Čovjek koji bi bio djevac da nije nogometaš

"On je velik, on je crven, njegove noge ne stanu u krevet", tako bi nekako zvučala prevedena pjesma navijača Liverpoola prema Peteru Crouchu koji je proteklog tjedna objavio kraj svoje dugačke nogometne karijere.

Kada je imao samo godinu dana s obitelji se preselio u Singapur jer je njegov otac dobio posao u jednoj reklamnoj agenciji. Međutim, roditeljska želja za povratkom natrag ipak je postala prejaka tri godine kasnije kada mu je otac odbio ponudu iz Australije.

U Londonu je odrastao pokraj Wembleyja što je definitivno pomoglo njegovoj ljubavi prema nogometu. Međutim, zbog svoje konstitucije, započeo je samo kao sakupljač lopti. Vrlo brzo došao je i do Stamford Bridgea gdje su utakmice Chelseaja pohodili njegovi roditelji, veliki navijači kluba.

Ipak, nakon nekog vremena, odlučio se okušati u igranju, a ubrzo je shvatio da svoju visinu može itekako pretvoriti u svoju prednost. Nakon postizanja nekoliko golova glavom, upisao se na nogomet u Northold Hotspurse. Svoje prve, prave početke imao je u Tottenhamu, ali nikada nije zaigrao za prvu momčad pa je slan na posudbe u Dulwich Hamlet i IFK Hässleholm u Švedskoj.

"Kada sam bio tek krenuo sa 17 godina, bilo je deset napadača koji su mi blokirali put prema prvoj momčadi. Posuđivali su me u Dulwich i u Švedsku, nije bio obećavajući početak, budimo iskreni. Ne biste se kladili na mene da ću uspjeti", kazao je jednom prilikom.

Prvu pravu priliku "na otoku" dobio je u Queens Park Rangersima još u sezoni 2000./01. Nije mogao proći nezamijećen kada je u 42 utakmice postigao deset golova, međutim, to nije uspjelo spasiti njegovu momčad koja je iz druge ispala u treću ligu. Ispadanje je značilo kako će oni najistaknutiji igrači napustiti klub, a jedan od njih bio je Crouch koji je prodan Portsmouthu za 1.5 milijuna funti.

Upravo u toj sezoni 2001./02. svlačionicu je dijelio s Robertom Prosinečkim kojeg je itekako dobro zapamtio po strastvenom pušenju cigareta, ali i po briljantnim asistencijama.

"Prosinečki? Taj se nije odvajao od cigareta. Pušio je prije utakmice, na poluvremenu, dok se tuširao, nakon utakmice. Nikada nije prestajao. Mislim da sam te sezone zabio 19 golova, a gotovo svaku mi Prosinečki mi je servirao na pladnju. Nije puno pričao, ali razumioje više nego što je ostavljao dojam da razumije. S njim biste mogli pričati i odgovarao bi vam na savršeno engleskom, ali kada biste mu rekli da se vrati u obranu, pravio bi se da ne razumije."

Nakon Portsmoutha stigao je poziv Aston Ville, a nakon toga ga je Harry Redknapp uzeo pod svoje u Southamptonu. Niti tu se nije dugo zadržao, stigao je poziv prvaka Europe Liverpoola, a to se nikako ne odbija.

U Liverpoolu nije dobro išlo na početku, a u ukupno 19 prvih utakmica, u razmaku od četiri mjeseca, nije uspio zabiti gol. Suša je prekinuta u utakmici protiv Wigan Athletica, a iako je njegov prvi gol prvotno upisan kao autogol, kasnije je dodijeljen njemu, na njegovu žalbu. Na istoj utakmici zabio je još jedan gol, a za Redse je na terenu proveo više od 24 sata prije nego je postigao pogodak.

Na Anfieldu je zabio 42 gola u tri sezona, dok u trećoj nije toliko niti igrao, s obzirom na dolazak Fernanda Torresa. Nakon toga prodan je Portsmouthu, a zatim se vratio u "svoj" Tottenham gdje se upario s Jermainom Defoeom i Harryjem Redknappom te je postigao vrlo važan gol protiv Manchester Cityja kojim je klub izborio mjesto u Ligi prvaka. Bio je u momčadi s Lukom Modrićem, Nikom Kranjčarom, Vedranom Ćorlukom i Stipom Pletikosom.

