Nogomet istočnog bloka: Kako su u Rumunjskoj vojska i tajna policija vodili bitku za vrh

Iz tzv. Istočnog bloka samo je jedna država dala prvaka Europe – Rumunjska (Crvenu zvezdu nećemo spomenuti u ovom kontekstu jer se za formalni kraj Istočnog bloka uzima pad Berlinskog zida i brojne revolucije koje su donijele demokratske promjene). U ovom tekstu bavit ćemo se nogometom u drugoj polovici 20. stoljeća sve do Rumunjske revolucije koja je trajala u prosincu 1989. godine. U tom period rumunjski nogomet doživio je svakojake promjene, ali mora se priznati i najveće uspjehe.

1. Steaua Bukurešt i Dinamo Bukurešt

Kada prosječnom poznavatelju nogometa spomenete Rumunjsku i nogomet, gotovo je sigurno da će se sjetiti barem jednog kluba iz Bukurešta. Vjerojatno će većini na pamet pasti Steaua, mada je Dinamo Bukurešt bio konzistentniji tijekom tih gotovo pola stoljeća. Ipak, ako gledamo broj trofeja i svakako prepoznatljivost na globalnim razinama, Steaua Bukurešt bila bi s pravom smatrana najboljim klubom Rumunjske.

Steaua ima vrlo zanimljivu povijest, a kao klub je nastala netom nakon Drugog svjetskog rata 1947. godine i na početku se zvala CSCA Bucuresti, a 50-ih mijenja ime u CCA Bucuresti. Sva ta slova označavaju kako se radilo o vojnom klubu, odnosno klubu koji je u direktnoj nadležnosti Ministarstva obrane. Imajući u vidu da se radi o momčadi koju takoreći vodi u komunističkim i diktatorskim zemljama jedna od temelja države (vojska), nije čudo da su postizali sjajne rezultate.

U periodu od 1951. godine do 1961. godine kada je klub ponovno promijenio ime, osvojili su šest naslova prvaka Rumunjske. Te 1961. godine klub mijenja ime u ono koje većina svijeta pamti, a to je Steaua Bucuresti, iako je prefiks CSA još bio prisutan. Ipak, bez obzira na status vojnog kluba, Steaua nije automatizmom postala najveći rumunjski klub. Naime, kako to mnogobrojni autori rumunjske povijesti objašnjavaju, u Rumunjskoj su se građani najviše bojali jednog drugog aparata, a to je bila tajna policija.

Slično kao KGB u SSSR-u, Stasi u Istočnoj Njemačkoj, u Rumunjskoj je strah sijao Securitate, „vlasnik“ drugog velikog kluba iz Bukurešta – Dinama. Dinamo Bukurešt bio je najjači upravo 70-ih godina kada su osvojili četiri naslova prvaka uz činjenicu da su tih godina njihovi napadači osvajali europske Zlatne lopte za najbolje strijelce i bili nedodirljivi u svojoj zemlji.

Jasno, velika većina tih pobjeda i velik broj (za to vrijeme) golova bili su postignuti uz „blagu“ pomoć Securitatea. Kolika je bila moć Dinama u tim trenucima ističe Jonathan Wilson u svojoj knjizi Behind the Curtain: Football in Eastern Europe. Naime, Securitate je ozvučio i prisluškivao prostorije Steaue i na taj način nastojao maksimalno sabotirati rad rivalskog kluba.

Ta prisluškivanja nisu prestala niti 1983. godine kada je na direktni nalog tadašnjeg vodstva rumunjske vojske na čelo Steauae došao Valentin Ceausescu, sin tadašnjeg diktatora Nicole Ceausescua. Iako prva stvar koja može pasti na pamet je činjenica da je vojska nastojala dobiti dodatno političko zaleđe, sam diktator nije bio zadovoljan takvom odlukom svog sina koji će kao iznimno obrazovan nuklearni fizičar voditi nogometni klub.

