Pedeset godina nakon: Kako je svijet okrenuo leđa Smithu, Carlosu i Normanu?

Podizanje ruku koje je ušlo u povijest

Olimpijske igre u Meksiku održane su 1968. godine. Ta godina je i danas predmet brojnih studija, knjiga, istraživanja, a značajna je bila iz više razloga. Te godine dogodilo se Praško proljeće, ubijen je Martin Luther King, Vijetnamski rat je bujao, a također je par godina nakon svog brata, ubijen i Robert Kennedy. Ipak, predmet našeg teksta je čin koji je zabezeknuo svijet i koji je u ušao u sportsku povijest za sva vremena.

Naime, 16. listopada 1968. godine, održana je utrka na 200 metara za atletičare. Zlatnu medalju osvojio je Tommie Smith, srebro je pripalo Australcu Peteru Normanu, dok je broncu zaradio još jedan Amerikanac John Carlos. Važno je nadodati kako je Smith vremenom od 19.83 sekunde srušio i dotadašnji svjetski rekord. No bez obzira na taj veliki sportski uspjeh, njihovi rezultati ne bi danas bili toliko pamtljivi da se nije dogodio jedan, za ta vremena, potpuno neuobičajeni događaj.

Za vrijeme proglašenja pobjednika i intoniranja američke himne, dvojica tamnoputih američkih atletičara podigla su ruke (Smith desnu, Carlos lijevu) nastojeći iskazati svoj protest, dignuti glas za prava Afroamerikanaca. Također, pri tom činu na podignutim rukama imali su crne rukavice. Taj čin, tih nekoliko minuta njihovog protesta, neki će reći performansa, obilježit će njihov, ali i živote mnogih drugih ljudi koji su manje ili više bili involvirani uz Olimpijske igre.

Epilog kojem se Smith i Carlos nisu nadali

Smith i Carlos imali su tog listopadskog dana 24, odnosno 23 godine. Njihova talentiranost, sportska uspješnost i vrhunski rezultat, kao ni mlađahne godine, nisu im nimalo pomogle protiv krutih i vrlo oštro nastrojenih pojedinaca u Međunarodnom olimpijskom odboru, ali i samom Američkom olimpijskom odboru. Njihov čin bio je gotovo jednoglasno proglašen sramotnim, infantilnim i ponižavajućem za Meksiko, Olimpijske igre, atletičare i SAD.

Njihov potez izbrisao je sve dobro što su donijeli svojoj zemlji, izbrisao je svjetski rekord koji je Smith donio. Ostavio im je samo osudu, gnjev moćnika i gotovo situaciju u kojoj bi trebali strepiti za svoj život. Karijera im je ionako tim potezom bila uništena. Pogledajmo samo izjavu tadašnjeg predsjednika Međunarodnog olimpijskog odbora, inače Amerikanca Avery Brundagea.

"Potez tih crnaca (negroes, or.) uvredljiv je za Meksikance i sramota za SAD".

Njihov potez onemogućio im je da nastave karijeru kao vrhunski sportaši što svakako jesu bili. Obojica priznaju, a to pokazuju i brojni dokumenti, da su godinama nakon tog događaja bili pod nadzorom FBI-a, da im je onemogućeno dobivanje normalnog posla te su se morali snalaziti na razne načine. Jasno, nigdje se nije smjelo spomenuti Smitha i Carlosa kao sportske uzore ili primjere vrhunskih sportaša. Njihova sportska karijera i uspjeh iz Meksika bio je potpuno zaboravljen, a jedino što se pamtilo bila je sramota i ružan način na koji su suspendirani te im je zabranjeno sudjelovanje na Olimpijskim igrama.

