Pogled iz Splita: Problemi s HNS-om trebaju se lomiti uz pomoć reprezentacije

Ulaznice su razgrabljene jako brzo, u redu se čekalo satima, a nakon samo jednog dana cijeli je stadion rasprodan. Da Poljud prima sto tisuća ljudi, Poljud bi i tada bio krcat. Isto tako, stadion bi bio rasprodan i prije 10, 15, 20 godina kada bi na njemu igrala reprezentacijama. Uostalom, i bio je u većini onih nekoliko slučajeva kada je zapravo i igrala.

Ostavimo na trenutak po strani sve što se događa oko Hajdukovih zahtjeva i razgovora s HNS-om, oko problema koje ima hrvatski nogomet. Recimo da je sve stvarno lijepo i krasno, da nema nikakvih poteškoća i da se sve provodi onako kako bi se trebalo provoditi, iako se promjene baš i ne vide. Koliko god se to pokušavalo progurati prosipanjem bombona iz usta.

Recimo da sve funkcionira, recimo da se poboljšala sudačka struktura, da je provedena reforma čitave organizacije i da se klubovi često ne žale na sudačke odluke. Recimo da se ne čeka na drugi sastanak Udruge prvoligaša, zakazan u srpnju za rujan, i koji se ponovno proteklog četvrtka odgodio jer Varaždin, Istra 1961 i Inter nisu mogli prisustvovati. Recimo da taj sastanak, kao jedan od glavnih zahtjeva, nije odgođen za neki termin u budućnosti, nakon utakmice Hrvatska - Mađarska.

I više nego bahato Split se godinama zaobilazio, razlozi su bili i više nego smiješni. Međutim, danas taj "ukleti stadion" kako ga se nazivalo više nije uklet, posebno kada treba poslužiti svrsi.

Od toga da je uklet došli smo do toga da se na Poljudu odlučilo igrati, a vlasnike i korisnike ne mora se niti pitati. Tako je bilo polovicom lipnja kada je objavljeno da je Split domaćin utakmice, a niti Hajduk, niti grad Split nisu imali pojma o tome, već su o svemu saznali iz medija.

Nedopustiva, nepristojna i vrlo bezobrazna odluka kojom se, ponovimo, i Split i splitski klub stavilo pred gotov čin. Frustracije i otpor su visoki, i to s razlogom, a ovakvim se stvarima samo nadolijevalo ulje na vatru. Međutim, neki se i dalje čudom čude zašto se takve stvari događaju.

Složit ćemo se s rečenicom izbornika Zlatka Dalića prema kojoj: "Nikome nije na ponos što je Hrvatska igrala premalo utakmica u Splitu." Apsolutno. To i jest jedan od najvažnijih motiva onih koji žele promjene i boljitak hrvatskog nogometa - da reprezentacija ne zaobilazi Split.

Međutim, sljedeća otvara već sada staru problematiku: "Problemi između HNS-a i Hajduka trebaju se rješavati kroz razgovore i kroz sustav", dodao je nakon toga. Postavljam si pitanje je li netko stvarno može biti tako naivan, a iskreno sumnjam.

Ali sve ovo nije samo problem Hajduka, to bi trebao biti problem svih hrvatskih nogometnih klubova. Ne bi samo Hajduk trebao biti jedini koji pokušava utjerati pravdu, to bi trebalo biti u interesu svima. Ne bi samo Hajduk trebao tražiti da se provedu njegovi zahtjevi, koji bi negdje drugdje bili sasvim normalni i potpuno prihvatljivi.

Sve se može kad se hoće. Da postoji veća volja i želja za rješavanjem problema, ne bi bilo toliko potrebe niti za nadgledanjem iz zraka, dronovima i helikopterima, a niti s mora ratnim brodovima. Ne bi bilo potrebe za tolikim mjerama sigurnosti koje će, kako prenose mađarski mediji, koštati oko pola milijuna eura.

Da se stvari rješavaju za stolom, tamo gdje već dugo i trebaju, ne bi "pola" grada Splita bilo blokirano, niti bi bilo potrebe za 500 policajaca i 500 zaštitara, niti dva do tri prstena kontrole oko stadiona.

Problemi hrvatskog nogometa trebaju se lomiti uz reprezentaciju, točnije, u vrijeme okupljanja i odigravanja utakmica. Jedno od rješenja trebao bi biti sustav, govori Dalić, međutim, taj isti sustav drugačije je tumačio Zakon o sportu i nije ga provodio niti dvije godine nakon njegova donošenja. Drugo rješenje bili bi razgovori, ali već smo pisali o sastanku koji se trebao održati prije nešto više od mjesec dana, a još nije i ne zna se kada će (iako u tome važniju ulogu igraju klubovi, a ne Savez kao takav). Da bi se barem pokušalo ići naprijed, i druga strana treba se pojaviti.

Rečenica koja se u posljednje vrijeme često mogla pročitati u medijima je: "Hrvatska reprezentacija igra u hrvatskom Splitu". Naravno da igra. Split je hrvatski 28 godina i zašto se tako nešto uopće treba posebno naglašavati ili dovoditi u pitanje?

Zašto sve to treba ići uz pomoć reprezentacije? Nijedan nacionalni sportski kolektiv nije toliko praćen koliko je hrvatska nogometna reprezentacija i ničemu se ne predaje toliko pažnje koliko nogometu. Ništa neće izazvati toliko pompe koliko Vatreni i to je najbolja prilika da se dopre do što većeg broja ljudi. To je najlakši i najefikasniji način prenošenja poruke jer, budimo realni, zanimanje za hrvatski klupski nogomet mizerno je u odnosu na reprezentativni koji je na vrlo visokoj razini. Barem dok se lošiji rezultati ne počnu ponavljati.