Sokolovi s Karpata

Postoje nogometne nacije koje kao da nam nekako promiču "ispod radara". Ne znamo puno o njima, a njihovi igrači i klubovi se ne pojavljuju na naslovnicama. Zauzimaju vječito mjesto u nogometnom klišeu "tvrdi su i neugodni, ali ako odigramo kako znamo, nećemo imati problema". Slovačka je jedna od tih nogometnih nacija, uvijek nekako u sjeni, nepoznati, ne privlače pažnju, ali kad se malo zagrebe ispod površine, otkrijemo novi svijet zanimljivih nogometnih priča, velikih igrača, trenera i klubova.

Porođajne muke slovačkog nogometa su bile velike. Za razliku od npr. Hrvatske-Slavonije, Slovačka nije imala nikakvu autonomiju u sklopu Austro-Ugarske. Zapravo nije ni postojala kao geografski pojam. Bila je dio ugarske polovice carevine kolokvijalno nazvan Gornja Ugarska. Politički stisak iz Budimpešte je bio vrlo jak. Nogomet se širio sporo i polako, a jedan od razloga je bio taj da su Mađari zabranjivali rad slovačkih nacionalnih udruženja, pa tako i nogometnih klubova. Klubovi su morali biti osnivani pod mađarskim nazivima. Zato i danas, kada se proučava najstarija povijest pojedinih slovačkih klubova, uvijek nailazite mađarska imena (Besztercebánya – Banska Bystrica, Zsolnai TK – Žilina, TTE Trencsén – Trenčin, Nyitrai ÖTTSO – Nitra, Pozsonyi TE – Bratislava, Eperjesi TE – Prešov itd.).

Tek je stvaranjem Čehoslovačke 1918. krenulo slobodno i masovno osnivanje klubova. Nekoliko tjedana nakon rođenja države, skupina čeških službenika u Bratislavi osniva Prvi čehoslovački sportski klub – 1.ČsŠK – bio je to početak najvećeg slovačkog kluba, Slovana iz Bratislave.

Nogomet se počinje igrati širom zemlje, ali zbog početnog zaostajanja u razvoju, standard igre je dugo bio na nižoj razini u odnosu na Češku. Tek tridesetih godina se pojavilo prvo veliko slovačko nogometno ime – Ferdinand Daučik. Igrao je u Slovanu, brzo je doveden u prašku Slaviju s kojom je kao kapetan osvojio nekoliko naslova i postao je prvi Slovak koji je ostavio veći trag u reprezentaciji Čehoslovačke.

Kada rat, ludilo i netolerancija prevladaju, čak ni to što ste omiljen nogometaš, kapetan najjače ekipe u zemlji i reprezentativac vas ne mogu spasiti, pa je Daučik samo zbog toga što je Slovak 1942. protjeran iz Češke. Vratio se u Bratislavu, uskoro objesio kopačke o klin i sjeo na klupu Slovana i slovačke reprezentacije. Nakon dolaska komunista na vlast 1948, Daučik je proveo dvije godine u zatvoru i radnom logoru. Uspio je emigrirati, te se 1950. pojavio u Španjolskoj, gdje mu je ponuđena klupa Barcelone. Sljedećih 27 godina je proveo kao trener u Španjolskoj, osvojivši dva naslova prvaka s Barcelonom, jedan s Athletic Bilbaom, te ukupno šest španjolskih kupova s Barcelonom, Athleticom i Realom iz Zaragoze.

Sada u priču ulazi drugo veliko slovačko ime – mladi i super-talentirani Ladislav Kubala. Kubala je rođen u Mađarskoj kao dijete slovačkih roditelja i igrao je za Mađarsku. Nakon rata je dogovorena razmjena dijela stanovništva između Čehoslovačke i Mađarske, pa je Kubala kao etnički Slovak poslan u Čehoslovačku, gdje je zaigrao i za njezinu nacionalnu momčad. S novim komunističkim vlastima se nije slagao, te je i on ubrzo emigrirao, lutao Europom, sve dok u Španjolskoj nije naletio na brata svoje žene – Ferdinanda Daučika. Kubala je u Barceloni postao apsolutna legenda, igrač kojega su navijači izabrali za najboljeg igrača Barcelone u 20. stoljeću (ispred Cruyffa). Ladislav Kubala je do danas jedini igrač čiji kip se nalazi ispred Nou Campa. Naravno, igrao je i za Španjolsku.

Raspadom Čehoslovačke 1939. godine nastaje Slovačka država i samostalna slovačka nogometna reprezentacija, a koja postaje članicom FIFA. Prva utakmicu su odigrali četiri dana prije početka Drugog svjetskog rata, kada je u Bratislavu došla Njemačka, a Slovačka je na ogromno iznenađenje svih pobijedila s 2:0. Ratna događanja su vrlo suzila izbor potencijalnih protivnika, tako da je Slovačka najviše nogometnih utakmica u tom razdoblju odigrala protiv – Hrvatske.

