Mađarska: Diskretni povratak nekadašnje velesile

AUTOR: I.W.

Nogometni klubovi su se u Mađarskoj počeli osnivati davnih 1880-tih godina, savez je osnovan 1901. godine, a iste godine se počelo igrati gradsko prvenstvo Budimpešte koje je s vremenom preraslo u nacionalnu ligu.

Reprezentacija je prvu utakmicu odigrala 1902. godine protiv Austrije. Bila je to prva utakmica između dviju reprezentacija odigrana na kontinentu. Odmah se razvilo veliko rivalstvo i do danas su Austrija i Mađarska međusobno odigrale čak 137 utakmica.

Nogometni počeci i prva desetljeća nogometa u Mađarskoj su neraskidivo povezani s pojmom "Dunavska škola". Naziv je to za poseban način razmišljanja o nogometnoj igri, različitom od britanskog jer je inzistirao na igri "s loptom na zemlji", mnoštvu proigravanja između linija, kratkih dodavanja, mijenjanja pozicija igračima tijekom igre. Ideju su donijeli većinom škotski treneri koji su radili na prostoru srednje Europe, a razvijala se u glavnim središtima nedavno nestale podunavske monarhije: Beču, Pragu i Budimpešti. U sva tri grada se u prvim desetljećima prošlog stoljeća igrao nogomet najviše razine, s mnoštvom gradskih derbija zbog kojih su stadioni bili puni, stvorene su vrlo jake reprezentacije, uspostavljen je sustav koji je iznjedrio mnoštvo danas legendarnih igrača i trenera. Kad im se kasnije pridružila Italija, te četiri zemlje su dominirale kontinentalnim nogometom sve do pedesetih godina.

Iz podunavskog trokuta je u sljedećoj fazi krenulo mnoštvo trenerskih misionara koji su širili svoje znanje i ideje na sve četiri strane svijeta. Što se mađarskih trenera tiče, teško je naći recimo talijanski klub kojeg 30-tih ili 40-tih godina nije trenirao neki mađarski trener. Ime Izidora Kürschnera je do danas u Brazilu obavijeno velom mistike o misterioznom strancu koji je došao u Brazil iz daleke zemlje preko mora 1937. godine trenirati Flamengo, te je, ne govoreći ni riječi portugalskog, objašnjavao da je igra s dva igrača u obrani zastarjela i da u Europi već svi igraju s tri braniča. Nije se dugo zadržao jer je već 1941. umro od neke nepoznate groznice, ali s njim je krenula transformacija razmišljanja o nogometu u zemlji koja je kasnije počela njime i dominirati.

Moramo spomenuti još jednog mađarskog stručnjaka i trenerskog globetrottera, Belu Guttmanna, a koji je prošao i sjevernu i južnu Ameriku, Nizozemsku, Italiju, Portugal, Rumunjsku, Cipar, Grčku i Švicarsku.

Mađarski treneri su ostavili trag kako u hrvatskom nogometu, tako i u susjednim zemljama. Na primjer, Illes Spitz je krajem tridesetih vodio Hajduk. Nakon toga je nekoliko godina proveo u Skoplju, a na kraju je devet godina vodio beogradski Partizan sa zadatkom da od njega napravi vodeći klub u zemlji. Njegovi zemljaci su dijelom povijesti i Građanskog i Dinama. Imre Poszonyi je s Građanskim osvojio naslov prvaka 1926. godine, a najdublji trag u hrvatskom nogometu je ostavio legendarni Marci Bači, Marton Bukovi. Vodio je Građanski, pa Dinamo između 1936. i 1947. i za to vrijeme osvojio pet naslova prvaka, čime je do danas najtrofejniji Dinamov trener.