Ipak, dovođenje Valentina Ceausescua iznimno je pomoglo klubu koji je u narednom razdoblju napravio najveći rezultat u rumunjskoj povijesti – osvojio naslov prvaka Europe. Vrlo je vjerojatno kako je tu bilo svakojakih pritisaka i pomaganja velikoj rumunjskoj momčadi, ponosu vojske, ali mora se priznati kako je klub funkcionirao na zavidnoj razini. Tih godina kako piše Wilson, klub je dobio po prvi put velikog sponzora – američku kompaniju Ford, a navodno se dogovaralo o spektakularnom transferu Gheorghea Hagija u Juventus u zamjenu za gradnju Fiatove tvornice u Bukureštu. Isti je stopirao upravo Nicolae Ceausescu.

Povijest rumunjskih momčadi i njihova ovisnost o državi bila je prilično interesantna. S jedne strane, klubovi su mahom bili financirani državnim novcem i novcem iz državne blagajne te su bili pod patronatom vojske i tajne policije što svakako nije normalan način funkcioniranja sportskih kolektiva. S druge strane, dolazak sina diktatora na čelo jedne momčadi značio je upravo početak profesionalizacije i „zapadnog“ načina vođenja sportskih kolektiva u kojem su normalna pojava marketing i sponzorstvo.

2. Ostali klubovi

Kada od 43 odigrane sezone 27 puta naslov uzme netko iz dvojca Dinamo i Steaua, onda nema puno prostora za druge momčadi. Treba imati na umu da Rumunjska nije mala zemlja i nogomet se igrao po cijeloj zemlji. Kao treća najuspješnija momčad tih godina bila je UTA Arad (zvala se prvo ITA Arad pa potom Flamura Rosie Arad). Oni su osvojili šest naslova prvaka, od čega četiri do 1954. godine.

Kako ponosno ističu na svojoj internetskoj stranici, UTA Arad bila je neformalni prvak rumunjske provincije jer je osvojila najviše trofeja kao klub izvan Bukurešta. Inače klub je osnovan odmah po završetku rata od strane Francisca Neumana, baruna židovskog porijekla koji je bio vlasnik brojnih obiteljskih tvornica tekstila i alkoholnih pića. Klupske boje bazirao je na bojama Arsenala, pa je čak i stadion izgradio u stilu Highburyja.

Nažalost po klub, poslije uspostavljanja komunističke diktature, bio je uhićen i prisiljen napustiti Rumunjsku te je i klub ostao bez važnog pokrovitelja. Sedamdesetih godina u kojima je Dinamo Bukurešt bio najbolji rumunjski klub još su dvije momčadi igrale zapaženo: Universitatea Craiova te Arges Pitesti.

Kao što i samo ime govori (pod tim nazivom su se vodili od 60-ih godina), Universitatea Craiova bila je momčad pod paskom Ministarstva obrazovanja i raznih udruga sveučilišnih studenata. S obzirom na to da nisu bili blisko povezani s vojskom ili policijom, dobivali su simpatije širih masa pa su bili prilično omiljeni u Rumunjskoj. Tri puta su osvajali naslov prvaka (1974., 1980. i 1981.) godine.

Što se tiče Arges Pitestija, taj klub također je osnovalo Ministarstvo unutarnjih poslova 1953. godine. Vlast je očigledno smatrala kako joj treba još jedna momčad van Bukurešta, u provinciji Arges da poluči određene rezultate. Interesantno, Arges se prvo zvao Dinamo po klubu iz Bukurešta, ali je nakon 14 godina promijenio ime u Arges po provinciji čiji je glavni grad Pitesti.

Možemo još spomenuti i Petrolul Ploiesti koji je osvojio tri naslova prvaka te Oradeu koja je osvojila jedan jedini naslov i to 1949. godine. Zanimljivo, Rapid Bukurešt koji je bio kralj rumunjskog nogometa u predratno vrijeme, u doba komunističke diktature osvojio je samo jedan naslov i ponovni uzlet doživio tek demokratskim promjenama 90-ih.

