Cedevita – previše propuštenih prilika ili začetak uspješne priče?

Najvažniji dio sezone za Cedevitu je završen. Još jedne godine ispali su u polufinalu doigravanja ABA lige i praktički zaključili desetljeće bez ulaska u Euroligu. Naravno, ostaje još Prvenstvo Hrvatske, ali teško da netko ozbiljno vjeruje kako Cedevita neće ponovno obraniti naslov prvaka. No, uzimajući u obzir velika ulaganja, velika očekivanja i stabilnost, naročito financijska, koju klub ima, mora se priznati kako osvajanje Prvenstva Hrvatske ili Kupa Krešimira Ćosića nije nevjerojatan doseg.

Nažalost hrvatska košarka je u takvoj situaciji da egzistira na jednom klubu koji ako pređemo granice Hrvatske i nije bio toliko uspješan u tih deset godina. Nije ovo per se kritika Cedeviti već i ostalih klubova koji su na neki način oslabjeli hrvatskog prvaka. Jednostavno, Cedevita nema nikakve konkurencije u domaćim natjecanjima. Dogodi se koji poraz od Cibone ili Zadra, ali očekivati da će neki hrvatski prvoligaš slaviti u seriji protiv Cedevite ravno je čudu.

No cijeli taj stroj, niz solidnih trenera i onih s dobrim karijerama, brdo kvalitetnih pojedinaca, ali i sumnjivih stranaca nisu uspjeli donijeti Cedeviti ono što najviše želi – nastup u Euroligi. Najbolju priliku za to Cedevita je imala prije pet sezona. To je ono poznati zagrebačko-beogradski Final Four u kojem je Cibona došla do naslova prvaka ABA lige. Vukovi su junački odigrali protiv nikad šuterski gore Crvene Zvezde, Cedevita je sjajnim košem Nolana Smitha u posljednjim sekundama došla do slavlja protiv Partizana.

Zagrebačko finale u Beogradu. Nevezano za glupo i nepotrebno unošenje ratnih ili drugih tematika u sport, rivalitet Zagreba i Beograda je dugo poznat i sportski je poseban gušt igrati u dvorištu rivala. Ipak, na stranu ti osjećaji, Cedevita je bila favorit. Cibona se „šlepala“ na sjajne igre Jarela Blassingamea, briljantnog fajtera Darija Šarića i niz drugih igrača role poput Darka Planinića ili Marka Jagodića-Kuridže koji su bili ključni u odsutnom trenutku. Ipak, igrački ili širinom klupe ta momčad nije odgovarala kvaliteti Cedevite.

I zamislite, ta raspala Cibona, momčad koju su Slaven Rimac i Jurica Golemac preporodili kao feniksa, ekipa koja se gurala vlastitim ambicijama, a ne plaćama i honorarima koje nisu vidjeli mjesecima, uspjela je razbiti Cedevitu i doći na prag Eurolige. Jasno da Euroliga nije htjela takvu momčad, bez obzira na povijest i publiku, kao što niti Cibona nije mogla odgovoriti na kriterije Eurolige, ali sama činjenica da je Cedevita uspjela i takvu veliku priliku propustiti je indikativna.

Ne volim spominjati luzerski mentalitet jer on praktično ne postoji u modernom sportu. Ajde još da momčad ima iste igrače godinama pa možemo na taj način rezonirati, ali kada se promijeni niz igrača, barem po desetak iz sezone u sezonu, onda je teško isključivo teret slabih rezultata stavljati na leđa mentalitetu ili nedostatku tradicije ili nečemu desetom.

To je splet više okolnosti. Prije svega, Cedevita troši igrače, ali i trenere. Ove sezone dva, prošlih deset ukupno točno deset trenerskih imena, od kojih neka nisu neiskusna niti nepoznata s tim da su neki poput Aleksandra Petrovića bili na klupi nekoliko puta. Previše je to promjena, različitih vizija, trenažnih procesa, ideja u igri i na kraju krajeva osobnosti. O igračima da ne govorimo. Možda će zvučati grubo, ali hrvatski košarkaški kolektivi kao da se trude koji će imati goru transfernu politiku. Nije rijetkost niti kod Cedevite da nakon samo par mjeseci otkaže ugovore nekolicini igrača, što jasno nije besplatno i košta. Nije samo Zadar imao „sjajan“ posao u rukama s Glen Davisom. Cedevita se također može pohvaliti ponekim akvizicijama koje su masno pretplatili, a nisu dobili ništa.