No ova potpuno nevjerojatna priča za današnje vrijeme ima još jedan fascinantan podatak. Drugoplasirani s te utrke, Australac Norman, koji nije podignuo ruke, ali je pružio potporu američkim kolegama i nosio bedž Olimpijskog pokreta za ljudska prava (osnovan 1967. od strane sociologa Harry Edwardsa koji je nastojao suzbiti rasizam i mržnju u sportu), također je bio pod paljbom australske javnosti. Koliko je suluda bila mržnja i nerazumijevanje dovoljno govori činjenica da Normanu, srebrnom s Olimpijskih igara, nije bio izabran za Olimpijske igre u Münchenu četiri godine kasnije.

Australac je također pretrpio brojne udarce, kritike s raznih strana, a australski Parlament mu se simbolično tek 2012. godine, šest godina nakon njegove smrti, ispričao za nepravdu koja mu je učinjena te mu odao priznanje za hrabrost i uspješnost na tom natjecanju.

Licemjerje epohalnih proporcija

Šok, nevjerica i kažnjavanje atletičara obilježila su te Olimpijske igre 1968. godine. Svijet, posebice atletski, ponašao se kao da je ugrožena bit Olimpijskih igara i vrlo grubo i odrješito odrezao sankcije trima sportašima. Jasno, to tada vodeći ljudi MOO-a i pojedinih nacionalnih saveza nisu znali, ali samo desetak godina kasnije politika je jače nego ikada preuzela primat nad Olimpijskim igrama. SAD i njima bliske države bojkotirale su olimpijsku smotru 1980. u Moskvi, dok su SSSR i ruski sateliti isto napravili 1984. godine u Los Angelesu.

Samo 12 godina ranije, zbog ukazivanja na nepravdu, na rasizam i ugrožavanje temeljnih ljudskih prava, trojica atletičara najoštrije su kažnjena. Kasnije, niti jedna od velikih sila, sportaša nije kažnjen niti se njegovo bojkotiranje smatralo udarom na olimpijski pokret. Jasno, niti tridesetak godina ranije, 1936. godine kada je Hitlerova nacistička Njemačka organizirala Olimpijske igre u Berlinu, većina, naročito američkih delegata i moćnika nije imala ništa za prigovoriti.

Indikativne su riječi tadašnjeg predsjednika Američkog olimpijskog odbora Douga Robyja koji je na ovaj način komentirao potez dvojice atletičara.

"Olimpijske igre nisu mjesto za bilo kakve demonstracije. Da smo dozvolili Tommie Smithu i Johnu Carlosu da prođu bez sankcija, imali bismo demonstracije Čeha protiv Sovjeta, Izraelaca protiv arapskih zemalja, Južnokoreanaca protiv Sjeverne Koreje ili Kube protiv SAD-a. Naše ceremonije postale bi farsa".

Svjetska javnost ponašala se u tim trenucima krajnje licemjerno, konsternirano i sablažnjeno. Na natjecanju u kojem države sudjeluju sa svojim zastavama, državnim obilježjima, na kojima političari na visokim funkcijama sjede u počasnim ložama, a nacionalne himne se intoniraju na proglašenjima pobjednika, govoriti o odvojenosti politike od sporta je smiješno. Jednako kao što je potpuno ridikulozno pretvarati se da su Olimpijske igre svemir za sebe i tih nekoliko tjedana svi problemi biti će zaustavljeni jer se održava sportsko natjecanje. Načela antičkih igara mogu opstati u jednoj mjeri, ali inzistiranje na nekim neuvjerljivim argumentima i forsiranje neke prividne sportske čistoće je lažno i licemjerno.

Smith, Carlos i Norman to su osjetili na svojoj koži i u najboljim godinama bili prisiljeni prestati se baviti vrhunskim sportom. Sve kasnije isprike, znakovi pažnje, murali i spomenici koji su posvećeni ovim sportašima i hrabrim ljudima padaju u zaborav kada se prisjetimo odluka i rezoniranja tada vodećih ljudi atletike i svjetskog sporta. Ti pojedinci pobrinuli su se da trojica atletičara uđu u anale olimpijskog sporta, a njihove odluke, njihovo neshvaćanje ozbiljnosti i povijesnog trenutka, označili su jednu od najvećih sramota u povijesti Olimpijskih igara.