3. Uspjeh rumunjskih klubova u europskim natjecanjima

Rumunjski klubovi postizali su sjajne rezultate u europskim natjecanjima, naročito osamdesetih godina kada su bili u samom vrhu europskog nogometa. Steaua je osvojila naslov prvaka Europe 1986. godine (o tome ćemo više u narednom poglavlju), ali ta momčad je i narednih par sezona bila redovni sudionik same završnice tadašnjeg Kupa prvaka.

U sezoni 1987/88, u prvom kolu Steaua je glatko prošla mađarski MTK da bi se u drugom kolu još lakše obračunala s ciparskom Omonijom. U četvrtfinalu su izvukli škotski Rangers kojeg su na domaćem terenu prilično lako svladali s 2:0. U uzvratu je bilo manjih problema, izgubili su s 2:1, ali ipak prošli u polufinale gdje ih je čekala Benfica. Prvi susret u Bukureštu završio je bez golova, ali na krcatom Luzu i vođeni sjajnim Ruijem Aguasom, Benfica je slavila s 2:0 i izbacila u polufinalu Steauau.

Već sljedeće sezone, eto Steauae opet u samoj završnici, ovoga puta u finalu. Do finala su dominirali Hagi i Marius Lacatus, sjajni napadački dvojac koji je parao mreže tih godina. Steaua se prošetala do finala svladavši putem sve protivnike glatko i ukupnom gol razlikom 22:7 (Lacatus je postigao sedam, Hagi šest golova). Ipak, nisu ponovili uspjeh iz 1986. jer ih je Milan pomeo s 4:0. To je bila ona sjajna generacija Rossonera s Frankom Rijkaardom, Ruudom Gullitom, Francom Baresijem i Marcom Van Bastenom pod vodstvom legendarnog Arriga Sacchija.

Steaua je bila jedina momčad koja je osvojila europski naslov i potom još jednom došla u finale, ali još je bilo momčadi koje su dolazile vrlo daleko ili ostvarile neke zapažene rezultate. Dinamo Bukurešt je u sezoni 1983/84 došao do polufinala Kupa prvaka gdje ih je zaustavio tada iznimno jaki Liverpool predvođen Kennyjem Dalglishom i Ianom Rushom. Na putu do polufinala svladali su iznimno neugodne Dinamo Moskvu i Hamburg, a u polufinalu su izgubili od kasnijih prvaka Europe.

Samo sezonu ranije, u Kupu Uefa je uspješna bila Universitatea Craiova. Nakon glatko odrađena dva kola, u trećem kolu Craiova je prošla Bordeaux za koji je tada nastupao legendarni Alain Giresse koji je činio „magični kvartet“ francuske nacionalne vrste (Tigana – Platini – Giresse - Fernandez). Nakon prolaska Bordeauxa i kasnije Kaiserslauterna, u polufinalu su ispali od Benfice koja će kasnije u finalu izgubiti od Anderlechta.

Vrijedi također spomenuti i nastupe UTA Arada te Argesa Pitestija i to ne zbog nekih specifičnih uspjeha, premda je UTA Arad igrala četvrtfinale Kupa Uefe 1972., već zbog pojedinih utakmica. Naime, UTA Arad je u sezoni 1970/71 šokirala Europu u 1. kolu Kupa prvaka. Porazili su tada aktualne prvake Europe, roterdamski Feyenoord. Premda su već u sljedećem kolu glatko poraženi od Crvene Zvezde, ovaj susret ušao je u povijest.

