[ANKETA] Izaberite najveći preokret u povijesti Lige prvaka: Deportivo, Liverpool, Barcelona, Roma

PIŠE: Jan Šneler

Deportivo - prvi u povijesti Lige prvaka

Prva utakmica iz našeg izbora dogodila se 2004. godine. Sezonu ranije, Milan je boljim izvođenjem jedanaesteraca slavio protiv Juventusa i osvojio šesti naslov europskog prvaka. Godinu kasnije, te 2004. godine Milan je u četvrtfinalu izvukao španjolski Deportivo. Do tog sudbonosnog meča, Deportivo je te sezone najviše bio upamćen po susretu iz grupne faze.

Naime, u skupini C, u četvrtom kolu, Deportivo je gostovao kod Monaca i izgubio 8:3. U fantastičnoj utakmici, koja je igrana na rođendan hrvatskog reprezentativca Dade Prše, upravo je Pršo postigao četiri pogotka. U osmini finala, Deportivo je prošao prilično neokrznuto Juventus, dok je Milan suvereno svladao Spartu iz Praga.

Prva utakmica četvrtfinala, igrana na San Siru, donijela je Milanu slavlje 4:1. Deportivo je došao u vodstvo vrlo rano, u 11. minuti preko Pandianija, no Kaka s dva te Ševčenko i Pirlo s po jednim pogotkom donijeli su Milanu veliku pobjedu. Milan je bio na pragu novog polufinala. Te sezone nije primio niti jedan pogodak u gostima i bilo je nevjerojatno očekivati da će Deportivo slaviti s tri ili više golova razlike.

Deportivo ne samo da je to napravio već je potpuno potopio goste iz Milana i aktualne europske prvake. Ponovno je Pandiani načeo goste u petoj minuti. Deportivo je ulovio prvi pogodak, a onda blitzkriegom u finišu poluvremena došao do još dva gola. Prvo je Juan Carlos Valeron u 35. minuti povisio na 2:0 da bi minutu prije kraja Albert Luque iskoristio grešku Alessandra Neste i donio toliko željenih 3:0.

Deportivo je ispunio svoj cilj, no ostalo je još 45 minuta igre. Sve dvojbe riješio je Fran Gonzalez, apsolutna legenda Deportiva, odličnim volejem u 75. minuti. Deportivo je potpuno deklasirao Milan, prošao u polufinale gdje je ispao od Porta Josea Mourinha, ali pokazao nevjerojatnu igru protiv Milana za koji su tada igrali, i to u najboljim godinama, Kaka, Pirlo, Ševčenko, Nesta, Dida, Seedorf, Rui Costa i mnogi drugi. Ujedno to je i prvi slučaj u povijesti Lige prvaka (od 1992.) da je neka momčad uspjela nadoknaditi zaostatak od tri pogotka.

Liverpool - finale koje svi pamte

Iako nekakvih većih poveznica nemaju, navijači i ljubitelji Liverpoola vječno će pamtiti Istanbul. Istanbul kao grad koji im je donio čarobnu večer, nevjerojatan preokret i ponudio svu draž koju nogomet može ponuditi. Društvenih mreža tada nije bilo, odnosno nisu bile tako rasprostranjene kao danas. Inače, vjerujemo da bi se svi serveri srušili i novi rekordi postavili.

A počelo je potpuno drugačije. Već u prvoj minuti, praktički se svi gledatelji još nisu niti smjestili, a Milan je došao do vodstva. Potpuno neometan bio je Paolo Maldini te je glavom doveo Milan u vodstvo. Nakon kraćeg šoka, Liverpool se ipak vratio u utakmicu.

Taman kada su se snage konsolidirale, Milan uzvraća udarac. U 39. minuti, Hernan Crespo zabija na asistenciju Andrija Ševčenka i povećava vodstvo talijanske momčadi. Liverpool je samo čekao poluvrijeme da se sabere, a u međuvremenu Milan je nastavljao dominaciju. Taman kad se trebalo otići na odmor, Crespo svojim drugim golom dovodi Milan do vodstva 3:0.

"Da je Liverpoolova momčad pas, u ovom trenutku bila bi upucana", napisao je u tim trenucima ugledni Guardian.

