Kopić otišao, Vulić došao: Što možemo očekivati od Hajduka u nastavku sezone?

Ponekad je bolje zadržati "stvari" u kući

Može vam se to činiti simpatično, možete misliti kako je to način na koji bi najvažniji akteri nekog kluba trebali komunicirati s navijačima i zainteresiranim stranama, ali po našem mišljenju, to je potpuno pogrešno. Zaboravite na iluziju da su klubovi isključivo sportski kolektivi. Nogometni, a samim time i drugi sportski klubovi, postali su poput bilo kojeg drugog dioničkog društva, tvrtke na tržištu ili u pojedinim slučajevima veće korporacije.

Sve je važno kada se radi o nogometnom klubu. Izgled stadiona, navijači, kvaliteta igrača, marketinška privlačnost, povijest kluba, financijska stabilnost, a naravno i način komunikacije i ophođenje glavnih aktera kluba, bili oni predsjednici uprava, direktori ili neki drugi funkcioneri. Zamislite situaciju u kojoj je neka tvrtka u krizi. Rezultat je slab, dugovi su veliki, predsjednici uprave se mijenjaju kao na traci, glavni odgovorni odlaze preko noći, a ovi koji su ostali iznose svoju stranu priče u medijima direktno ili indirektno optužujući jedni druge.

Upravo to se događa Hajduku. Svaki dan imamo neko priopćenje, poduži intervju ili reakciju određenih ljudi iz kluba i kroz te tekstove, obraćanja javnosti, stječe se dojam kako se želi naći krivca, nepopularnog Pedra kojeg će se odstraniti i to je rješenje problema. Jer poznato je kako je uvijek problem u jednom čovjeku, nikada u više ljudi. Maknete jednog čovjeka i sve je riješeno. Nevjerojatno je kako i dalje takvo rezoniranje može naići na podršku u javnosti.

Željko Kopić - od heroja do...

Nevjerojatno je kako je brzo otpisan Željko Kopić. Istina, nije imao rezultate, igra je bila slabija, ali vratimo se samo pola godine ranije. Kopić je bio u prilici da s po mnogima, slabijom ekipom od šampionske Dinamove, dođe do naslova prvaka. Prije derbija u Splitu, situacija je bila gusta na tablici i Hajduk je došao nikad bliže naslovu posljednjih godina.

Da, bilo je to djelo Kopića i njegovog stručnog stožera. Sjećam se polufinala Kupa Hrvatske kada je od 2500 gledatelja na Kranjčevićevoj protiv Lokomotive bilo barem 2000 Hajdukovih navijača i simpatizera. Svi su bili oduševljeni igrom, govorilo se kako je to momčad koja može doći do naslova u Kupu ili zapapriti situaciju u prvenstvu. Ponovno, bilo je to Kopićevo djelo.

Međutim, usred svega toga u javnost se probila priča kako su u upravi Hajduka vodili određene nogometne suce na neke večere i koncerte te je odjednom, kao grom iz vedra neba, Hajduk potresala afera i odjednom se cjelokupna javnost okrenula protiv vodstva kluba što se jasno odrazilo i na igru Hajduka. Također se sjećam nakon jednog susreta kako je Kopić na konferenciji za novinare pomalo tužno i depresivno poručio kako se oko kluba događaju čudne stvari koje jasno utječu i na igru igrača.

Dogodio se krajem travnja i onaj sramotni napad na nekolicinu igrača iz prve postave koji je također bio znak da nešto u klubu i oko njega definitivno ne funkcionira na pravi način. Do titule prvaka se nije došlo, Kup je otišao također u ruke Dinamu, a Hajduk je ostao praznih ruku kao i ranijih godina. Tako se jedna solidna sezona pretvorila u veliko razočaranje koje je jasno kulminiralo preko ljeta.

Što očekivati od kluba koji proda najvažnije igrače?

Dobro, nije do kraja pošteno pribijati Hajduk na križ zbog prodaje igrača jer to rade mnogi klubovi, ali nije li tada bilo vrijeme za priopćenja koja dolaze sada? Zašto tada nisu sportski direktor, uprava kluba, Nadzorni odbor, udruga Naš Hajduk i svi drugi akteri izašli pred medije i rekli kako su bili primorani na prodaju te pripremili navijače da ne očekuju velike rezultate ovu sezonu. Jasno, priča je bila potpuno suprotna.

