Košarka

Pogled na MVP-a: Ricky je sazrio

Matej Kačan • ponedjeljak, 16.09.2019.
Pogled na MVP-a: Ricky je sazrio
Foto: EPA

Ricky Rubio je MVP minulog Svjetskog prvenstva u Kini, a na putu do naslova i individualnog priznanja prikazao je nešto drukčiju igru od one na koju smo od njega navikli...

Možda ste primijetili, Ricky Rubio je na turniru preuzeo više egzekucijskih ovlasti. Posebno se to istaklo u najvažnijim, eliminacijskim utakmicama. Ricky više nije onaj mladić sjajnog pregleda igre na čijem šutu možete koncepcijski riskirati, Rubio je danas evoluirana all-around zvijer. Ta prilagodba nije od jučer niti je novost na ovom prvenstvu, a da bi išli u korijen novog Rickyja moramo vratiti film unatrag dvije godine i preletjeti Atlantik u NBA ligu. Ono što je zajedničko Rubijevoj NBA evoluciji i priči na Svjetskom prvenstvu je to što ga je u oba slučaja na modifikaciju igre natjerala sila prilika.

Rubio je u prvom dijelu svoje NBA karijere u Timberwolvesima igrao ulogu playmakera starog kova. Odigraj obranu, ukradi loptu, prenesi loptu, dodaj dalje, eventualno iskreiraj nešto iz picka. Natjeran je na to zbog svog seta vještina koji je uključivao sjajan dribling, pregled igre, košarkaški IQ i 1 na 1 obranu, a isključivao je pouzdan šut i sposobnost stvaranja poena samom sebi. Uvijek je igrao uz dominantne napadačke opcije, od Kevina Lovea do mladih Wigginsa i Townsa te nije bilo ni potrebe da razvija širi napadački repertoar. Rubio je jednostavno bio idealan za ulogu pomagača pokraj "gutača posjeda".

2017. dolazi u Utah Jazz gdje je trener Quinn Snyder, izdanak škole Gregga Popovicha, pokušao nadomjestiti gubitak Gordona Haywarda uvođenjem napadačke demokracije u ekipu Jazza. Snyderova Utah se oslanjala na sjajnu obranu te maksimalni pristup svake večeri i te dvije stvari su uglavnom u NBA dovoljne za biti solidna ekipa, ali na krvavom Zapadu treba nešto i zabiti.

Rubio se tako našao u situaciji da mora mijenjati svoju igru, više neće stalno imati loptu i kreaciju u rukama jer u Salt Lake City dolazi mlada zvijezda Donovan Mitchell koji voli napadati iz driblinga, a Snyder voli koristiti i Joea Inglesa kao sekundarnog kreatora. To konkretno znači da Rubio mora početi kažnjavati obrane fokusirane na druge igrače ako želi ostati upotrebljiv na parketu, nije više dosta da ostane u svojoj niši jer Utah nema rasnu prvu napadačku opciju pa se teret organizacije i egzekucije dijeli ravnomjerno.

Rubijeve napadačke brojke tako se mijenjaju u smjeru veće potrošnje. Asistencije mu padaju na prosječnih 5.5 u Jazzu, dok su u Wolvesima bile na više od 8.5. Zabija prosječno dva poena više, uzima gotovo dva šuta više po utakmici, od čega tricu više, a postotak trica diže za pet posto.

Iste obrasce možemo primijetiti na Svjetskom prvenstvu. Zabijao je 16.4 poena uz šest asistencija i ispucane četiri trice po utakmici te je doveo momčad do zlata. Za usporedbu, najbolji turnir do ovog po poenima mu je bio Eurobasket 2017. kada i počinje Rickyjeva evolucija, tada je zabijao 9.4 poena, a najviše je dodavao na SP 2014. gdje je dijelio pet asistencija po utakmici.

Kako odjednom takav skok u brojkama? Pa kao što smo rekli, silom prilika. Na ovaj turnir izbornik Scariolo je poveo napadački manje talentiranu ekipu gdje je Rubio jednostavno morao davati koševe i potezati trice. Nije bilo Paua Gasola ili Ibake koji bi gutali posjede pod obručima, nije bilo Navarra, Abrinesa i Mirotića koji bi tricama širili protivnike i preuzimali odgovornost te ono najbitnije, nije bilo Sergija Rodrigueza koji bi na sebe preuzeo dobar dio minuta, tereta i odgovornosti koju je Rubio ovako nosio.

