Zbogom 2019.: Godina preokreta, upornosti i iznenađenja

1. Korner Liverpoola i naslov Lige prvaka

Napeta i dinamična uzvratna utakmica polufinala Lige prvaka između Liverpoola i Barcelone zauvijek će ostati zapamćena zbog jednog fenomenalnog poteza u 79. minuti. Ipak, prije nego što se dotaknemo tog događaja, valja podsjetiti kako je u prvoj utakmici na Camp Nou Barcelona slavila s 3:0. Mogli su Katalonci potpuno dotući Redse i eliminirati ih već tada iz natjecanja, ali na kraju večeri i tih tri pogodaka izgledalo je više nego dovoljno.

Računica je bila sljedeća. Barcelona će sigurno postići pogodak, bilo bi čudno kada ne bi s tako snažnim napadom. Prevedeno, Liverpoolu će trebati minimalno pet golova. Čak i za njih, činilo se previše. No malo pomalo, Redsi su smanjivali zaostatak, a Barcelone nije bilo nigdje. U 79. minuti rezultat je bio 3:0, Liverpool je imao barem produžetke. Ipak, tada, pred 50.000 navijača idete samo na pobjedu. Znao je to Trent Alexander-Arnold koji je jednim potezom ušao u povijest.

U stilu Davida Copperfielda izveo je varku, Barcelonina obrana još je bila u raspravi, a engleski bek furiozno izveo korner i pronašao Divorcka Origija koji je također se mora napomenuti, sjajno pogodio. Liverpool odlazi na 4:0 i desetak minuta kasnije burnim slavljem slavi novi ulazak u finale.

Sigurno ne najuzbudljivije finale, ali nakon polufinalnih susreta, engleski klubovi Tottenham i Liverpool to su doista zaslužili. Dali su novo značenje terminu „povratak iz mrtvih“. U finalu na Wanda Metropolitanu Liverpool slavi s 2:0 i odnosi novi europski naslov, prvi u eri Jurgena Kloppa.

2. Lucas Moura više nije dobrodošao u Amsterdamu

Ako je polufinale između Barcelone i Liverpoola bilo uzbudljivo, što onda reći za uzvratni susret Ajaxa i Tottenhama. Kasno navečer 1. svibnja nogometni zaljubljenici bili su sretni, barem oni skloni Barceloni i nizozemskoj školi nogometa. Dan ranije Ajax je slavio u Londonu, tu večer Barcelona je dobila Liverpool. Negdje na nebu smiješio se Johan Cruyff. Njegove dvije omiljene momčadi vjerojatno će se sresti u finalu Lige prvaka.

Činilo se tako, barem do 55. minute uzvratne utakmice u Amsterdamu. Mlada, poletna i izuzetno napadački orijentirana nizozemska momčad krenula je furiozno. Matthijs De Ligt i Hakim Ziyech doveli su Ajax u veliko vodstvo. Sada ukupno imaju 3:0. S obzirom na probleme koje je Tottenham i dosta toplo-hladno nastupa, mnogi su pomislili kako nema niti potrebe za drugim poluvremenom.

No, očito te poruke nije čuo Lucas Moura. Brazilac je odlučio postati persona non grata u inače vrlo tolerantnom i otvorenom Amsterdamu. S dva brza pogotka u 55. i 59. minuti utišao je domaću publiku. Dogodio se šok. Odjednom, od sigurnog prolaza u finale, Ajax je bio samo jedan gol udaljen od eliminacije. Ipak, vrijeme je curilo, prilika je bilo sve manje i činilo se da će nizozemski klub ići u borbu za naslov.

Šesta minuta sudačke nadoknade, posljednja koju je odredio Felix Brych bila je kobna. Američkim terminom, Hail Mary pass išao je prema Fernandu Llorenteu koji je loptu spustio za Mouru koji pronalazi malu rupicu i pogađa za 2:3 te vodi Spurse u finale koje su na njihovu žalost izgubili.

3. Dinamo razbio Atalantu

Inače nismo skloni korištenju termina „razbijanja“ i „poniženja“, ali ono što je Dinamo napravio Atalanti u prvom kolu ovosezonske Lige prvaka bilo je upravo to – razbijanje. Danima se prije susreta raspravljalo može li Dinamo nešto napraviti u izuzetno teškoj skupini C u kojoj su se osim Talijana nalazili Manchester City i Šahtar. U najavi susreta, napisali smo kako je prvo kolo ključno. Uz dobar rezultat, šanse za proljeće u Europi ili nešto više od toga apsolutno rastu. Bez pobjede ili barem remija, šanse su minimalne.

