrovića, hoće li ostati na klupi ili će ga zamijeniti netko drugi. Petrović je imao dobrih, ali i loših stvari, ne samo ovdje već u cijelom ciklusu još od prije Torina. Treba pronaći najbolje rješenje za reprezentaciju, vidjeti je li to uistinu Aco ili netko drugi, ali mora se brzo reagirati. Kvalifikacije će doći samo tako brzo i Hrvatska mora imati sve definirano do njihovog početka.

U idealnom scenariju u Savezu bi postojao plan razvoja hrvatske košarke u naredne četiri godine do novog Eurobasketa, plan koji bi uključivao sve subjekte, od struke, igrača do klubova. Moraju se unaprijed znati planovi igrača, želje klubova i kakva je reprezentativna budućnost. Klubovi su prepušteni sami sebi i gurat će po svom, već viđenom načinu koji neće donijeti nikome ništa dobro. Uz normalan dijalog, stalne kontakte, češća okupljanja i normalniji odnos, možda, možda se nešto promijeni.

Možda napokon izađemo iz tog beskrajnog dana i prestanemo se osjećati kao Bill Murray. Najgore je što jednostavno više nema one boli i teškog razočaranja, velike tuge nakon ispadanja. Kao što se kaže - naučili smo kao magarac na batine.