Manchester City - priča o dva kluba

Postoje klubovi koje neutralni pratitelji nogometa vole: skromni klubovi s jakom navijačkom potporom, pravi tradicionalni klubovi koji igraju u ligi od najdavnijih vremena, klubovi koji u prirodnim ciklusima boljih i lošijih razdoblja hrabro kormilare ligom, strpljivo čekajući da im se poklope karte, pa da i oni osvoje malo trofeja, pljeska i reflektora pozornice.

A postoje i klubovi koji su do tada bili prosječni, a onda je došao bogati gazda, pokupovao igrače i trenere i klub je počeo osvajati sve po redu. Takvi klubovi su obilježeni kao umjetni, kao igračke bogataša, klubovi koji su si kupili uspjeh i prosječnom pratitelju nogometa se teško identificirati s njima. Pala im je sjekira u med, a to nije prirodno stanje jer tako život ne funkcionira. Koliko dobitnika na lotu poznajete?

Manchester City je jedan od onih koji su dobili na lotu. Transformacija iz tradicionalnog simpatičnog kluba u oličenje svega što po mišljenju prosječnog pratitelja ne valja u modernom nogometu se dogodila doslovno preko noći. I nije realno da će se vratiti na staro. Manchester City su zapravo dva kluba u jednom.

Daleko od toga da je onaj prvi i stariji klub bio siv i neugledan: na vječnoj ljestvici prve engleske lige od prve sezone 1888. do kreiranja Premijer lige 1992. godine, Manchester City zauzima poštovanja vrijedno sedmo mjesto. Sasvim dobro za prvih sto godina. Iza sebe su ostavili npr. Newcastle, Tottenham i Chelsea. Znate li tko je prvi na toj ljestvici? Everton. Da, nogomet se definitivno promijenio u zadnjih 27 godina.

Kroz tih prvih sto godina, Manchester City je pratila kletva nekonzistentnosti. Navijači su od svog kluba navikli na sve: od pobjeda kada su bili sasvim otpisani do poraza u utakmicama kada se unaprijed računalo s pobjedom. Od trofeja kada im se nitko nije nadao, do šokantnih neuspjeha. Iako su veći dio svoje povijesti proveli oko sredine tablice, navijati za City je nerijetko značilo biti izložen ekstremnim emocijama uspjeha i neuspjeha.

Na primjer, sezone 1936-37 su osvojili svoj prvi naslov prvaka. Kreću godine slave? Ma kakvi. Već sljedeće sezone su kao aktualni prvaci ispali iz prve lige. To može samo City.

Prosječna razdoblja su prekidana ponekim uspjehom u kupu, kao kada su u finalu FA Kupa 1956. osvojili trofej. Ni to nije bilo bez drame: njemački vratar Bert Trautmann je prilikom jedne obrane stradao u sudaru s protivničkim igračem. Susret je prekinut na nekoliko minuta jer je Trautmann izgledao teško ozlijeđen. U to vrijeme nije bilo zamjena, pa je čelični Nijemac, iako ošamućen i u bolovima, odlučio da će ipak ostati na golu do kraja utakmice. Nakon što je odradio pobjedničku zabavu nakon utakmice i proslavu s navijačima sljedećih dana, bol i dalje nije popuštala, te je otišao liječniku i tamo su mu nakon snimanja rentgenom otkrili da mu je slomljeno ili iščašeno pet vratnih kralježaka.

Joe Mercer je preuzeo klub u drugoj ligi 1965. godine i tri godine kasnije s njim osvojio prvoligaški naslov. Bila su to herojska vremena kada je liga bila prilično izjednačena po uvjetima i kada je sposoban trener od svake momčadi u nekoliko sezona mogao napraviti konkurenta za naslov. Osim Mercera, pobjedničke momčadi su od drugoligaša napravili na primjer Revie u Leedsu, Clough u Derbyju i Nottinghamu, Ramsey i Robson u Ipswichu, Shankly u Liverpoolu...

Mercerove godine u plavom dijelu Manchestera su donedavno bile najsjajnije razdoblje u povijesti kluba: osvojeno je jedno prvenstvo (drugo im je izmako za samo jedan bod), nekoliko kupova, a sve je okrunjeno europskim trofejom u Kupu pobjednika kupova 1970. Za mnoge navijače je vrhunac ipak predstavljala pobjeda 1:0 na Old Traffordu u zadnjem kolu sezone 1973-74, a s kojom su gradskog suparnika poslali u drugu ligu.

Slijedile su teške osamdesete, gdje se dva puta ispadalo u drugu ligu, a onda je krenula Premijer liga i tu se City teško snalazio. Dok je u drugom dijelu grada Manchester United pod Fergusonom skupljao trofej za trofejom, koristeći sve financijske, marketinške i medijske pogodnosti novih vremena, usput izgrađujući globalni brend, City se grčevito borio za opstanak.

Embed from Getty Images

Tu negdje počinju i moji prvi susreti na njima: stari Maine Road je bio čudnovati stadion, mjesto gdje je svaka tribina napravljena u različitom vremenu i od strane različitog arhitekta, pa je tako nesvjesno postao model za današnji Maksimir. U ekipi su igrali Niall Quinn i istočni Nijemac Uwe Rösler u napadu, čvrsti Irac Phelan u obrani, još jedan Nijemac – Eike Immel - na golu. Ali sve ih je zasjenio došljak s misterioznog istoka, Georgi Kinkladze.