Mnoge britanske tiskovine prenosile su komentare čitatelja. Mahom su se svi rugali s Liverpoolom i proricali još veći potop u nastavku. Mnogi bi vjerojatno danas željeli da nisu svašta pisali. Legendarne scene kapetana Liverpoola Stevena Gerrarda kako se u krugu dogovara sa suigračima dok se u pozadini čuje pjesma odanih navijača i legendarni You'll never walk alone, zapravo su simbolična slika onoga što je uslijedilo.

Krenulo je u 54. minuti. Gerrard je glavom lijepo zabio za 3:1. Teško je reći da se itko u Milanu zabrinuo zbog tog pogotka, iako je Liverpoolu ostalo još barem 36 minuta za dva pogotka. Navijači Liverpoola u šali će reći, 30 minuta previše. Naime, u narednih šest minuta, Liverpool je došao do izjednačenja i promijenio povijest.

Prvo je Vladimir Šmicer preciznim udarcem s dvadesetak metara smanjio na samo gol razlike, da bi u 60. minuti nakon još jedne drame Xabi Alonso donio potpuni preokret. Dida je obranio jedanaesterac Alonsu, no nakon odbijene lopte španjolski veznjak ipak pogađa za 3:3.

Uloge su se promijenile i Liverpool je bio u naletu. Milan je izdržao iako je pred kraj susreta i Liverpool jedva dočekao produžetak. Kako niti u dodatnih pola sata pogodaka nije bilo, odlučili su jedanaesterci. Za Milan su promašili Serginho i Pirlo, dok je kod Liverpoola neprecizan bio John Arne Riise. Na kraju, u presudnom jedanaestercu, vratar Jerzy Dudek obranio je udarac Ševčenku te tako donio Liverpoolu naslov prvaka Europe. Zapamćena ostaje i snimka Ševčenka kako ljutito napucava loptu nakon obranjenog jedanaesterca, pitajući se kakvu je veliku priliku Milan propustio.

Barcelona ili kako stići četiri gola razlike?

Prošle sezone kada je Barcelona izvukla u osmini finala PSG, mnogi su taj dvoboj označili popularnim terminom "finale prije finala". Doista, Barcelona je kao uvijek bila favorit natjecanja, a bogati PSG iznimno motiviran da sruši katalonski klub.

Utakmica u Parizu bila je u potpunosti u znaku pariškog kluba. U svakom segmentu igre nadvisili su Barcelonu. U prvom dijelu Angel Di Maria i Julian Draxler načeli su Barcelonu. Niti deset minuta nastavka nije prošlo, a Di Maria je svojim drugim pogotkom donio PSG-u veliko vodstvo od 3:0. Barcelona je bila na koljenima, potpuno se raspala i bilo je samo pitanje hoće li PSG zabiti još pokoji pogodak i riješiti pitanje prolaza.

Kada je u 72. minuti, Edison Cavani zabio za 4:0, bez obzira na to što kasnije govorili, vjerojatno 99 posto navijača i gledatelja vidjelo je PSG u četvrtfinalu. Kako i ne bi kada bi takav povratak spadao među najveća iznenađenja u povijesti bilo kojeg sporta, ne samo nogometa. Ako u vrijeme kada je Liverpool osvojio naslov prvaka Europe nije bilo toliko razvijenih društvenih mreža, sada je situacija bila drugačija te su se mnogi ismijavali s Barcelonom.

Uzvrat je došao, Camp Nou s više od 96.000 duša želio je samo jedno, možda i jedan od najvećih preokreta u povijesti. Krenulo je idealno. Već nakon tri minute Luis Suarez dovodi Barcelonu u vodstvo. Ipak, utakmica se primirila i na drugi gol se trebalo čekati do 40. minute kada nesretni Layvin Kurzawa postiže autogol.

Na odmor se otišlo vodstvom 2:0, odnosno pola posla bilo je obavljeno. Kada je Lionel Messi u 50. minuti postigao gol iz jedanaesterca, Camp Nou je eruptirao. PSG je izgledao uplašeno, odsječenih nogu, a preokret se činio izvedivim. Ipak, u 62. minuti Cavani zabija i tada su nade Katalonaca naglo ugašene. Sada im je u igri bila jedino pobjeda od pet golova razlike.

Kako je vrijeme odmicalo, kamere su sve više pokazivale utučene igrače. Barcelona je napadala, ali bez učinka. U 88. minuti, Neymar zabija za vodstvo 4:1, ali vremena je sve manje. U prvoj minuti sudačke nadoknade, Brazilac iz jedanaesterca (po mnogima i dalje sporan detalj) postiže peti gol Barcelone. Još uvijek nedovoljnih 5:1, a vremena je bilo sve manje.