Dvije članice FIFA su u razdoblju od 1941. do 1944. odigrale ukupno sedam utakmica u Bratislavi i Zagrebu uz jedan remi i šest pobjeda Hrvatske, te ukupnu gol-razliku 25:9 za Hrvatsku. Slovaci do danas poraz od 1:6 u Zagrebu 8. rujna 1942. računaju kao svoj najviši poraz.

Nakon završetka Drugog svjetskog rata dolazi do velikih promjena u svim dijelovima društva, pa tako i u nogometu. U prvu ligu je administrativno uvršteno nekoliko slovačkih klubova, gradi se infrastruktura, više vremena se posvećuje trenerima i treninzima, poboljšavaju se uvjeti za igranje nogometa, a klubovi počinju biti vezani uz pojedine tvornice i druga poduzeća, industrijske gigante ili državni aparat. U tim godinama se, osim već etabliranog Slovana, po prvi puta na velikoj sceni susrećemo s klubovima koji su do danas ostali temelj slovačkog klupskog nogometa: Žilina, Trenčin, Inter, Spartak Trnava, Košice, Nitra, Prešov, Dukla Banska Bystrica, Dunajska Streda itd.

Plodovi tih ulaganja su počeli dozrijevati dvadesetak godina kasnije, kada smo doživjeli zlatno razdoblje slovačkog nogometa. Slovan i Spartak su osvojili svih osam naslova prvaka države između 1968. i 1975. Spartak je igrao polufinale Kupa prvaka, a Slovan osvojio Kup kupova 1969. godine, pobijedivši u finalu Barcelonu s 3:2. Bio je to jedini čehoslovački trijumf u Uefinim natjecanjima.

Na SP u Meksiku 1970. je boje Čehoslovačke branilo 17 Slovaka. Europsko prvenstvo 1976. je Čehoslovačka osvojila s čak osmoricom Slovaka u prvih jedanaest. Piše se Čehoslovačka, ali Slovaci su vodili glavnu riječ.

Pomoćni trener na klupi europskih prvaka je bio Josef Vengloš, sljedeće veliko ime slovačkog nogometa. Kao trener Slovana, Vengloš je osvojio dva naslova prvaka. Nakon toga je nastavio samostalno na klupi reprezentacije. Bronca na EP 1980, plasman na SP u Španjolskoj dvije godine kasnije i četvrtfinale SP u Italiji je bilo dovoljno da dobije čast da kao prvi stranac u povijesti sjedne na klupu engleskog prvoligaša. U pitanju je bila Aston Villa. Vengloš je kasnije bio logičan izbor za prvog izbornika ponovno samostalne slovačke reprezentacije

Slovački Sokolovi su kao prvog protivnika obnovljene reprezentacije na domaćem terenu izabrali baš Hrvatsku. U travnju 1994. u Bratislavi je završilo 4:1 za domaćine, a Ćirin izbor domaćih snaga se nije dobro proveo u sudaru s igračima kao što su bili Peter Dubovsky, Lubomir Moravčik, Vladimir Weiss (otac možda i poznatijeg Vladimira mlađeg), Vladimir Kinder, Štefan Rusnak i drugi.

Samostalna Slovačka je zauzela mjesto kao reprezentacija srednjeg ranga, provevši veći dio posljednjih desetljeća između 30. i 40. mjesta na ljestvici FIFA. Bilo je tu više ili manje solidnih nastupa i igrača, ali uvijek im je za plasman na veliki turnir nedostajalo ono nešto, posljednji korak, dva-tri boda više. Ili nesreća u ždrijebu, kao na primjer u doigravanju kvalifikacija za SP 2006, kada su izvukli za njih prejaku Španjolsku.

U sljedećem pokušaju proboja na Svjetsko prvenstvo su uspjeli. Ekipa s Muchom na golu, Škrtelom, Salatom i Duricom u obrani, Pekarikom i Zabavnikom na bokovima, veznjacima Hamšikom, Kuckom, Stochom, Weissom i Vittekom, te Šestakom u napadu je otišla na SP 2010. osvojivši prvo mjesto u svojoj skupini kvalifikacija. Na samom turniru su izveli senzaciju pobijedivši aktualne prvake svijeta Italiju s 2:1, te su tako ušli u drugi krug u kojem ih je nadjačala Nizozemska.

Drugi dolazak na veliki turnir se dogodio na Euru 2016. Opet su prošli dalje iz skupine i ispali u drugom krugu, ovaj put od Njemačke. Kvalifikacije za SP 2018 su završili nesretno kao najslabije plasirana drugoplasirana momčad, jedina koja nije prošla u doigravanje. U ovim kvalifikacijama su krenuli dobro, sa šest bodova iz tri utakmice.

Ako u nečemu hrvatski nogomet može učiti od Slovaka, to je izgradnja stadiona. Vrlo polako, ali sustavno se modernizira infrastruktura. Ne radi se ni o kakvim spektakularnim arenama od kojih zastaje dah, ali stadioni koje danas imaju na raspolaganju su daleko ispred hrvatskih - u zadnjih nekoliko godina su izgrađeni stadioni u Trnavi, Dunajskoj Stredi, Žilini, Nacionalni stadion u Bratislavi i nekoliko stadiona manjeg kapaciteta.