Čak osam godina proveo je u Stoke Cityju gdje je bio sve do početka ove godine kada je preselio u Burnley u zamjenu za Sama Vokesa. Momčad ga je otpustila na kraju sezone što je ujedno označavalo i kraj njegove igračke karijere.

Nastupio je u 468 utakmica u Premiershipu i postigao 108 pogodaka. U sezoni 2005./06. osvojio je FA kup s Liverpoolom i igrao finale Lige prvaka godinu dana kasnije. U dresu engleske nogometne reprezentacije odigrao je 42 utakmice i postigao 22 gola, što znači da je u 52% utakmica bio strijelac što ga, barem prema tom postotku, stavlja malo ispred Alana Shearera, Bobbyja Charltona i Waynea Rooneyja.

"Da ste mi sa 17 godina rekli da ću igrati na Svjetskom prvenstvu, igrati finale Lige prvaka, osvojiti FA kup i postići 100 golova u Premiershipu, počeo bih vas zaobilaziti. Sve je to bilo apsolutno ostvarenje sna, ova prekrasna igra dala mi je sve i zahvalan sam svima koji su mi pomogli da dođem do ovoga", kazao je po objavi mirovine.

Još jedan od razloga odlaska u mirovinu svakako je obitelj. 2011. godine oženio je Abbey Clancy s kojom ima dvije kćeri i dva sina, a kroz šalu je rekao kako je važan razlog njegovog kraja i to što njegova supruga uopće ne voli nogomet.

"Dobro mi je došlo i zato što Abbey uopće ne voli nogomet, tako da mi je bilo lakše napraviti "zaokret". Ponosna je na sve što sam ostvario, ali nekada me znala nazvati deset minuta prije početka utakmice i pitati gdje sam."

Budimo iskreni, nitko Croucha ne bi opisao kao kompletnog nogometaša i kada bi mogao i trebao stvoriti savršenog igrača, nitko mu ne bi dao dva metra visine. Međutim, on je nadvladao sve pretkoncepcije i sve predrasude te postao miljenik publike.

Zaista, kada gledamo na njegovu cijelu karijeru, rijetki će imati nešto protiv njega - gdje god igrao. Osim možda braniča Trinidada i Tobaga Brenta Sancha na Svjetskom prvenstvu 2006. godine kojeg je pri postizanju pogotka očito povukao za kosu.

Jedna od njegovih karakteristika bio je i "robotski ples" koji je "vratio u modu", a prvi put izveo ga je u utakmici Engleske protiv Mađarske. Ponovio ga je nekoliko dana kasnije u prijateljskoj utakmici protiv Jamajke kada je postigao dva gola.

S obzirom na to da je 2006. godina bila godina Svjetskog prvenstva, obećao ga je ponoviti samo ako postanu svjetski prvaci. Godinu dana kasnije kazao je kako će ga koristiti samo ako zabije gol u finalu Lige prvaka. Međutim, ponovio ga je 1. travnja 2009. nakon što je zabio u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo protiv Ukrajine.

Svoj "vrhunac", ples je doživio prije dvije godine kada je njime proslavio svoj 100. pogodak u Premiershipu. Uz to, nije mu bilo strano izvoditi niti druge poteze.

Oni najuspješniji nogometaši voljeni su od strane svojih navijača i fanova, dok ih se oni s druge strane terena boje ili ih mrze. Crouch je definitivno primjer igrača koji se može dopasti svima. Svoje posljednje profesionalne minute imao je u Burnleyju, a iako nije igrao previše, navijači su bili sretni što je dio njihove momčadi.

Na sav spisak pozitivnih stvari dodajmo i to što sebe nikada nije uzimao za ozbiljno i svaku je priliku koristio da "spusti sam sebi": "Što biste bili da niste nogometaš?" Odgovor na to pitanje itekako dobro znamo i to je sasvim dovoljan primjer kojim se može dokazati njegova skromnost i spremnost na šalu, koja je obilježila njegovu bogatu sportsku karijeru.