Hrvatska nije razočarala, na Euru 2020. može biti još puno bolja

Svjetsko prvenstvo je iza nas, dojmovi su se slegnuli, svi su već prokomentirali na ovaj ili onaj način hrvatski nastup i svatko ima mišljenje o tome što je trebalo bolje, je li moglo bolje ili je jednostavno ovo realan rezultat. Cijela istina nekako je u sredini, kao i obično, bilo je odličnih, ali i lošijih stvari, bilo je sreće, ali i nesreće, ali sveukupno gledano nastup Hrvatske bio je pozitivan.

Kada je Hrvatska u pitanju, najviše se priča o tri stvari: pobjedama protiv tada aktualnih europskih i svjetskih prvaka, porazu od Brazila i o arbitraži Danaca u susretu protiv Njemačke. Iz svega toga vrlo lako može se izvući zaključak kako je Hrvatska kvalitetna reprezentacija koja ima karakter, ali da bi nekog pobijedila, pa makar i iz one srednje klase, jednostavno si ne smije dopustiti labav ulazak u utakmicu i mora igrati punom snagom.

Nekako se uoči početka Prvenstva, pa i tijekom natjecanja, konstantno provlačila teza kako je Hrvatska završila u težem dijelu ždrijeba. Možda po imenima, ali ako gledamo Skandinavce u donjem dijelu i njihove nastupe, nekako se to više ne čini tako istinitim. Najbolji rukomet igrale su reprezentacije iz donjeg dijela kostura što se uostalom vidjelo i u polufinalu. Hrvatska je u gornjem dijelu imala Španjolsku, Francusku i Njemačku, a dolje bi imala Dansku, Norvešku i Švedsku. Možda se prije početka uistinu činilo da je gornji dio nezgodniji i teži, ali nakon što su sve utakmice odigrane, donji dio bio je kvalitetniji, ako govorimo o tri reprezentacije s vrha.

Istina, Francuzi, Nijemci pa i Španjolci po imenima ne zaostaju puno za Danskom, ako i zaostaju, individualno su jači od Norveške dok se ne može reći i da su slabiji od Švedske. Međutim, ogromna prednost Skandinavaca je to da su igrali brz, atraktivan i moderan rukomet, kod njih nema previše kompliciranja i razmišljanja te odmaranja u fazi napada. Brzinom i ritmom redom su lomili protivnike i to je rukomet kakav se traži, atraktivan je za publiku i kao što se vidjelo donosi rezultata.

Ne samo Hrvatska, već i oni ostali sretnici iz gornjeg dijela ždrijeba na kraju mogu biti zadovoljni što nisu morali na Dance, Norvežane, pa i Šveđane u tim grupnim fazama. Iako je utakmica za peto mjesto bila potpuno revijalna, vidjeli smo barem otprilike kako to izgleda protiv takvih protivnika.

Može li Hrvatska ubrzati igru i približiti se tom društvu? Može, ali se mora riješiti navike prečestih igranja jedan na jedan Karačića, Cindrića, Duvnjaka, njihova kvaliteta u tome je svakako veliki adut, ali kada se to događa prečesto, onda to postaje i uteg. Napad prestaje biti tečan, protivnik se lakše brani i sve je veći problem pronalaziti rupe u obrani. Potrebno je puno više kretanja u fazi napada, križanja, uključivanja šuta izvana i pokušaja traženja pogotka na nepostavljenu obranu. To će se dobiti pojavom kvalitetnog šutera s vanjskih pozicija uz Stepančića, potencijala i prostora za napredak tu itekako puno ima.