Pokazalo se točnim, Dinamo je osvojio na kraju pet bodova i premda je završio posljednji, bio je u igri do samoga kraja. Jasno, presudio je pad koncentracije protiv Šahtara na Maksimiru, ali pogledajte dva paragrafa poviše, dogodilo se slično, još i gore puno većim i boljim klubovima u puno važnijim trenucima.

No, što se tiče prvog kola, bila je to prava rapsodija. Talijanski novinari u press loži bili su u šoku, nisu očekivali da će na premijeri, Atalanta doživjeti takav debakl. Ujedno, to je bio susret u kojem su fantastično odigrali inače često s pravom kritizirani bekovi Petar Stojanović i Marin Leovac. Upravo je potonji postigao i prvi pogodak te načeo talijansku momčad.

Kasnije je primat preuzeo Mislav Oršić koji je s tri pogotka ušao u Dinamovu povijest, ali si isto tako kupio kartu za reprezentaciju. Sjajna večer za Dinamo, jedna od onih koje će pisac ovog teksta vječno pamtiti, a vjerujem i većina navijača Dinama. Treba uvijek isticati kako to nije bila slučajna pobjeda ili sretno izvedena već dominacija od prve do zadnje minute. Osim nekih pokušaja na početku, Atalante nije bilo na terenu.

4. Kako je „mali“ Meksikanac uzdrmao boksački svijet?

Trebala je to biti rutinska borba za Anthonyja Joshuu. Tog 1. lipnja, sjajni engleski boksač i vladar teške kategorije sučelio se s Meksikancem Andyjem Ruizom. Prvotno se Joshua trebao boriti protiv Jarrella Millera, ali američki boksač je bio konzistentan u padanju na doping testovima. Ruiz je uletio kao zamjena i nitko mu nije davao prevelike šanse.

Prije svega, bio je čak 10 centimetara niži od Joshue, izgledao je prilično neuvjerljivo za prvaka, puno teži i tromiji od isklesanog Britanca. Mnogi su se šalili da će to Joshua riješiti na brzinu i otići što prije na zasluženi ljetni odmor. Ipak, Meksikanac se nije složio s tim. Sigurno da je Joshua i podcijenio protivnika, premda je teško vjerovati da bi se to moglo dogoditi takvom prvaku.

Ruiz se pokazao iznimno žilavim, uostalom on se dokazao i ranije kao solidni boksač i nije bio neki anonimac kojeg su menadžeri pronašli na cesti. Joshua je dobro otvorio borbu, čak i poslao Ruiza na pod, ali objektivno tijekom cijelog meča, do te za Britanca kobne sedme runde, Ruiz je bio bolji. Vidno uzdrman, u sedmoj rundi, Joshua je pokušao sucu dokazati da je spreman za nastavak borbe, ali očigledno odgovori nisu bili suvisli te je sudac prekinuo meč i dodijelio pobjedu Meksikancu.

Prije malo manje od mjesec dana, na revanšu u Saudijskoj Arabiji, Joshua je porazio Ruiza odlukom sudaca i vratio izgubljene pojase. Ipak, prva borba definitivno je ušla u povijest boksa kao borba u kojoj je favorit teško poražen.

5. Kawhi Leonard i prvi naslov NBA lige za Kanadu

Prošla sezona donijela je i velika uzbuđenja u najjačoj košarkaškoj ligi na svijetu, NBA ligi. Na Istoku su se kao ozbiljni titile contenderi potvrdili Milwaukee Bucksi (60-22) i Toronto Raptorsi (58-24). Na Zapadu je kao po običaju posljednjih godina bilo nekoliko izuzetno jakih momčadi. Prije svega Golden State Warriorsi (57-25) i Houston Rocketsi (54-28), ali i izuzetno kvalitetni Denver Nuggetsi (54-28) te Portland Trail Blazersi (53-29).