U međuvremenu je Mađarska postala prava nogometna velesila. U Budimpešti su se igrali sjajni derbiji Ferencvaros – Ujpest – MTK Hungaria, a reprezentacija je postala svjetskim viceprvakom 1938. godine. Drugi svjetski rat je na dulje vrijeme prekinuo međunarodna natjecanja i tako je vrlo jaka Mađarska izgubila nekoliko prilika da dođe do svjetskog zlata.

Nakon što je napustio Dinamo i preuzeo klupu MTK Hungarije, Bukovi se nakon prodaje glavnog napadača u momčadi našao u taktičkim poteškoćama. Kako bi riješio problem, počeo je eksperimentirati s povučenom špicom, te je s vremenom stvorena formacija 4-2-4. Ideju je preuzeo izbornik mađarske reprezentacije Gusztav Sebes i s tim taktičkim detaljom (u reprezentaciji je ulogu povučene špice igrao Nandor Hidegkuti) počeo dominirati nogometom na do tada neviđen način.

Mađari tu ekipu do danas zovu "Zlatna momčad" jer su, između ostalog, osvojili zlatnu medalju na OI u Helsinkiju 1952. godine. Bila je to ekipa koja je u dvije utakmice pobjedama 6:3 i 7:1 ponizila do tada nedodirljive Engleze. Uglavnom, u šest godina su izgubili jednu jedinu utakmicu i to baš finale Svjetskog prvenstva protiv SR Njemačke 1954. godine. Poveli su 2:0 već na početku, te su jednostavno postali previše sigurni u pobjedu. Nijemci su se na svoj tipično njemački način polako i uporno vraćali u utakmicu, a težak teren je spriječio uobičajenu mađarsku igri brzih dodavanja.

Gušenje mađarske revolucije 1956. godine od strane sovjetskih tenkova je uništilo Zlatnu momčad. Većina igrača je inače igrala za Honved, a koji se baš u vrijeme sovjetske intervencije nalazio u inozemstvu. Nekoliko igrača su se odbili vratiti u Mađarsku, pa ih je FIFA suspendirala. Nakon isteka suspenzije, tri glavna igrača su završili u Španjolskoj, Ferenc Puskas u Realu iz Madrida, a Zoltan Czibor i Sandor Kocsis u Barceloni.

Kao ilustraciju o kakvim igračima i kakvoj momčadi se radilo spomenimo da je Puskas za Mađarsku dao 84 gola, a Kocsis ih je dao 75. Obojica su završili reprezentativnu karijeru s 29, odnosno 27 godina. Gotovo je sigurno da bi obojica dali po sto golova za Mađarsku da su i dalje nastupali za nju.

Ono što je slijedilo se pojednostavljeno predstavlja kao duga beskonačna propast mađarskog nogometa. 1954. je shvaćena kao vrhunac nakon kojeg je slijedio brz pad na margine, ali ako pogledamo konkretne rezultate, taj pad je zapravo bio poprilično dug. Mađarska je ostala vrlo kvalitetna nogometna nacija još sljedećih dvadesetak godina.

Pripremite se na bombardiranje podacima: na svjetskim prvenstvima 1962. i 1966. su zaustavljeni u četvrtfinalu. Na europskim prvenstvima su osvojeni bronca 1964. i četvrto mjesto 1972. godine. Nogometni turnir na Olimpijskim igrama se pretvorio u natjecanje Mađarska protiv svih: nakon bronce 1960., osvojena su dva uzastopna zlata 1964. i 1968. da bi fascinantan niz medalja na četiri uzastopne OI stao osvajanjem bronce 1972. godine.

Da je dugo građeni sustav i dalje funkcionirao svjedoče uspjesi mađarskih klubova u europskim kupovima 1960-tih i 70-tih. Ferencvaros je osvojio Kup velesajamskih gradova 1965. Igrao je finale istog natjecanja 1968. i još dva puta bio zaustavljen u polufinalu. U Kupu kupova je došao do finala 1975.