Općenito na vanjskim pozicijama Hrvatska ima najviše prostora za napredak. S već spomenutim kreatorima Červar ima slatke brige kada su zdravi, desno je Stepančić neupitan, Vranković može pomoći posebno u fazi obrane, a na lijevoj strani Hrvatska će već na Europskom prvenstvu biti puno jača ako ne bude novih ozljeda i problema. Sliškovića se ne smije otpisati, on se vraća nakon dugačke pauze i kroz nastupe u Göppingenu polako hvata kontinuitet i vraća samopouzdanje koje mu je najveći problem. Jaganjac će tada biti bolji i kompletniji igrač nego danas. Tu bi morao biti Mamić, sjajni šuter koji je već oduševljavao u dresu reprezentacije, a osim toga puno donosi i u obrani. Ne treba zaboraviti niti Domagoja Pavlovića koji je teško ozlijeđen, ali će se vratiti i može pomoći i kao lijevi i srednji.

Situacija na vanjskim pozicijama nije toliko kritična, posebno na srednjem i na lijevom vanjskom gdje će Hrvatska biti ili bi barem morala biti znatno jača nego na ovom SP-u. Na desnom vanjskom nekako se preskače Ivana Martinovića koji je imao itekako kvalitetnih nastupa u Bundesligi, riječ je o vrlo mladom ljevaku kojeg treba isprobati.

Svakako raduju vrlo dobri nastupi Davida Mandića i Marina Šipića koji su lijepa budućnost hrvatskog rukometa i stoga razloga za neku zabrinutost nema. Hrvatska ima dosta potencijala i može biti dosta bolja nego što je bila na ovom natjecanju, bolja igrom, a hoće li to popratiti i rezultat, o tome ovise i neki drugi faktori.

U svemu tome treba zadržati ovakvu kvalitetnu obranu koja je jako dobro funkcionirala najvećim dijelom Prvenstva. Hrvatska je igrala čvrsto, pokretljivo, obrana nije tako lako pucala, a pomagali su i vratari. Nije to bila makljaža kakvu su protivnicima priuštili Nijemci, bila je to čvrsta obrana do one granice do koje se smije ići. Ona je definitivno bila bolji dio na ovom natjecanju.

Naravno, može se i ona nadograditi, ali ne smije pasti. Uz već spomenute potencijalne dobitke u fazi napada, uz ovakvu obranu, Hrvatska postaje ozbiljan kandidat čak i za odličje. A ako je nešto izvedivo i može se, mora se sve napraviti da tako u konačnici i bude.

Dosta se govorilo i o tom napadu sedam na šest. Kako Červar ističe, on je veliki adut, ali ako nekad ne funkcionira igra bez vratara, onda jednostavno treba stati, odmoriti, zaustaviti tu ideju. Upravo susret s Brazilom školski je primjer neumjerenosti i forsiranja nečeg što te na kraju preskupo stajalo. Da bi napad funkcionirao bez vratara, potrebna je velika doza samopouzdanja i sigurnosti, a nakon dva olako primljena gola, igračima se već zrno sumnje uvuklo u glavu, počele su se nepotrebno gubiti lopte i tu je bio raspad. Ako imalo počneš sumnjati i kreneš komplicirati u napadu, u velikom si problemu jer je danas svaka izgubljena lopta u takvoj igri više od pola gola. Jednostavno, nekad će funkcionirati, a nekada ne i tu treba onda uzeti pravu mjeru.

U globalu nastup se može proglasiti uspješnim. Cilj je ostvaren, Hrvatska je ušla u prvih sedam što je bio cilj, imala je jedan kiks, jedan poraz koji možda i ne bi bio poraz da se nije dogodilo što se dogodilo u susretu s Njemačkom i taj poraz u reviji sa Švedskom. Vraćala se iz teške situacije, nakon poraza od Brazila kada su igrači dosta pali, odigrala je mušku utakmicu s Njemačkom koja je imala i više odmora i poguranac u završnici i ogromnu pomoć s tribina. I nakon tog teškog psihološkog pražnjenja svladala je Francuze u utakmici u koju je ušla pod velikim pritiskom.

Nastup je bio uspješan, je li moglo bolje, u nekom idealnom svijetu svakako, ali Hrvatska u svakom slučaju nije razočarala. Ono što raduje je da ima veliki prostor za napredak i već na Euru može biti puno bolja.