Što se tiče Argesa, njihove dvije utakmice o kojima ćemo pričati imale su više značaja za hrvatsku, odnosno zagrebačku povijest. U sezoni 1966/67, upravo je Arges (tada se zvao Dinamo) Pitesti stajao na putu zagrebačkom Dinamu u trećem kolu Kupa velesajamskih gradova. Put do Torina i susreta s Juventusom vodio je preko Rumunja, a zagrebački Dinamo slavio je s ukupnih 1:0 i to iz Pitestija kada je pobjedu Modrima donio Slaven Zambata.

4. Helmuth Duckadam i čudo u Sevilli

Steaua Bukurešt ušla je u povijest europskog nogometa slavljem u finalu Kupa prvaka 1986. godine kao prva momčad kojoj je to pošlo za rukom iz istočne Europe. Kao što smo već i ranije naglasili, Steaua je tih godina bila alfa i omega rumunjskog nogometa. Dolaskom Valentina Ceausescua na mjesto direktora kluba dosta toga se promijenilo i momčad je imala fantastične uvjete.

Ne samo što su imali sjajne uvjete za treninge i svu moguću opremu koju su mogli zamisliti, Steaua je imala i fenomenalnu momčad. Jedan od tih igrača i apsolutni junak finala u Sevilli bio je Helmuth Duckadam koji je u intervjuu za časopis FourFourTwo iz 2019. godine opisao kakvu je protekciju imala Steaua. Naime u četvrtfinalu Kupa prvaka u goste rumunjskoj momčadi došao je finski Kuusysi (Lahti).

Kako je tih dana strašna poplava zadesila Rumunjsku, teren u Bukureštu bio je u katastrofalnom stanju, a voda je prema riječima Duckadama bila pola metra visoka. Logično rješenje za većinu nogometnih klubova bilo bi otkazivanje utakmice, odnosno njeno prolongiranje za drugi dan, ali Steaua je imala pomoć vojske koja je s dva helikoptera uspjela osušiti teren. Rumunjima to ipak nije pomoglo jer je susret završio s neriješenih 0:0 (u uzvratu su slavili s 1:0 pogotkom u posljednjim minutama).

Sjajna momčad u kojoj su igrali veliki rumunjski napadač Victor Piturca, Marius Lacatus, Miodrag Belodedici (kasnije bio važan kotačić u momčadi Crvene Zvezde koja je osvojila naslov prvaka Europe) i mnogi drugi, imala je sreću da su na putu do finala zaobišli najneugodnije protivnike. Bayern i Juventus ispali su u četvrtfinalu, Barcelonu su izvukli tek u finalu, a vrlo neugodni i tih godina opasni Göteborg također su uspjeli izbjeći.

Put ih je preko Finske doveo do Anderlechta od kojeg su izgubili u prvom ogledu (1:0), ali su ih s 3:0 dotukli u Bukureštu. Finale im je donijelo Barcelonu, a mjesto odigravanja bila je Sevilla što je bila najgora moguća opcija za rumunjski sastav. Navijači Barcelone bez problema su došli u Sevillu bodriti svoju momčad, a navijača Steaue gotovo da nije ni bilo zbog činjenice da nisu tako lako mogli napustiti zemlju i otići na zapad Europe.

Bez obzira na to što je Barcelona bila ogromni favorit prije susreta i gurana od strane gotovo 70 tisuća navijača, Steaua je uspjela, a taj svoj uspjeh može prvenstveno zahvaliti Duckadamu. Ono što je rumunjski vratar napravio u Sevilli teško da će se ikada više ponoviti, barem ne u finalu na tako velikoj sceni. Preporučujemo čitateljima da pogledaju video i uvjere se kako je jedan 27-godišnji Rumunj zaustavio Barcelonu i njenu gomilu navijača. Također, napominjemo i da obratite pažnju na treći izvedeni kazneni udarac rumunjskog sastava koji je perfektno izveden i s ogromnom hrabrošću s obzirom na datu situaciju.

