Na današnji dan: Talijanski junak iz 1982. godine slavi 63. rođendan

Iako je nedvojbeno bio veliki igrač sjajne karijere i van te 1982. godine, kada se spomene ime Paola Rossija, automatska asocijacija je Svjetsko prvenstvo 1982. godine. Rossi je na njemu bio najbolji igrač, najbolji strijelac i osvojio je titulu svjetskog prvaka, a to su uspjeli još samo Garrincha 18962. i Mario Kempes 1978. godine.

Rossi je već kao mlad igrač pokazivao silan potencijal, ali imao je velikih problema s ozljedama koje su ga napadale u valovima. "Bio je još mlad i slabašan, ali je uvijek išao 100 na sat što njegova muskulatura nije mogla podnijeti. Mogli ste mu govoriti da uspori, ali je kao da zidu govorite", kasnije je rekao Enzo Bearzot.

Iz tog razloga njegovi počeci nisu bili bajni. Prve dodire s profesionalnim nogometom imao je u Juventusu, tamo se nije naigrao i kao 22-godišnjak preselio je u Vicenzu. U Vicenzi su mu vjerovali i prvenstveno mu pronašli pravu poziciju. Napokon je zaigrao kao središnji napadač i brzo je pokazao kakav je golgeter.

U tri sezone u Vicenzi bio je prvi strijelac i Serie A i Serie B i za njega je sve izgledalo savršeno do skandala koji je također obilježio njegovu karijeru.

23. ožujka 1980. godine objavljeno je kako su pojedini nogometaši prodavali utakmice, a među nizom njih bio je i Rossi. Iako i dan danas Rossi negira bilo kakvu umiješanost u tu aferu, zaradio je trogodišnju suspenziju i zbog nje je propustio Europsko prvenstvo 1980. godine. Kasnije mu je ukinuta jedna godina suspenzije, taman da se vrati na veliku scenu na Svjetsko prvenstvo.

Uoči Svjetskog prvenstva odigrao je samo nekoliko utakmica, u grupnoj fazi bio je jako loš, ali i dalje je igrao i to se Talijanima isplatilo. Show je krenuo u četvrtfinalu gdje je zabio hat-trick u 3:2 pobjedi protiv Brazila, u polufinalu je zabio dva gola Poljacima, a strijelac je bio i u finalnom dvoboju protiv Zapadne Njemačke.

Rossi je odnio sve nagrade koje je mogao odnijeti i pravi je primjer što se dogodi kada se napadaču samo otvori. Kasnije je proglašen i najboljim europskim igračem 1982. godine.

Bili su to njegovi trenuci slave, kasnije je igrao u Juventusu, Milanu i Veroni, u Juventusu na visokoj razini, ali u Milanu i Veroni već je bio u padu.

Trenerski posao nikada ga nije zanimao, ali zato nije imao ništa protiv pojavljivanja u medijima i to kao analitičar, sukomentator i tu se jako dobro snašao, gotovo kao u 16 metara.