Vratimo se ponovno na usporedbu s korporacijom. Imate prosječnu godinu, iz firme odlazi većina ključnih aktera (igrača), dovodite neadekvatne zamjene i govorite dioničarima (navijačima) kako ćete ostvariti još bolji rezultat nego prošle godine. Je li to pošteno, odnosno bolje rečeno koliko je to primjereno za ljude koji bi trebali biti ozbiljni i kvalitetni u svom poslu.

Iz Hajduka su otišli Toma Bašić, Karlo Letica, Josip Radošević, Zvonimir Kožulj, Dante Stipica, Savvas Gentsoglou i nešto kasnije Zoran Nižić koji je praktički bojkotirao klub. Dovedeni su Mirko Ivanovski, Stipe Vučur, Jairo da Silva, Josip Posavec i drugi, ali bez uvrede dovedenim igračima, oni nisu niti će biti na razini ranije pobrojenih.

Jasno, rasprodaja se dogodilo, kvalitetnih zamjena nije bilo i jasno, rezultat je morao patiti. Dogodila se katastrofa. Dozvolite da iskoristim tu riječ jer klubu poput Hajduka se ne smije dogoditi da u nacionalnom prvenstvu nema niti jednu pobjedu nakon šest kola uz gol razliku 6:11. To je debakl, katastrofa i sigurno za to ne može niti bi bilo logično da odgovoran bude samo trener, isti onaj s kojim su svi bili oduševljeni pola godine ranije.

Tko u Hajduku donosi odluke?

Ispravan i hvalevrijedan projekt narodnog Hajduka, odnosno Hajduka koji bi većinski bio u vlasništvu navijača nažalost kompromitiran je. Nije propao niti je takav model potrošen, već su ga kompromitirali glavni akteri. Nemojmo zaboraviti da slične modele ima mnogo klubova po Europi, a ponajviše uzor svim hrvatskim klubovima trebaju biti njemački klubovi u kojima po njemačkim zakonima navijači imaju barem 51% dionica kluba.

To sve lijepo zvuči u teoriji i zbog toga Bundesliga i je jedno od najgledanijih natjecanja u europskom nogometu. Jasno, sličnih primjera ima i u Španjolskoj. Međutim, u Hajduku je puno nejasnoća, čudnih okolnosti i osobno, neshvatljiv je način na koji se bira predsjednik kluba. Recimo, u Španjolskoj smo svjedoci izbora u Realu ili Barceloni gdje se kandidati nadmeću s planovima, projektima, milijunskim transferima i slično i upravo zbog toga dobivaju ili gube izbore. U Hajduku, predsjednik se promijeni, dođe novi, a većina ljudi ostane u vrhu kluba.

Ako je takvo krizno stanje da se predsjednik mora prijevremeno mijenjati, onda bi bilo dobro kada bi novi mogao izabrati svoj tim, predstaviti javno svoj plan i po mogućnosti privući nekog sponzora ili određeni kapital kojim bi ojačao postojeće stanje u klubu. Niti bi bilo pošteno niti etički ocjenjivati sposobnost Jasmina Huljaja koji je poznato lice u poslovnom svijetu Hrvatske, međutim upitno je koliko on ima kapaciteta za vođenje sportskog kolektiva, koji iako smo ga usporedili s korporacijom, ipak ima određene specifičnosti.

Neshvatljivo je i da trener i sportski direktor nude ostavke, pa potom samo jedan od njih ode, dok drugi i dalje ostaje u klubu. Članovi Nadzornog odbora iznose oprečna mišljenja, međutim do odstupanja nije došlo. Tek se dogovorilo da će novi izbori biti 15.12. ove godine, umjesto u veljači 2019. godine kada bi im inače isticao mandat.

Zoran Vulić - spasitelj kojeg Hajduk nije dovoljno cijenio

Iako je teško donositi takve zaključke, Zoran Vulić je po našem mišljenju jedan od najboljih hrvatskih trenera. Povezanost njega i kluba je daleka i duboka. Njegov pokojni otac, Ante Vulić poznati je Hajdukov golman iz 50-ih godina prošlog stoljeća. Vulić sam je proveo više od deset godina u dresu Bilih, a ovo će mu biti peti put da sjeda na klupu Hajduka.

Nikada Vulić nije bio dovoljno cijenjen u klubu. Uvijek je ostajao sezonu ili dvije, često otjeran s mjesta trenera iako rezultati kluba u njegovo doba nisu bili nimalo loši. Sjećamo se još uvijek 2004. godine kada je naprasno napustio klupu kluba da bi ga naslijedio Petar Nadoveza koji je s Hajdukom osvojio titulu te sezone. Bilo je to tri kola prije kraja HNL-a. Tim potezom tadašnja uprava na čelu s Brankom Grgićem pokazala je što misli o Vuliću, ali i o legendi Hajduka Nadovezi.

