Dovoljno veliki da ne budu mali

U subotu će skijašice već tradicionalno otvoriti novu skijašku sezonu na ledenjaku Sölden. Sezonu u kojoj prvi put nakon čak dvadeset godina ni na jednoj utrci Svjetskog kupa iz startne kućice neće krenuti natjecatelj pored kojeg stoji prezime Kostelić.

Negdje na polovici te dvadesetogodišnje etape, Janica je odlučila dopustiti drugim djevojkama ravnopravnu borbu za medalje i globuse te je otišla u nove izazove. Ivica je došao do kraja, ostvarivši pobjede nad generacijama Francuza, Austrijanaca i Švicaraca, nad ozljedama i svim danima provedenim u bolničkom krevetu, ali i u svom privatnom životu.

Oboje su u skijanju ostavili prazninu i nemoguću misiju ispunjavanja iste svojim nasljednicima. Iako to sada zvuči neobično, ta praznina ostala je upravo tamo gdje joj je i mjesto i nije ju potrebno ispunjavati. Ona nam omogućuje da se sa sjetom prisjećamo tih slavnih trenutaka, da ih cijenimo i da ih pamtimo. Ona također o mogućuje novim generacijama da stvore svoj vlastiti put, kao što su to napravile Ana Jelušić, Nika Fleiss, ali i Sofija Novoselić, Tea Palić ili Andrea Komšić.

Niti ove sezone naši skijaši i skijašice vjerojatno neće pucati na najviše pozicije u Svjetskom kupu. Teško je znati koliki je njihov domet i za što su zapravo spremni, neovisno govorimo li o sadašnjem trenutku ili za pet godina. Ipak, nešto je sigurno – oni svaki dan ustaju u cik zore na nekoj planini, prolaze na tisuće vrata i u svakom zavoju teže perfekciji. Bez glamura, klubova i blagodati velikih gradova u kojima uživaju njihovi vršnjaci u pretežito momčadskim sportovima, a koje često više cijenimo. Većina Hrvata obraća pozornost samo na ono što iskače s naslovnica, a skijanje se tamo nalazilo samo kad su Ivica i Janica pobjeđivali ili bili sasvim pri vrhu, što nažalost podosta iskrivljuje vrijednost jednog 17. mjesta na svijetu u veleslalomu ili kombinaciji. No, koga briga za to, bitno je izbjeći nezamislivu tragediju eventualnog nesudjelovanja na Svjetskom prvenstvu u Rusiji, jer ipak smo mi nogometna velesila.

Od cura će u Svjetskom kupu ove sezone nastupati Mrkopljanka Leona Popović. Sama činjenica da ima tek 19 godina i teški prijelom noge iza sebe, a da drži najveći uspjeh našeg ženskog skijanja u proteklih šest godina, govori nešto. Međutim, najvažnije jest da Leona napreduje u svim segmentima koje si je zadala sa svojim timom (u što ne sumnjamo, sudeći po njenoj radnoj etici) i da skija bez pritiska. Isto vrijedi i za dvije godine mlađu Idu Štimac, koja je prošle sezone tek počela nastupati u FIS utrkama, ostvarivši zapažene rezultate. Idu bismo, ako sve bude po planu, uz Leonu mogli vidjeti na ovogodišnjoj Snježnoj kraljici.

Imamo petoricu u glavnim muškim ulogama. Natko Zrnčić-Dim vraća se na stazu nakon još jedne rehabilitacije koljena. Da ga kroz karijeru nisu pratile ozljede, možda bi mu bronca sa SP-a u Val d'Isereu bila tek stanica, a ne vrhunac karijere. Natko će se ove sezone, nadamo se, boriti za najviša mjesta u alpskoj kombinaciji. Mlađu gardu predvodi Filip Zubčić. Nakon eksplozije prije tri sezone, Filip je učvrstio svoju poziciju među 30 najboljih u veleslalomu, a nade u iskorak polaže u povratku na skije manjeg radijusa, koje su mu donijele prvobitne uspjehe. Uz kombinaciju, konkurira i za nastupe u svim ostalim disciplinama, osim spusta.

U slalomu trenutno imamo kvotu od tri predstavnika. S najboljim startnim brojem, odmah nakon 30, u borbi za bodove bit će Matej Vidović, koji je bio sjajan u Europskom kupu prošle sezone, a svoje prve bodove među najboljima ostvario je u Kranjskoj Gori 21. mjestom. Bivši Svjetski juniorski prvak, Istok Rodeš, također će tražiti svoju priliku. On je prve bodove ostvario u Adelbodenu 25. mjestom. Mučili su ga bolovi u leđima, a doživio je i lom noge u travnju, međutim, brzo se oporavio i odradio kompletan drugi dio priprema.

U utrci u kojoj je Istok postao juniorskim prvakom broncu je odnio Elias Kolega. Na FIS utrkama već je pobjeđivao i neke od 30 najboljih, a na posljednjoj Snježnoj kraljici središnji dio staze odskijao je samo osam stotinki sporije od vodećeg u prvoj vožnji, Manuela Fellera, i to sa startnim brojem 60. On i brat Samuel od ove sezone su pod dirigentskom palicom bezvremenskog Ante Kostelića.

Neki novi Salt Lake City u obliku iz 2002. vjerojatno nećemo doživjeti, ali to je u sasvim u redu. Neka sjećanja su posebna upravo zato što smo te momente proživjeli samo jednom. Ovi dečki i cure su jedna hrabra i srčana ekipa. Imaju dovoljno kvalitete, talenta i odlučnosti da jednoga dana sami stvore svoj Salt Lake City, sa svojim uvjetima i svojom pričom. Oni su mali, ali su dovoljno veliki da ne budu mali, kako govori uvodna špica iz legendarnih „Smogovaca“. Nebrojeno puta naši su sportaši to i dokazali. A mi im samo možemo poželjeti sreću i da bar jednom u cilj uđu – u zelenom.