Ratko Rudić napustio klupu Pro Recca i završio trenersku karijeru

Ratko Rudić (72), genijalac s vaterpolskih bazena odlaskom s klupe Pro Recca i povratkom u Zagreb ovog tjedna, objavio je ujedno i kraj jedne veličanstvene i ne teško, već neponovljive trenerske karijere.

Čovjek koji je s hrvatskom osvojio čak 10 medalja; koji je u cijeloj karijeri osvojio čak 67 medalja (igračkih i trenerskih), jedini u svijetu vaterpola, ali i općenito loptačkih sportova koji je vodeći čak tri različite nacionalne vrste (Jugoslavija, Italija i Hrvatska) u različitim epohama osvajao i naslov olimpijskog pobjednika, ali i svjetskog prvaka: strateg koji je nastupao u četiri uzastopna olimpijska finala (kao igrač u Moskvi 1980., te potom kao trener u Los Angelesu 1984., Seoulu 1988. i Barceloni 1992.); koji je medalje osvajao s čak pet reprezentacija s tri kontinenta (Jugoslavija, Italija, SAD, Hrvatska i Brazil) odlazi s bazena. Iako... tu valja naglasiti i njegovu rečenicu:

"Ostavljam klupu, ne i vaterpolo."

Nismo ni sumnjali. Vaterpolo je ipak sastavni dio njegovog života, njemu je podario doslovno više od pola stoljeća (prvoligaški debi imao je još 1963. pod kapicom Jadrana u utakmici protiv Mladosti), a s treninzima iz dječačkih dana i više od šest desetljeća. Postavio je silne rekorde, probio barijere, a u svijetu svih kolektivnih loptačkih sportova (vaterpolo, nogomet, košarka, odbojka i rukomet) s 41 trenerskom medaljom drugi je na svijetu iza brazilskog odbojkaškog trenera Bernanda Rezendea.

O Ratku Rudiću je napisana cijela jedna knjiga, dugo se već snima i dokumentarni film, ispisane su doslovno tone novinskog papira u cijelom svijetu. S punim pravom. Član Kuće slavnih vodenih sportova od 2007., iste je godine dobio i Državnu nagradu za sport Franjo Bučar. Pet godina kasnije, u olimpijskoj 2012. zavrijedio i Državnu nagradu za sport Franjo Bučar za životno djelo. Iste je godine odlikovan i još jednim visokim državnim odličjem, Redom kneza Branimira s ogrlicom. Poštovan u cijelom svijetu, u Italiji je 2019. godine primio zlatno odličje CONI (Talijanskog olimpijskog odbora). Godine 2007. proglašen je trenerom godine u izboru Hrvatskog olimpijskog odbora, a iste je godine kao trener predvodio i momčad godine u Hrvatskoj (dakako vaterpolsku vrstu) u čak dva izbora - onom Sportskih novosti i Hrvatskog olimpijskog odbora.

Hrvati mu se klanjaju, za Talijane je sportsko božanstvo, Amerikanci u njemu vide idola, a uspio je vaterpolo probiti na naslovnice čak i u jednom Brazilu koji jest lud za sportom, ali koji je vaterpolo počeo pratiti opet njemu zahvaljujući.

Mi u Hrvatskoj najviše ćemo pamtiti i vječno slaviti njegova ostvarenja s Barakudama. Dva olimpijska ciklusa. Eru koja je službeno počela 15. prosinca 2004. potpisom ugovora s HVS-om, pa sve do 13. rujna 2012. kada je objavio odlazak s hrvatske klupe. Reprezentaciju koja je dotad u vaterpolu bila nerijetko tek osma ili deveta, s po jednom tek medaljom svake tri-četiri godine (nikad zlatnom), Ratko Rudić je pretvorio u pobjednika. Favorita za vrh na svakom natjecanju. Oformio je kult reprezentacije, momčadi ugradio pobjednički mentalitet i stvorio sastav kojeg drugi štuju i lagano se pribojavaju. To je vjerojatno i najveća ostavština Ratka Rudića.

Trenera s vizijom, stratega pobjednika, maestra vaterpola.

AUTOR: Hrvatski vaterpolski savez

FOTO: Dalibor Urukalović/PIXSELL