Warriorsi su djelovali kao najveći favoriti za finale, a nekako se predviđalo da će se s Bucksima ogledati u velikom finalu konferencija. Sve je nekako išlo u tom smjeru. Bucksi su se prošetali pored Pistonsa (4-0) i Celticsa (4-1), dok su Warriorsi imali problema, ali su se izvukli protiv Clippersa (4-2) i Rocketsa (4-2). Malo tko je obraćao pozornost na Trail Blazerse koji su odigrali uzbudljivu seriju s Nuggetsima u polufinalu konferencije, ali i na Raptorse koji su se namučili protiv 76ersa (posebno je nevjerojatna bila sedma utakmica i sjajan koša Kawhija Leonarda u zadnjim sekundama za pobjedu. U tom susretu slavili su s 92:90 predvođeni upravo fenomenalnim Leonardom (41p).

Finale konferencija donijelo je oglede Bucksa i Raptorsa te Warriorsa i Trail Blazersa. Kao što smo rekli, očekivao se ogled Bucksa i Warriorsa i sve je išlo u tom smjeru. Bucksi su poveli u srediji s 2:0 uz sjajnoj Giannisa Antetokounmpa, dok su Warriorsi metlom riješili Trail Blazerse. Ipak, Raptorsi se vraćaju i serijom od četiri pobjeda dolaze do velikog finala. Uz Leonarda sjajno su odigrali i Kyle Lowry te Marc Gasol i prilika je došla.

Uzeli su je objeručke i potpuno zasluženo. Leonard je briljirao, u pravom trenutku pridružili su se i ostali što je pokazatelj da su Raptorsi bili sjajni kao momčad predvođeni velikom zvijezdom. S pravom su slavili s 4:2 i donijeli u Kanadu prvi naslov prvaka NBA lige u povijesti. S obzirom na kretanja i zastupljenost u ligi, još dugo bi moglo proći da Kanađani ponovno proslave NBA naslov.

6. Ryoyu Kobayashi i Četiri skakonice

Od 1953. godine održava se novogodišnji turnir Četiri skakaonice. Po dva natjecanja u Austriji i Njemačkoj privuku na skijalište, ali i uz TV ekrane i one koji inače ne prate ovaj sport. Možemo to usporediti sa sportskom verzijom bečkog Novogodišnjeg koncerta kojeg često prate oni koje inače ne možete vidjeti na takvim događanjima. Zbog te medijske prisutnosti rezultati koji se tada postižu uvijek budu istaknuti.

U dugogodišnjoj povijesti samo su dva skijaška skakača uspjela osvojiti sva četiri natjecanja. To su bili Sven Hannawald i Kamil Stoch. Sve do prošle sezone kada je to pošlo za rukom Ryoyu Kobayashiju. Ovaj 23-godišnji Japanac prošle sezone ušao je u povijest sporta. Fenomenalnim predstavama, često vrlo dominantnim došao je do ukupnog naslova i potvrdio sjajnu formu.

Prošle sezone Kobayashi je napravio nešto što rijetko uspijeva sportašima. Cijelu sezonu održavao je fenomenalnu formu. Osvojio je 13 natjecanja i uspio slaviti na svim pojedinačnim turnirima poput Četiri skakaonice. Jasno, osvojio je i naslov ukupnog pobjednika Svjetskog kupa. Zanimljivo, ovogodišnji Turnir otvorio je pobjedom u Oberstdorfu. Ako pak uspije slaviti i na naredne tri skakaonice, postat će prvi u povijesti kojemu će to poći za rukom. A zamislite, tek su mu 23 godine.

7. Labuđi pjev Luisa Scole

Svjetsko prvenstvo u košarci koje se u kolovozu i rujnu održavalo u Kini bilo je prilično nepredvidljivo. Očekivao se pad SAD-a, ali jednako tako i veliki uspjeh Srbije. Jedno se dogodilo, SAD je zaključio natjecanje na sedmom mjestu, ali Srbija je razočarala i osvojila „tek“ peto mjesto.

Ali, ono po čemu ćemo pamtiti prvenstvo je Argentina, odnosno točnije Luis Scola. Kada u četrdesetoj godini budete izabrani u najbolju petorku natjecanja, onda doista morate napraviti nešto nevjerojatno. Ovaj vremešni Argentinac u tome je uspio. Prvo je sjajnom igrom u četvrtfinalu srušio Srbe da bi potom double-double učinkom protiv Francuske (28p, 13s) pokazao da godine ne igraju ulogu i odveo Argentinu u finale.