Nadalje, slično kao i kod mnogih drugih klubova, ne zna se koji je cilj sezone, odnosno ako se i zna, on se prilagođava ovisno o kretanju rezultata. Ne možete u roster uložiti velike svote novca, najaviti osvajanje ABA lige ili aktivno sudjelovanje u europskim natjecanjima pa nakon što ispadnete sa šest poraza u Top 16 fazi Eurokupa i u polufinalu doigravanja ABA lige reći kako je sezona uspješna i ima prostora za napredak. Jasno da ima kada niste ostvarili niti jedan od zacrtanih ciljeva.

Jedan od velikih problema Cedevite je Cibona. Igrački i rosterom ne jer je Cedevita uvjerljivo jača, ali Cibona im, čak i ovako slabašna i na rubu opstanka, stvara sjenu vladara Zagreba, barem ako gledamo publiku. Često se čuju kritike kako Cibona dobiva gradski novac, kako egzistira unatoč dugovima i kako je jedan od grobara hrvatske košarke. Sve je to više-manje točno, ali to nikako ne znači da Cedevita kao privatni klub ne zaslužuje kritike.

Emil Tedeschi je uložio svoj novac ili novac svoje kompanije u klub, u projekt za koji vjeruje da je uspješan, no to ne znači da je imun na kritike, pogotovo ako su one konstruktivne. U deset godina u Cedevitu je njen vlasnik uložio sigurno nekoliko desetaka milijuna eura, što na igrače, trenere i stožer, što na ostale troškove poslovanja i uređivanje Doma košarke na Velesajmu. Sumnjamo da je očekivao da će nakon deset godina vođenja klubom još uvijek biti bez regionalnog trofeja kojeg imaju uz Partizan i Zvezdu, Cibona i Budućnost, klubovi za koje se mislilo da ne mogu stati u istu rečenicu s financijama i ambicijama Cedevite.

Teško je reći da je Cedevita promašen projekt jer ipak određenih uspjeha ima, a i klub je stabilan te redovito igra završnicu ABA lige. Međutim, postavlja se pitanje stagnira li možda klub, je li normalno da se dogodi toliki broj propuštenih prilika, je li problem s menadžmentom, izborom igrača, strukom ili pak igračima samima koji su u klubu. Teško je dati jednoznačan odgovor na sve to, ali sigurno je kako Cedevita ne može reći kako je imala uspješnih 10 godina. Dobrih – da. Solidnih – možda. Sjajnih – nikako.

Osvajanje domaćih trofeja odavno nije izazov za ovu momčad, bez obzira kakav roster bio, a najave kako od ljeta kreću pripreme za novu sezonu u koju će Cedevita ući jača nego ikada jednake su dobroj šali i pokvarenoj ploči koja vrti istu pjesmu nanovo. Međutim to nije problem Rimca koji se pokazao kao sjajnim trenerom za hrvatskog prvaka niti je to nužno pitanje za igrače. To je pitanje za vodstvo kluba, za one koji ulažu novac i koji odlučuju. Želite li imati klub koji će preći stepenicu osvajanja domaćih natjecanja i pukog sudjelovanja u Europi i ABA ligi ili ćete imati klub koji će nastaviti sa stagnacijom rezultata? I to nema isključivo veze s novcima jer oni nisu u Cedeviti nikada nedostajali. Ima veze s vizijom. Povrh milijuna eura, dovođenja igrača i skupih pojačanja, klub mora znati što želi, kako želi i u kojem razdoblju nešto želi postići.

Još jedna sezona u kojoj će prije Božića otići četiri-pet igrača bili bi znak da se ništa nije naučilo na ranijim greškama i da se nastavlja priča koju gledamo posljednjih nekoliko godina. To ne bi bilo dobro za Cedevitu, ali niti za hrvatsku košarku, jer ako želi osvajati domaće trofeje i na taj način puniti vitrine, to može za puno manje novaca i s daleko slabijim rosterom. Prvih deset godina je prošlo, pred Cedevitom je novo razdoblje u kojem definitivno domaći naslovi ne smiju biti pokriće za dobro odrađenu sezonu.