Pero Kuterovac: "Ja sam se rodio da budem trener i ne postoji izazov koji neću prihvatiti"

Osim što je trenirao svjetske zvijezde, Kuterovac je u radu s osobama s invaliditetom još od 1994. godine kada je aktivno radio s našom paraolimpijkom Anom Sršen, a trenutno radi kao vanjski suradnik u plivačkom klubu Natator.

Zašto ste se odlučili usmjeriti na treniranje osoba s invaliditetom?

"Ja sam se rodio da budem trener i ne postoji izazov koji neću prihvatiti u tom dijelu moga individuuma. Tako je bilo i u dijelu treninga s osobama s invaliditetom."

Kojim sportovima bi djeca s teškoćama trebala početi trenirati i kako bi se to idealno trebalo dalje razvijati kod njih?

"Za svako dijete vrijede ista pravila. Trebali bi početi s nekim od bazičnih sportova (plivanje, gimnastika, atletika) i ako je moguće proći sva tri sporta kako bi dijete steklo sto više motoričkih informacija koje će mu razvijati mišićnu inteligenciju (koordinaciju), te nakon toga usmjeriti u sport koji mu najbolje odgovara prema njegovim genotipskim i fenotipskim osobinama. Neizmjerno je važno da dijete tijekom svog rasta i razvoja razvije sve sposobnosti i znanja prema njegovim senzitivnim fazama razvoja te tako ostvari sve svoje potencijale."

Možete li usporediti kako je raditi treninge za osobe s invaliditetom i za one bez?

"Razlike se odnose samo na funkcionalno stanje sportaša (mogućnosti izvedbe pojedinih pokreta) i prema njemu treba pisati treninge, kako bi izbjegli eventualne poteškoće u realizaciji samih treninga. To je zapravo jedino važno, sve ostali je više-manje jednako."

S obzirom na to da radite i edukacije trenera, što je važno za znati prilikom rada s osobama s invaliditetom?

"Vrlo je važno da treneri poznaju djecu koju treniraju sa svim njihovim vrlinama i manama te da budu strpljivi i uporni. Rezultati rada će vrlo brzo doći, a trener mora cijelo vrijeme biti pun samopouzdanja i poniznosti (za mene to znači biti zreo trener ). Zanatski gledano, znanje trenera je uvijek baza i ovdje vrijede ista pravila i postulati kao i kod treniranja bilo koga."

Zašto mislite da se više ljudi ne specijalizira za treniranje osoba s invaliditetom? Postoji li neki bauk?

"Predrasude, mislim da treneri nisu sigurni da li to uopće znaju i mogu raditi. Mislim da je ovdje vrlo važan faktor Kineziološki fakultet koji bi svakako u svoj curriculum treba ubaciti kolegije o sportu osoba s invaliditetom kako bi studentima koji pohađaju fakultet ili višu trenersku školu ili ustanove za osposobljavanje da li što je moguće više informacija a samim time će kao povratnu spregu dobiti i manje straha i nerazumijevanja."

Zašto tvrdite da je emocionalna i socijalna inteligencija trenera najvažnija?

"Zato što je svaki čovjek u svojoj biti konformist. Nitko ne voli da ga boli, ne voli da mu je hladno i voli biti u svom mikrokozmosu ugode. Svaki trening je izbacivanje čovjeka iz njegove komfor zone. E tu dolazi trenerova socijalna i emotivna inteligencija do izražaja kao i sposobnost trenera da motivira svoje sportaše."

Koliko su važni roditelji djece s teškoćama u razvoju u cijeloj priči?

"Bez roditelja ne možemo ništa ako ih gledamo kao pokretače svoje djece u smislu motivacije, a još važnije kao sluge na način dovoženja, odvoženja i svih ostalih popratnih stvari. Problemi nastanu kada roditelji postanu ambiciozniji od svoje djece pa na neki način nesvjesno a u ime velike ljubavi, što je činjenica, postanu primarni distraktor u razvoju i napretku djece. Mislim da roditelje isto treba educirati tijekom sportskog života djeteta što je također posao trenera."

Sport je jednako važan za djecu s i bez teškoća u razvoju. Ne samo da on promovira zdrav život, nego i potiče razvitak samostalnosti, lakšu socijalizaciju i poboljšava koncentraciju i samodisciplinu.

AUTOR: Hrvatski paraolimpijski odbor