Na današnji dan: Bivši vratar Zagreba i jedan od najboljih svih vremena slavi 57. rođendan

Kao i svako dijete, Lavrov je mijenjao zanimaciju, no otac baš i nije bio oduševljen njegovim izborima. U petoj godini poželio se baviti baletom, a odgovor koji je dobio glasio je - ne dolazi u obzir. Zatim se zaljubio u klavir, čak je i počeo dobivati satove klavira, a baka i djed su mu kupili instrument.

No, polako se okretao prema sportu, a jedini sport koji je bio zabranjen u obitelji bio je nogomet. Kako nije mogao trenirati nogomet koji je uistinu volio, Andrej se okrenuo rukometu. Priopćivši ocu da će trenirati rukomet, tada egzotičan sport, otac ga je upitao: "A što je to rukomet?"

U rukometu se vrlo brzo pronašao, a prvi put na vrata je stao s deset godina i svidjelo mu se. Ubrzo je i otac prihvatio njegovu želju i postao je njegov najveći navijač koji nije propuštao nijednu utakmicu još od školskih dana.

Već s 15 godina Lavrov je branio za SKIF Krasnodar u prvoj ligi Sovjetskog Saveza, bio je član mlade reprezentacije, a idol mu je bio tadašnji vratar A reprezentacije Mihail Iščenko koji će mu kasnije dosta pomoći u karijeri.

Iako je bio ogroman talent, u karijeri mu nije sve išlo glatko. U reprezentaciji Sovjetskog Saveza debitirao je tek s 26 godina i to uglavnom jer nije bio po volji ljudima iz saveza nakon što je dobio preseliti u vojni CSKA iz Moskve. 1988. godine uoči Olimpijskih igara u Seoulu, morao je biti pozvan, tadašnji prvi vratar reprezentacije Igor Čumak završio je u bolnici i Vladimir Maksimov pozvao je Lavrova u reprezentaciju za nastup u Beogradu na Tašmajdan kupu. Tamo je doslovno briljirao i više ga nitko nije mogao maknuti iz reprezentacije.

U Seoulu je stigao do svog prvog velikog odličja, Sovjetski Savez u finalu je bio bolji od domaćina Južne Koreje, a Lavrov je odigrao sjajan turnir.

Nakon tog zlata narednih 17 godina bit će prvi vratar reprezentacije i ukupno će ubilježiti nastupe na pet olimpijskih igara, sedam svjetskih prvenstava i šest europskih prvenstava.

Nakon Olimpijskih igara u Barceloni 1992. godine, prvi put je otišao u inozemstvo. Branio je jednu sezonu u Kaiserslauternu, a onda je prešao u Ivry pa TV Niederwürzbach dok je od 1999. do 2001. godine bio vratar i Zagreba. zatim je preselio u Njemačku gdje je završio karijeru 2005. godine u Melsungenu.

Tri puta osvajao je zlato na olimpijskim igrama, a broncu 2004. godine osvojio je s 42 godine. Dva puta bio je prvak svijeta i jednom europski prvak. Izabran je i za najboljeg rukometaša stoljeća u Rusiji dok je u svijetu u istom izboru završio iza Magnusa Wislandera i Talanta Dujšebaeva. Kasnije je bio i politički aktivan te radio u ministarstvu sporta.