Posljednji put Vulić je bio na klupi Hajduka 2007. godine kada je, unatoč dobroj igri i odličnom startu u sezonu nakon što je naslijedio Luku Bonačića, podnio ostavku. Sada Vulić ponovno dolazi na mjesto trenera i ovo će mu vjerojatno biti najteži angažman do sada. Momčad je u rasulu, već smo rekli da se u vrhu kluba ne zna ni tko pije ni tko plaća, a navijači su već na rubu strpljenja.

Što uopće može Vulić?

To je pravo pitanje. Što se može napraviti s momčadi koja bez imalo podcjenjivanja trenutno nije u najbolje tri momčadi u prvenstvu. Vulić je taktički dobar trener, pravi radnik, ali čudotvorac nije niti će to ikada biti. Za pomoćnika je uzeo Marija Carevića kojeg su navijači iznimno cijenili te s te strane imaju određeni kapital u trenucima kada oni najžešći nemaju više volje gledati očajni Hajduk.

Svi se slažu kako se klub treba okrenuti mladim igračima, bazenu igrača iz Dalmacije, Hercegovine i Dalmatinske zagore koja dobrim dijelom diše za Hajduk, a koji redovito odlaze u druge klubove. Stranaca Hajduk ima dovoljno. Kvalitetnih stranaca vrlo malo. Jasno, repovi se vuku iz prošle uprave na čelu s Kosom koja je pojedinim igračima dijelila basnoslovne ugovore i na taj način teško ih se riješiti.

Vulić mora biti svjestan i gotovo smo sigurni da zna kako je ova sezona za zaborav. Upitno je može li Hajduk uopće doći do mjesta u europskim natjecanjima, a o samom vrhu tablice ne treba niti razmišljati. Ono što Vuliću sad treba su tri ključne stvari. Prvo i osnovno, trener i njegov stožer moraju dobiti barem dvije godine da naprave momčad po svom guštu, da pokušaju stabilizirati stanje i složiti pravu ekipu. Drugo, klub mora i to je nužnost, prestati kupovati strance koji nisu dovoljno kvalitetni, legionare koji su došli u sutonu karijere ili jedva čekaju da odu iz kluba. Takvi igrači niti jednom klubu nisu potrebni. Gorica primjerice pokazuje kako se može raditi dobra selekcija stranih igrača, iako osobno i njihova brojka prelazi granice normalnoga. Konačno, Hajduk mora osposobiti omladinski pogon, mora pokušati zadržati igrače što duže.

To više nije u Vulićevoj domeni, ali ionako njegova budućnost uvelike ovisi o onima koji donose stvarne odluke. Ne smije se dogoditi da pojedini igrači odlaze jer zarađuju uvelike manje od stranih igrača koji sjede na klupi, ne smije se dogoditi da klub ne može zadržati nogometaša rodom iz okolice Splita koji je po svom rođenju već vatreni Hajdukovac zato što u blagajni nema dovoljno novaca.

Sve te stavke preduvjeti su kvalitetnog i jakog Hajduka. Problem Hajduka nisu niti trener, a pogotovo ne igrači. Igrači su profesionalci i njih sigurno ne možete kriviti što ih netko plaća previše. Trener mora raditi s onime što ima na raspolaganju. Uprava kluba mora razmišljati o tome jer ako se ponovi situacija od ove godina kada je gro momčadi otišlo, klub može slobodno staviti ključ u bravu.

Oprostite mi na ovom osobnom dijelu, ali treneru Vuliću želim svu sreću u njegovom radu jer on kao legenda kluba i čovjek koji je u najtežim uvjetima preuzimao klub nije zaslužio da ga netko na kraju ove sezone odbaci kao staru krpu. Svakom treneru potrebno je vrijeme i strpljenje, Vuliću u ovoj situaciji pogotovo. Ako Hajduk želi ozbiljno raditi i funkcionirati na tržištu, onda je vrijeme da se svi akteri uozbilje i počnu odgovorno i kvalitetno raditi svoj dio posla. Bez svega toga, bez svakog kotačića koji radi u stroju, uspjeha neće biti, a brojni navijači i pretplatnici bit će samo pozadinska kulisa kluba koji će se boriti za ostanak u sredini tablice.