Mogu li Blazersi napokon prestati biti samo simpatična momčad?

Portland Trail Blazersi uvijek su bili simpatična momčad koju će svi cijeniti, rijetkima je omražen, ali jednom davno LaMarcus Aldridge je rekao i nije puno promašio: "Dosta nam je biti simpatična momčad. Simpatične momčadi ništa ne osvajaju i ne idu daleko. Prestajete biti simpatični onda kada postanete uspješni. Nemam problema s time da postanemo omraženi."

Još uvijek to nisu postali, a nije da nisu imali potencijala. Čak niti Jail Blazerse nisu toliko gledali kroz crne naočale, bila je to "banda", skupina igrača na lošem glasu, ali nekako se prema njima gledalo kroz zabavu jer nikada nisi mogao biti siguran tko će i iz kog razloga puknuti ili ne doći na utakmicu zbog problema s policijom. Zanimljivo, tu momčad više su mrzili navijači Portlanda nego ostatak lige, a sve nakon blesave izjave Bonzija Wellsa kako igrače nije briga što će navijači misliti. Wells je tu vjerojatno govorio u svoje ime, polovica momčadi nije imala pojma što misli druga polovica jer ionako su komunicirali češće verbalnim i fizičkim obračunima nego prijateljski. Pistonsi su imali Bad Boyse, ali ovo je bila posebna nakupina igrača, teško da će ikada više nešto slično biti okupljeno. "Simpatićno".

I ove sezone nekako su simpatični, ali opet imaju potencijala barem dijelu NBA navijača postati omraženi. Sigurno ih sada navijači Thundera ne simpatiziraju previše, a to isto moglo bi se dogoditi i s navijačima Nuggetsa ili Spursa. Od 2000. godine čekaju konferencijsko finale, načekali su se i na pobjedu uopće u doigravanju pa je tako izvjesna Jennifer poklopila na twitteru CJ-a McColluma prilikom jednog komentara. "Prvo nekog pobijedi pa onda pričaj", poručila je Jennifer, a CJ je skrušeno priznao: "Pokušavam, Jennifer".

I uspio je i to četiri puta. Russell Westbrook i Paul George pratit će ostatak doigravanja iz udobne fotelje dok će Blazersi prosipati znoj i boriti se za ono što čekaju skoro 20 godina. U Portlandu se nitko ne voli prisjećati te 2000. kada su u finalu Zapada poraženi od Lakersa u sedmoj utakmici 89:84. Bio je to epski potop u zadnjoj četvrtini koju su Lakersi dobili 31:13. Iako nikada nije dokazano i dan-danas vlada uvjerenje da je Dick Bavetta sa svojim suradnicima morao pogurati Lakerse u finale lige. O'Neal, Bryant i društvo imali su suđenje za prste polizati, za krivi pogled selili su na liniju slobodnih bacanja i Blazersi su s razlogom bili bijesni nakon tog susreta.

"Pljačka? Znate da ne smijem pričati, kada Rasheed otvori usta dobije tehničku ili novčanu kaznu, ali mogu vam šapnuti da je bila. Pet slobodnih bacanja sam imao, oni su ih imali 21 više nego mi, zar smo ih prebili? Budimo ozbiljni, ovo nije neka tamo lokalna liga. Umoran sam od svega", govorio je tada Wallace.

I zato danas još uvijek kada se spomene to finale, stići će odgovor, nemojmo o tome.

Svašta se događalo u Portlandu nakon toga, niz ludih poteza, neshvatljivih odluka managementa, sezona s 21 pobjedom, prvi izbor na draftu i propuštanje Duranta kako bi se uzeo Oden, a u doigravanju kada su ga i dohvatili, uvijek je nedostajala neka superzvijezda koja će povući kada je to trebalo. Nedostajalo je i sreće. Aldridge je imao problema s ozljedama i srcem u prvoj sezoni, Odena više nije bilo na terenu nego što je igrao, Brandon Roy prerano je završio karijeru zbog stalnih problema s koljenom, a to je bio trio oko kojeg se trebala graditi budućnost kluba. S njima u punoj snazi, Blazersi bi bili ozbiljan konkurent za naslov prvaka, ali nikada ih svu trojicu nisu imali istovremeno na vrhuncu.

Nova era krenula je nakon odlaska Pritcharda i dolaska Olsheyja na mjesto GM-a. Stigao je i Damian Lillard, playmaker koji je odmah pokazao kvalitetu i liderske sposobnosti. Polako se počeo graditi novi Portland koji je preživio odlaske Aldridgea, Batuma, Matthewsa, igrača koji su godinama igrali važnu ulogu. Ključevi momčadi predani su mladim snagama Lillardu i McCollumu. Išlo se u žestok rebuilding, ostali su bez četvorice startera i svejedno uhvatili 44 pobjede.

Loši ugovori dugo su stvarali probleme. Portland nije bio tako interesantno tržište i primamljivo mjesto za zvijezde pa se moralo preplaćivati igrače da bi došli u Oregon. U svemu tome bilo je teško složiti snažnu momčad, imali su dobru petorku, ali klupa nije bila na tom standardu.

Trebalo je dugo vremena da dođu u poziciju da mogu posložiti i klupu koja će biti konkurentna i koja će moći pružiti više odmora starterima. Dugo je to bio problem i osjeti se sada na prezentacijama svih igrača koliko je to mučilo Blazerse. Više to nije problem i ta širina je veliki plus Portlanda. Ponajviše jer i Lillard i McCollum mogu s mirom sjesti na klupu znajući da će Curry, Hood i društvo odraditi svoju ulogu kako treba.

I zato su Blazersi opasni. Sasvim je dovoljno tu igrača koji mogu iskočiti, zasad Lillard briljira, McCollum se može priključiti na tu razinu u svakom trenutku jer je paklen šuter, za obranu su zaduženi Aminu i Harkless, Kanter je solidna zamjena za Nurkića, a na klupi je široka lepeza igrača potpuno različitih karakteristika čime Stotts dobiva širok izbor za taktičku pripremu za svaki susret.

Glupo bi bilo sada tvrditi kako će na osnovu ove serije Blazersi otići do finala Zapada, ali nije nimalo glupo ustvrditi da za to imaju dobre šanse. S druge strane neće stajati Warriorsi nego Nuggetsi ili Spursi, u svakom slučaju poželjniji izbor. I navijači se imaju čemu nadati. Možda napokon Portland prestane biti samo zanimljiva, neugodna i simpatična momčad. Možda napokon napravi taj iskorak više. Superzvijezdu imaju u Lillardu, imaju radnike koje mora imati svaka momčad, imaju "Robina" u McCollumu, sasvim korektnu klupu za play-off pojmove i trenera koji ne sputava igračku inspiraciju i maštovitost. Stotts je poznat kao trener koji će igračima dati slobodu i kojeg igrači izuzetno cijene.

Možda je baš to ta godina u kojoj će se prestati i pomišljati na onu 2000. Navijači Blazersa kao i svi maštaju o tituli, ali put do tamo je predalek i vjerojatno pretežak. Siguran sam da bi se itekako zadovoljili finalom konferencije što je također još uvijek daleko, ali ne i nedostižno.

George i Westbrook najsvjesniji su koliko je ovo uporna i kvalitetna momčad.