Večer kad je Brazil plakao, Njemačka slavila, a svijet suosjećao

PIŠE: Jan Šneler

Ako su se ranije, pri razmišljanju o teškim i neugodnim porazima, spominjale druge utakmice, jedno je jasno. Od tog 8. srpnja 2014., kada pričamo o teškim porazima, samo je jedan na pameti: Brazil - Njemačka 1:7. Nema goreg osjećaja za nogometnog navijača nego kada njegova momčad izgubi u posljednjim trenucima, nevjerojatnim scenarijima ili ovako teško. To vrijedi za sve reprezentacije. Sjetite se Francuske protiv Italije 2006. godine, sjetite se lica Talijana iz 1994. nakon izvođenja kaznenih udaraca, sjetite se njemačkih navijača 2006. kada je Paolo Grosso postigao gol u produžecima. Uostalom, dovoljno je da se sjetite "gospodina Rossetija" i Hrvatsku protiv Turske 2008. godine.

Nema ništa teže za navijače, igrače i sve koji vole određenu momčad. No, probajte se sjetiti jeste li gledali utakmicu toliko čudnu, nevjerojatnu, uzbudljivu, a opet dosadnu (barem nakon prvih pola sata). Teško je usporediti ovaj dvoboj s bilo kojim drugim. Rijetkost je da čak i navijači momčadi koja pobjeđuje žele da se utakmica što prije završi, kada igrači više niti ne žele toliko dominirati. Zapamtite, tog lijepog (barem što se tiče vremena) 8. srpnja, gledali ste utakmicu koja će ući u povijest.

Pa što se zapravo dogodilo? Ne znamo može li to itko objasniti. Što se mora dogoditi da jedna prilično dobra, što god mislili o ponekim igračima, momčad naprosto nestane, ne pojavi se, bude nevidljiva na terenu 30 minuta. Što se mora dogoditi da jedna takva momčad primi na svom terenu čak pet golova u tom razdoblju? S druge strane, kakva je to snaga, kvaliteta da suprotna momčad učini od jednog Brazila, domaćina, takvu ekipu da pomislite da gledate amatere obučene u dresove Hulka, Oscara, Marcela, Maicona i drugih.

Ne sjećamo se takve utakmice na Svjetskom prvenstvu. Probajte pogledati na internetu cjelokupnu snimku dvoboja, barem prvih 45 minuta. Pogledajte pažljivo, usporite snimku. Brazil je izgledao kao razbijena vojska, kao skup ljudi, igrača koji bi sve drugo radili u tom trenutku nego igrali nogomet. Taj isti Brazil koji je sinonim za lijepi nogomet, isti Brazil kojeg je s tribina pratilo te večeri više od 50 000 navijača, isti Brazil koji je izgarao da uđe u finale kako bi se obračunali s toliko mrskom Argentinom. Taj isti Brazil bio je na koljenima, ponižen (u sportskom terminu), osramoćen pred nacijom i desecima milijuna koji su se nadali pobjedi.

Sljedećeg dana brazilski su dnevnici i televizijski kanali odašiljali poruke očaja, tuge, žalosti. Možda nije bila u planu kolektivna tuga kao 1950. kada je bilo "biti ili ne biti", prvak ili ne, ali bilo je grozno. Uostalom, kada igraš finale Svjetskog prvenstva, onda znaš ishod - prvak ili ne. U polufinalu Brazilci su se nadali i vjerovali u prolaz, a drugih ishod, ako je uopće itko razmišljao o tome bio je poraz, ali ljudski. Nitko nije ni pomislio na ovakvo poniženje.

O Globo je na naslovnici imao samo riječ "Sramota", Odia je odaslala poruku izborniku Felipeu Scolariju: "Gori u paklu Felipe" dok je Copa Agazeta na svojoj naslovnici stavila slike mnogobrojnih navijača u suzama i dosta težak naslov: Masakr. Teško je bilo gledati Brazilce. Čak i oni koji nisu pristaše njihovog nogometa, nekako se nisu ugodno osjećali dok strašni Elf nemilice zabija. Možda je najgora slika bila onog simpatičnog navijača, starijeg gospodina, kojeg smo svi mogli poistovjetiti s vlastitim djedom. Čovjeka toliko tužnog, uplakanog, kako se trese dok drži repliku pokala Svjetskog prvenstva u rukama.

Nitko ne voli vidjeti takve scene. Ljepota nogometa, sporta, nadmetanja je u borbi, želji, fer i korektnoj igri, natjecanju, a ne ponižavanju i tolikoj prikazi nadmoći. Nemojte shvatiti pogrešno, nisu tu ništa krivi Nijemci koji su profesionalno i fer odradili svoj posao. Ovo je samo rekapitulacija jedne od najintrigantnijih i najemotivnijih utakmica svih vremena.

Taj susret, osim što će ostati u srcima Brazilaca obilježena kao jedna od najgorih u njihovim životima, odredila je i put Njemačke koja je kasnije postala svjetski prvak. Njemačka je izgledala goropadno, strašni stroj koji melje, koji jednostavno izgleda kao da ne može izgubiti. Nijemci su isto imali puno motiva. Gotovo 12 godina prije te utakmice u Belo Horizonteu, u finalu Svjetskog prvenstva u Japanu i Južnoj Koreji porazio ih je upravo Brazil. Sljedeće Svjetsko, 2006. koje se održavalo u Njemačkoj, ponovno nije bilo sudbonosno za Njemačku jer ih je izbacila u polufinalu Italija. Ovo je bila prilika Elfu doći do trofeja, prilika koju nisu htjeli propustiti.

Večer koja se dogodila prije četiri godine vjerojatno neće imati utjecaja na događaje koji se upravo spremaju u Rusiji. Puno brazilskih igrača koji su tada igrali više nije u izboru za prvi sastav Seleçaa, dok i jedan dio njemačkih igrača, čak bismo mogli reći poveći dio, neće nastupiti za Elf.

Ipak, ta večer ostat će upamćena kao jedna od onih u kojoj su se običnom gledatelju, koji nije niti Nijemac niti Brazilac, urezale kao jedinstvena kombinacija: uzbuđenja zbog fantastične igre Njemačke, sreće jer Brazil gubi (većini Hrvata zamjerio se Brazil onda kada je Fred u prvoj utakmici odglumio jedanaesterac protiv Vatrenih), zbunjenosti jer je jedna jaka momčad primila čak pet pogodaka u pola sata, tuge jer vidiš silne navijače kako plaču, kako jecaju od boli kao da je ona direktno njima nanesena i na samom kraju empatije prema momčadi i navijačima koji su takav težak udarac doživjeli, na svom terenu, u kolijevci atraktivnog nogometa.

Možda cjelokupan događaj najbolje opisuje naslovnica njemačkog Bilda: "Ohne Worte", odnosno Bez riječi.