MTK je također izgubio finale Kupa kupova 1964. godine. Dvije sezone ranije su igrali finale KVG. Ujpest je također postizao dobre razultate: finale KVG 1969., polufinale Kupa kupova 1962. i polufinale Kupa prvaka 1974. Polufinale Kupa prvaka u svojoj povijesti u tom razdoblju imaju zapisano i Vasas i Györ. Mađarski klubovi su nekoliko sezona držali mjesto u Top 5 zemalja Uefinih klupskih koeficijenata. Na sve to treba dodati i izbor Ferencvarosovog napadača Floriana Alberta za Najboljeg igrača u Europi 1967. godine. Nagli pad u prosječnost? Ne bih rekao.

Stvaran pad i bolno prizemljenje je uslijedilo početkom osamdesetih i nije se zaustavio sve do nedavno. Reprezentacija je doduše ostvarila tri uzastopna nastupa na SP 1978-86, ali sustav koji je funkcionirao pedesetak godina kao da se iscrpio i ostao bez novih impulsa. Posljednji veliki rezultat nekog mađarskog kluba je finale Kupa UEFA koje je 1985. igrao Videoton. Od tada pamtimo samo dva sudjelovanja u skupinama Lige prvaka Ferencvarosa i Debrecena, te četiri nastupa u skupinama EL (dva puta Videoton/Vidi, po jednom Ferencvaros i Debrecen).

Devedesetih je duboka depresija zavladala mađarskim nogometom. Infrastruktura je bila zastarjela, reprezentacija je pala jako nisko, klubovi se nisu snalazili u novom ekonomskom okruženju, posjeta utakmicama je pala na najniže grane. Ferencvaros je izbačen u drugu ligu zbog dugova. Slavni Ujpest je kupio vlasnik engleskog trećeligaša. MTK je bio dobar neko vrijeme, ali na kraju je i on ispao u drugu ligu. Honved je ostao bez potpore Ministarstva obrane i imao je ogromnih problema kako bi uopće preživio. Dunaffer se ugasio. Tatabanya, Vac i Bekescsaba su nestali u nižim ligama. Videoton je ispao u drugu ligu.

Baš je bivši junior Videotona – Viktor Orban – zaslužan za to da se pad u margine europskog nogometa zaustavio i da se krenulo malim koracima naprijed. Orban je poznati nogometni fanatik, pa su njegove vlade započele projekt masovne izgradnje sportske infrastrukture, tako da je u zadnjih desetak godina podignuto dvadesetak novih nogometnih stadiona u zemlji. Orban na vlasti znači ne samo to da je Videoton (omiljeni Orbanov klub), danas pod nazivom Vidi MOL, opet postao jedan od velikih u mađarskoj ligi, već i to da je klub iz malog mjesta Felcsut, a gdje je Orban proveo dio djetinjstva, dobio moderan stadion i klub pod nazivom Puskas Akademia kako bi se natjecao u prvoj ligi.

Kako se nešto pokrenulo svjedoče i rezultati reprezentacije. Prva lasta je bilo srebro mađarske U-20 reprezentacije na svjetskom prvenstvu 2009. godine. Iz te ekipe su danas članovi najbolje selekcije golmani Peter Gulacsi i Adam Kovacsik, branič Zsolt Korcsmar, veznjak Roland Varga, a napad je predvodio u Hrvatskoj dobro poznati Marko Futacs.

Nakon 30 godina, Mađarska se 2016. konačno kvalificirala na veliko natjecanje. Osvojila je čak i prvo mjesto u skupini na Euru, ali je imala nesreću da odmah u drugoj fazi naleti na Belgiju. Kako se polagano šire i Europsko i Svjetsko prvenstvo, rastu i šanse Mađarske da se opet počne manje-više redovito kvalificirati na velike turnire. Infrastrukturu sada imaju vrhunsku, tradiciju i volju imaju i još se samo moraju prisjetiti recepata svojih nogometnih prethodnika otprije pedesetak i više godina.