Duckadam je i u tom intervjuu koji je dao za FourFourTwo rekao kako je vrlo pažljivo birao u koju stranu će se bacati te je logičkim putem pokušavao doći do predviđanja u koju stranu će igrači Barcelone pucati. Jasno, i sam priznaje da je imao dosta sreće jer su svi udarci mogli otići suprotno. Ipak, uspio je i to poglavito, prema njegovom priznanju, zbog činjenice da je bio izuzetno snažan u nogama i fleksibilan, obraniti sva četiri jedanaesterca koji su igrači Barcelone pucali.

No, tu ne prestaje drama jer na samom početku nije imao pomoć svojih kolega koji su promašili prva dva udarca. Ipak, naredna dva jedanaesterca su pogodili i došli do velikog slavlja. Nažalost, ono je vrlo kratko trajalo za Duckadama. Koliko je sulud bio komunistički sustav u Rumunjskoj govori podatak da je bio suspendiran na dva mjeseca zbog toga što nije htio igrati u utakmicama koje su trebale biti namještene. Na njegovu nesreću, netom nakon toga otkrili su mu aneurizmu u desnom ramenu te više aktivno nije igrao nogomet.

5. Velika rumunjska imena

Rumunjska je jako velika zemlja i kada na to još dodate 43 godine igranja nogometa pod komunističkom diktaturom, teško je u jednom poglavlju izdvojiti nekolicinu igrača i trenera, a pritom ne zaboraviti nekoga. Ipak, nastojat ćemo prikazati barem nekolicinu onih koji su doista obilježili ne samo rumunjski, nego i svjetski nogomet.

Već smo rekli da je Dinamo Bukurešt, bez obzira na to što ima oznaku drugog kluba u Bukureštu, dugo bio dominantan pa je red da spomenemo njihovog najboljeg strijelca u povijesti Dudu Georgescua. On je za svojih deset godina u Dinamu postigao 207 pogodaka i dva puta osvajao europsku Zlatnu loptu za najboljeg strijelca europskih liga. Ne samo što mu je to pošlo za rukom (premda treba uzeti s rezervom zbog činjenice da se u Rumunjskoj jako puno rezultata namještalo baš zbog tih nagrada), nego je u sezoni 1976-77 postigao 47 golova što je bilo najviše koliko je postigao osvajač Zlatne lopte do 2012. godine kada je Lionel Messi zabio okruglih 50.

Drugi iz ere Dinama kojeg treba istaknuti je Cornel Dinu, igrač s najviše nastupa za Dinamo Bukurešt u povijesti. Nastupio je čak 454 puta za taj rumunjski klub u kojem je proveo cijelu svoju karijeru, a kasnije bio i uspješan trener te je upravo s Dinamom osvojio naslov prvaka Rumunjske i dva puta Kup Rumunjske. Dinu je bio dio rumunjskog nacionalnog sastava koji je na Svjetskom prvenstvu 1970. godine odigrao sjajnu utakmicu s tada neprikosnovenim Brazilom (izgubili 3:2).

Dio tog rumunjskog sastava i vrlo važna karika bio je još jedan „Dinamovac“, Florea Dumitrache koji je postigao 108 pogodaka za Dinamo u 198 nastupa i smatra se još uvijek jednim od najboljih rumunjskih napadača u povijesti. Upravo nakon Svjetskog prvenstva 1970. godine, prema pisanju Gazete Sporturilor, Juventus je nudio tada nevjerojatnih 1.5 milijuna eura za usluge Dumitrachea (dvije godine kasnije Barcelona isti iznos platila za Johanna Cruyffa), no rumunjski režim takvu je ponudu Zapada s gnušanjem odbio.

Treći kojeg valja spomenuti iz te sjajne generacije 70-ih, a koji spada i u kategoriju trenera je Mircea Lucescu, hrvatskim pratiteljima nogometa najpoznatiji kao legendarni trener Šahtara. Lucescu je bio kapetan te nacionalne vrste, a za Dinamo je odigrao 250 utakmica u 14 godina. Kasnije je vodio reprezentaciju Rumunjske od 1981. do 1986. godine te „svoj“ Dinamo do raspada komunističkog režima.