Fokus je bio na sjajnoj obrani i momčadskom napadu, a fokalne točke su bili Rubio i Marc Gasol kojemu su ipak glavne kvalitete obrambene i dodavačke prirode. Marc, Rudy Fernandez i Sergio Llull ipak više nisu mladići i Rubio je kao igrač u najboljim godinama jednostavno morao preuzeti vodstvo na sebe jer drugačije ne bi funkcioniralo.

U ekipi sastavljenoj od gomile igrača zadatka ključne figure su trener i organizator igre, a te su uloge Scariolo i Rubio odradili maestralno. Scariolo je ekipi osigurao idealan kontekst, iskoristio je činjenicu da je jezgra ekipe dugo skupa te da većina pomoćnih opcija igra zajedno u Barceloni i Realu. Tako je u napadu postavio dosta jednostavne setove akcija koje su uključivale puno kretanja i utrčavanja iza leđa što je Rubio sa svojim pregledom igre koristio maestralno i tako stavljao suigrače u najbolje situacije.

Ipak, ne bi sve funkcioniralo da Rubio nije bio u stanju kažnjavati rizik na njemu i odvlačiti obrane na sebe, a za to je ključan bio šut. Rubio je morao biti napadački agresivan, a to je i uspio gađajući tricu sa skoro 40 posto uz 5.5 odlazaka na crtu slobodnih bacanja po utakmici. Trica bi bila još i bolja da nije bilo groznih 1/8 protiv Australije u polufinalu.

Baš to polufinale je dokaz njegove zrelosti i raznovrsnosti. U svim ostalim utakmicama radio je dvije stvari elitno: zaustavljao je protivničke bekove i pogađao tricu. Micić, Jović, Campazzo i ostali bili su neprimjetni protiv Rubija, ali mu je Mills radio ogromne probleme. Zato je Rubio povukao u drugim segmentima. Podijelio je 12 asistencija, otišao na liniju bacanja rekordnih osam puta i uhvatio sedam skokova. Glavnu napadačku rolu je odradio Gasol, tricama je prelomio Llull, ali Rubio je nekim sitnim stvarima u napadu vukao ekipu i stvarao poene na skroz drugi način od svih ostalih susreta, i baš u tome je Rickyjeva vrijednost.

Pomogao je i Scariolo tako što je razdvojio minute Llulla, koji također treba imati loptu u rukama, i Rubija, a njihovu kombinaciju je čuvao za trenutke kad su se lomile utakmice te je tako izvukao maksimum iz obojice. Prednost je tako zbog obrane i spot-up šuta dobio Rudy Fernandez i na taj je način Scariolo postigao balans u rotaciji.

Rubio ni u jednom trenutku prvenstva nije gubio konce igre, Španjolci su uvijek izgledali kao ekipa koja ima glavu i rep. Čak i kad su Australci vodili dvoznamenkastim razlikama nije se išlo u trku i divljinu i to je zapravo najveća ostavština koju jedan organizator igre i trener mogu postići. Scariolo je savršeno pripremao utakmice i postavljao taktičke zamke, ali Rubio je kao produžena ruka na terenu bio ključan za izvedbu trenerovog plana i to je za ovu MVP nagradu važnije nego 19 poena Srbima ili 20 Argentincima. Ekipu koja je po imenima zvučala dobro, ali ne i elitno kao Srbija, Francuska ili SAD doveo je do svjetskog trona. I to je ono što je zapravo cilj trenera i vođe ekipe, da ekipu učine vrjednijom od zbroja vrijednosti njezinih pojedinaca.

Sviđa ti se članak? Podijeli ga!

Pročitaj više

KošarkaKošarkaški svijetTeme tjednaRicky Rubio
Sadržaj se nastavlja

Sportnet forum
Za komentiranje članaka morate biti prijavljeni kao član Sportnet Kluba. Prijavite se!
Nema komentara na ovaj članak.
  • Najnovije
  • Najčitanije