I onda dolazi mitska 95. minuta. Slobodan udarac za Barcelonu, sudac Deniz Aytekin praktički samo čeka priliku da svira kraj, a loptu izvodi vratar Marc-Andre Ter Stegen. Ona dolazi do Sergija Roberta, braniča koji te sezone nije niti jedan pogodak postigao. Ostalo je povijest, Roberto zabija i preplašeni i tužni PSG, Barcelona pobjeđuje sa 6:1 te odlazi u četvrtfinale.

Roma - požrtvovni gladijatori sanjaju 1984.

U sezoni 1983/1984, finale tadašnjeg Kupa prvaka igralo se u Rimu, na Olimpijskom stadionu između Rome i Liverpoola. Liverpool je slavio, a Roma je tada posljednji put igrala u finalu najelitnijeg europskog natjecanja. Rimljani s pravom mogu nastaviti sanjati jer su jučerašnjom maestralnom predstavom izborili nastup među četiri najbolje momčadi.

Kada je ove sezone Barcelona izvukla Romu u četvrtfinalu Lige prvaka, španjolske, a poglavito katalonske novine slavile su kao da je Barcelona osvojila naslov. Već se razmišljalo o polufinalu jer nitko Romu nije shvaćao ozbiljno. Budimo iskreni i većina drugih je vidjela Barcelonu u polufinalu.

Prva utakmica igrala se na Camp Nou i nije mogla biti gora za Romu. Iako nisu zaslužili takav poraz, Rimljani su rezultatom 4:1 ispraćeni od strane Barcelone. Mnogi su sarkastično komentirali da je zapravo Roma slavila 3:2 jer su igrači rimskog kluba postigli dva gola u vlastitu mrežu. Prvo je u 38. minuti Daniele De Rossi nespretno reagirao, a potom na jednak način i Kostas Manolas u 55. minuti autogolom donio Barceloni prednost od 2:0.

U 59. minuti Pique je postigao treći pogodak za Barcelonu i sve je išlo po planu onih koji su tvrdili kako Roma jednostavno nema kvalitete za ovu fazu natjecanja. U 80. minuti Edin Džeko je smanjio prednost katalonskog kluba, no na samom kraju Luis Suarez je ponovno vratio prednost Barcelona na tri pogotka te je Blaugrana rezultatom 4:1 otišla u Rim.

Mediji su se u tjedan raspisali o utakmici Liverpoola i Manchester Cityja te se o uzvratu u Rimu govorilo kao o odrađivanju posla. Nitko nije vjerovao da Roma može zaprijetiti Barceloni, a kamoli nadoknaditi takvu prednost. Ipak, na samom početku susreta rađa se nada. Obrana Barcelone katastrofalno reagira i Džeko nakon šest minute igre dovodi Romu u vodstvo.

Barcelona je izgledala prilično slabo, gotovo nevjerojatno za takvu momčad - čuvala rezultat i kazna je morala doći. U 58. minuti nakon očiglednog prekršaja u kaznenom prostoru, De Rossi zabija s 11 metara za vodstvo rimskog kluba 2:0. Pritisak je sada bio sve veći, Roma je letjela terenom i navijači su dodatnim podstrekom gurali svoju momčad do slavlja. Nogomet je u Rimu pokazao kako je prekrasna igra.

Ne samo što je podcijenjena i s podsmijehom dočekana Roma prošla dalje, nego su i dva tragičara prvog susreta, Manolas i De Rossi, dobili priliku da se iskupe u uzvratu. De Rossi je jedanaestercem donio 2:0, a Manolas prekrasnim pogotkom u 82. minuti donio potrebnih 3:0 s kojim je Roma prošla dalje.

Iako možda ovaj preokret ne spada u red najvećih u povijesti, on je značajan iz tri vitalna razloga. Prvo, pokazuje kako se grubo rečeno kukavička igra čuvanja rezultata ne isplati uvijek. Drugo, prikazuje ljepotu igre u kojoj objektivno slabija i u mnogim aspektima inferiorna momčad, uz dozu sreće i veliku količinu požrtvovnosti može doći do uspjeha. I konačno, omogućuje upravo odličnim igračima poput De Rossija i Manolasa da preko noći postanu ili u De Rossijevu slučaju, ostanu, miljenici navijača.