Kada e-sport postane (olimpijski) sport

AUTOR: Slavko Boldin

Izgleda da hoće. Prije nekoliko dana potvrđeno je da će se Olimpijske igre 2024. održati u Parizu, a četiri godine kasnije u Los Angelesu. Organizatori u prijestolnici Francuske također su potvrdili da će se sastati s predstavnicima Međunarodnog olimpijskog odbora i predstavnicima eSports organizacija, kako bi raspravljali o uključenju e-sportova u program pariških igara.

E-sport je skupni naziv za sva natjecanja u kojima sudjeluju pojedinci ili timovi u međusobnom nadmetanju u video igri. Još do prije nekoliko godina video igre smatrane su povremenom zabavom za tinejdžere, ili u prijevodu gubitkom vremena, ako se pita njihove roditelje. Iako u nekim sredinama takvo mišljenje prevladava i danas, u globalnom smislu popularni gaming postao je biznis s ogromnim marketinškim potencijalom. U prošloj godini eSports organizacije uprihodile su 493 milijuna dolara, a svatko od 320 milijuna pojedinaca u nekom trenutku bio je natjecatelj ili gledatelj, bilo uživo ili putem online prijenosa.

Računica je jasna. Stvar privlači mase, štoviše, privlači većinom mlade ljude, na što MOO jednostavno ne može zažmiriti. Više konzumenata otvara prostor za više oglašivača, čime bi na dobitku bili manje-više svi – organizatori, MOO i svekolika masa. Osim onih koji drže do tradicionalnih olimpijskih vrijednosti i smatraju da novac još uvijek ne pokreće svijet. No, koga briga za njih, danas su takvi ionako na marginama, neshvaćeni i zaluđeni potragom za fragmentima sportskog savršenstva.

Tradicija je zeznuta stvar, kompleksna u svojoj naravi. Dok je mi najčešće koncipiramo u obliku jedne od temeljnih vrijednosti koja karakterizira trenutno (ne)željenu političku stranku na vlasti, tradicija označava nešto što je „od davnih dana“ ostalo među ljudima i što su ljudi prihvatili, znajući da to nasljeđuju od svojih predaka. Dakako, postoje dobre i loše tradicije, no očito je na kojoj je strani ona koja promiče mentalno i fizičko usavršavanje pojedinca te pomicanje vlastitih granica.

Glavni argument koji se protivi svrstavanju e-sportova, u prvom redu, među sportove, jest nedostatak fizičke aktivnosti. Teško je poistovjetiti sve silne treninge kojima je podvrgnut profesionalni sportaš, brigu o vlastitoj prehrani i svome tijelu s pripremama igrača video igara, barem u fizičkom smislu. Osim ako smatramo da je bjesomučno udaranje o tipke miša ili tipkovnice vještina dostojna vrednovanja u sportu, u tom slučaju ovaj članak nema nikakvog smisla.

Realno gledajući, u svakoj video igri, kao i u sportu, veoma važna je taktika, poznavanje materije i brzina odluke kojoj slijedi djelovanje. No, fizička akcija koja je potrebna da se te zamisli provedu u djelo u video igrama i na prosječnom sportskom borilištu je neusporediva. Inače bismo mogli bez problema među sportove uvrstiti i matematiku ili bilo koju drugu znanost. U matematici je također potrebna vježba, priprema i poznavanje gradiva, a pri natjecanju je od ključne važnosti i brzo donošenje odluka.

Ne može se poreći niti da sam sport i njegova klasifikacija nemaju svojih problema. Jedna od rijetkih igara u kojoj je naglasak na misaone sposobnosti, a svrstana je u kategoriju sporta, jest šah. Međutim, šah postoji već nekoliko tisuća godina i još uvijek nije postao olimpijski sport (a vjerojatno niti neće). Tako razmišljajući, ubaciti e-sportove, koji traju tek nekoliko godina, u nešto za što se primjerice Petra Majdič u Vancouveru 2010. borila s pet slomljenih rebara i pneumotoraksom, graniči s ludilom.

Sportaši se za Olimpijske igre pripremaju cijeli život. Tom natjecanju, koje korijene vuče još iz Stare Grčke, sve ekipe pristupaju s najvišim mogućim poštovanjem. Čovjekova težnja za besmrtnošću utkana je u taj komadić zlata, koji zaslužuje samo pobjednik. Za taj komadić skijaši jure do 150 kilometara na sat, skaču do 70 metara, a svaki pogrešan korak mogao bi biti poguban. Koliko se u ovu priču uklapa dečko koji desetak sati pritišće nekoliko tipki manjim ili većim intenzitetom, na čelnicima MOO-a je da prosuđuju.

Ovo nije samo priča o uključivanju e-sportova u olimpijski program. Ovo čak nije priča niti o razgraničavanju mentalnih i fizičkih zadataka niti o njihovom vrednovanju. Zapravo, jedino pitanje jest u kolikoj su mjeri ljudi spremni staviti svoje ideale i integritet u izlog i (ne) dopustiti da ih povede novac. Procjenjujući stanje u svijetu, ne izgleda da smo na dobrom putu. No dobro, dok god roditelji svoju djecu u potrazi za sportom umjesto pred računalo pošalju na nogometni ili neki slični teren, postoji nada u čovječanstvo.