Nisu došli do samoga kraja premda je vjerojatno cijeli svijet navijao za njih. Na kraju nije bilo niti važno. Pokazali su upornost, srčanost, predanost i iznimnu ljubav igranja za svoju zemlju. Suze Scole u zagrljaju s drugom argentinskom legendom Manuom Ginobilijem pamtit ćemo puno duže. Barem tih par tjedana živjeli smo svi zajedno u uvjerenju da ovaj 39-godišnji Argentinac nikada neće stati sa sjajnim igrama.

8. Braća Sinković bez zadrške

U odnosu na Novi Zeland i Veliku Britaniju, Hrvatska je mala zemlja, objektivno na globalnoj mapi svijeta neprepoznatljiva. U svijetu veslanja, Hrvatska je pravi div. Razlog su prije svega braća Martin i Valent Sinković. Ovaj sjajan veslački dvojac u 2019. godini ponovno je oduševio Hrvatsku i zapanjio svijet.

Po šesti put u svojoj karijeri, braća Sinković osvojila su zlatno odličje na svjetskim prvenstvima. Dva puta bilo je to u disciplini četverca na pariće (zajedno s Davidom Šainom i Damirom Martinom, dva puta u dvojcu na pariće te od ove godine i dva puta u dvojca bez parića. Štogod uzela slavna veslačka braća, čini se da im polazi za rukom.

U austrijskom Linzu, na održanom svjetskom prvenstvu, u finalu su uvjerljivo slavili ispred novozelandskog dvojca kojeg čine Thomas Murray i Michael Brake. Brončano odličje osvojili su Australci, a četvrto Talijani. Još jednom braća Sinković upisala su Hrvatsku na svjetsku veslačku kartu i pokazali kako u bilo kojoj disciplini ostvaruju fenomenalne rezultate.

9. Mladi hrvatski rukometaši

Protekla godina donijela je novo odličje hrvatskom rukometu. Juniori su ponovno zablistali na Svjetskom prvenstvu. Mladi hrvatski rukometaši u Španjolskoj su došli do srebrne medalje. Tijekom cijelog turnira Hrvatska je doživjela samo jedan poraz i to onaj u finalu protiv vječnog rivala Francuske.

Ipak, tijekom cijelog natjecanja pokazao se niz sjajnih hrvatskih igrača, afirmirala su se neka nova imena, a potvrdili se kao već okušani profesionalci neki drugi. Jedan od tih na koje definitivno treba računati je Ivan Martinović koji je bio najbolji strijelac Hrvatske, a ujedno je proglašen i MVP turnira. Ovaj 21-godišnjak već godinama odlično igra u njemačkoj Bundesligi, igra poziciju desnog vanjskog koja je često kod Kauboja bila problematična i vrijeme je da dobije pravu priliku u A selekciji.

Osim njega, odličnim se pokazao Fran Mileta, desno krilo koje je izabrano u najbolju momčad prvenstva, a Filip Vistorop s 48 pogodaka potvrdio se kao jedan od najboljih juniorskih šutera na svijetu.

10. Najduže finale u povijesti Wimbledona

Za kraj, izdvojit ćemo jedan događaj iz svijeta tenisa i to s onog najprestižnijeg turnira, Wimbledona. Ovogodišnje finalno izdanje muškog turnira bilo je najduže u njegovoj dugogodišnjoj povijesti. Novak Đoković i Roger Federer pružili su sve što teniski meč može pružiti, a pobjeda je na kraju pripala sjajnom srpskom tenisaču.

Mnogi rekordi su srušeni, finale je bilo nezapamćeno jer je i poraženi Federer imao velike šanse za pobjedu, pa čak i pobjedničku loptu. Ipak, Đoković je izdržao, vratio se u život i postao prvi pobjednik od 1948. godine koji se vratio nakon championship lopte u posljednjem setu. Švicarac nije bio zadovoljan, dogodilo se nešto što mu se nikad nije dogodilo.

Ipak, i to je ljepota sporta. To je možemo reći poruka svih ovih paragrafa i to je nekako obilježilo 2019. godinu. Nikada nije gotovo i u sportu je sve uvijek moguće. Izlizana fraza, da. Svejedno, iz godine u godinu se pokazuje kako je to možda i najistinitija rečenica u nečemu toliko neizvjesnom i nepredvidivom kao što je sport.