Kinkladzea su primijetili skauti kada je Gruzija s napadačkom trojkom Kinkladze – Arveladze – Ketsbaia pomela Wales 5:0 u jednim kvalifikacijama. Kad je došao u City, nije znao ni riječ engleskog, trebalo mu je dugo da nauči bar osnove, sjedio je cijele dane zatvoren u hotelskoj sobi, tugovao za toplom klimom i domaćim jelima, ali na terenu je pokazivao sjajne stvari. Kada mu je nakon par tjedana došla majka sa zalihama gruzijskog konjaka i počela pripremati domaća jela s gruzijskim začinima, Kinkladze je eksplodirao, a plavi dio grada je konačno dobio svog junaka i svakim danom sve više bio uvjeren da Cantona više nije glavni tip u gradu.

Fantastičan s loptom, ali ograničen nepoznavanjem jezika i potpuno nespreman za tvrdoću engleske lige, Kinkladze se i teško uklapao englesku 4-4-2 shemu. Treneri su isprobavali razne stvari, mijenjali mu poziciju, izmišljali sasvim nove formacije, ali Gruzijca nikako nisu mogli staviti u kalup. Navijačima to nije bilo bitno jer su dolazili gledati njegove majstorije uvjereni u jedno: s Kinkyjem ćemo ili u Ligu prvaka ili u četvrtu ligu.

Kada je nakon tri godine napustio klub, City se nalazio u trećoj ligi.

Tu se sad približavamo idealu kakav klub mora biti: navijači nisu okrenuli leđa, već se na utakmicama treće lige na Maine Roadu skupljalo i dalje po tridesetak tisuća navijača, a na gostovanjima su Cityjevi navijači znali zauzeti po pola kapaciteta domaćeg stadiona. To je klub koji sakuplja simpatije. Iz pakla treće lige se se nisu izvukli lagano jer su sezonu završili tek kao treći, što je značilo da su prolazak u viši rang morali tražiti preko nepredvidljivog doigravanja. Tamo su imali dosta sreće jer su u dramatičnom odlučujućem susretu na Wembleyju na penale prošli Gillingham.

Na početku sezone 2002-03 su dočekali Newcastle, dobili samo 1:0, ali igrački ga razbili na takav način da sam sljedeći dan otišao u kladionicu uplatit 10 kuna da će postati prvaci. Ako se ne varam, trebao sam zaradit 1500. Keegan na klupi, Schmeichel na golu, Anelka i Fowler u napadu, Ali Benarbia, Eyal Berkovic, Distin, Dunne, Wanchope, Shaun Wright-Phillips – ekipa za polizat prste. Novac sam izgubio jer su završili tek kao deveti, ali bio je to novi optimistični City, na putu prema gore jer je uslijedila i selidba na novi stadion.

Stvari su se dramatično počele mijenjati 2007. kada je klub kupio tajlandski premijer Thaksin Shinawatra. Na klupu je doveden Sven-Göran Eriksson i bankomat kraj stadiona se ubrzo usijao od rada. Prvih 80 milijuna nije potrošeno naročito pametno jer kad se danas proanalizira koga su doveli, nema tu puno imena koja su ostavila upečatljiv trag u nogometu: Ćorluka, Elano, bugarski dvojac Božinov i Petrov, Rolando Bianchi i Gelson Fernandes. Eriksson je krenuo s tri pobjede, ali to je bilo sve. Na kraju je osvojeno razočaravajuće tek deveto mjesto. Budući da je Shinawatra imao sve više problema kod kuće, tražio je način kako izaći iz kluba. I onda su se pojavili prijatelji iz Abu Dhabija. U ljeto 2008. godine se rodio novi, današnji City.

Doveli su na klupu tada vjerojatno najperspektivnijeg britanskog trenera – Marka Hughesa i zapanjili svijet last minute kupovinom Robinha iz Reala za tada šokantnih 43 milijuna eura. Njegov transfer je zasjenio dva znatno manja, a koja su s pokazala puno važnijima za budućnost kluba – u istom prijelaznom roku su dovedeni Pablo Zabaleta i Vincent Kompany. Novim vlasnicima Hughes nije bio dovoljno dobar, napredak je bio prespor, pa je na klupu uskoro sjeo Roberto Mancini.

Mancini je imao njuh za odabrati skupe i dobre igrače i momčad je u svakom pogledu rasla vrlo brzo. 2011. je osvojen kup, a nekoliko mjeseci kasnije je postalo jasno da se ravnoteža snaga u gradu pomaknula na drugu stranu kada je United ponižen sa 6:1 (prvi gol je dao Balotelli i onda pokazao majicu Why Always Me?). Trend je potvrđen nezaboravnom utakmicom protiv QPR u zadnjem kolu, kada su u sudačkoj nadoknadi Džeko i Aguero donijeli toliko očekivani naslov, preoteli ga ispred nosa Unitedu. U međuvremenu je City na pogon vlasnika iz Emirata postao globalni alfa-klub, savršeno posložen na svim razinama i klub koji djeluje na nekoliko kontinenata.

Sir Ferguson je u sljedećoj sezoni – svojoj oproštajnoj – silom volje vratio naslov na Old Trafford i ostavio City na drugom mjestu, što je Mancinija koštalo otkaza. I sitna neugodnost da je izgubio finale FA Kupa od budućeg drugoligaša Wigana. Na klupu je sjeo Manuel Pellegrini. Čileanac je odmah u prvoj sezoni donio pehar namijenjen prvaku u sve veću trofejnu dvoranu Cityja i to nakon dramatične borbe protiv Liverpoola. Međutim, u sljedeće dvije godine taj uspjeh nije ponovljen, City je zapinjao u Ligi prvaka i vlasnici su odlučili da ekipu na najvišu razinu može dovesti samo najbolji trener na tržištu: Pep Guardiola.

Pod njegovim vodstvo je ostvarena dominacija na domaćem polju, ali nedostaje još jedna stvar: Liga prvaka. Dinamo je tu mali kamenčić na putu.