Što se tiče Steaue, s obzirom na to kakvo su desetljeće imali 80-ih, lista bi mogla ići unedogled. Igrač koji je imao najviše nastupa za tu momčad bio je Tudorel Stoica, kapetan generacije koja je osvojila naslov prvaka Europe premda nije igrao u finalu zbog žutih kartona. Skupio je 369 nastupa za Steauu i osvojio s tim klubom sve što se moglo osvojiti (sedam naslova prvaka Rumunjske, pet naslova Kupa Rumunjske, Kup prvaka i Europski Superkup).

Lacatusa smo već i ranije spomenuli, ali je njegova priča prilično fascinantna. Osim što je bio dio pobjedničke momčadi, Lacatus je te 1986. godine bio prilično mlad (22 godine) te je padom diktature još uvijek aktivno igrao dugi niz godina. Ostao je u Rumunjskoj do 1990. kada odlazi nakratko u Fiorentinu pa Real Oviedo, a 1993. godine vraća se u Steauu gdje igra još sedam sezona. Ukupno je nastupio 357 puta za tu momčad, postigao 98 pogodaka i osvojio rekordan 21 trofej.

Najbolji strijelac u povijesti Steaue je Anghel Iordanescu koji je za 317 nastupa upisao 155 pogodaka. Te 1986. više nije bio pretjerano iskoristiv (36 godina), ali je ušao kao zamjena u finalu i osvojio naslov prvaka Europe. Poslije toga bio je asistent pa glavni trener momčadi s kojom je osvojio niz trofeja. Vodio je uostalom Rumunjsku i na Svjetskom prvenstvu 1998. godine kada ih je izbacila Hrvatska.

Nepravedno bi bilo zaboraviti Emericha Jeneija, trenera ondašnje Steaue iz 1986. koji je jednako tako bio uspješan i kao igrač te momčadi osvojivši po tri naslova prvaka i četiri naslova Kupa. Vodio je Steauu u više navrata, dosta puta i nakon 90-ih, a s Rumunjskom je 2000. godine došao do četvrtfinala Europskog prvenstva gdje ih je izbacila Italija.

Konačno, za kraj smo ostavili Maradonu s Karpata, Hagija, koji je manji dio svoje bogate i prilično uspješne karijere proveo u Rumunjskoj. Četiri godine proveo je u Sportulu (1986. godine morao je biti najbolji strijelac te su te namještaljke razlog zašto je suspendiran Duckadam), a od 1987. do 1990. bio je član Steaue. Bio je jedan od članova one sjajne momčadi koja je došla do finala Kupa prvaka 1989. godine, ali je slično kao i Gheorghe Popescu (103 nastupa za Craiovu), svoj zenit i najveće uspjehe doživio nakon 90-ih.

6. Raspad komunizma i problemi tranzicije

Padom komunističke diktature i smaknućem tadašnjeg vođe, Rumunjska je krenula u novo poglavlje svoje povijesti. Slično kao i kod većine istočnoeuropskih zemalja, tranzicija nije bila laka niti ružičasto obojena. Što se tiče nogometa, kao što je to bilo jasno iz ranijeg poglavlja, mnoga velika rumunjska imena napustila su zemlju početkom 90-ih. Sve ono što je bilo zabranjeno sada je postalo dostupno i igrači su dobili priliku zarađivati daleko veći novac u zapadnim zemljama. Situacija je takva bila početkom 90-ih, mada je redovna profesorica na katedri za povijest sa Sveučilišta u Bukureštu Mirela-Luminita Murgescu u članku Romanian Perceptions of Communism istaknula kako su istraživanja (provedena 2010.) pokazala da velik broj Rumunja misli kako je komunizam dobra ideja, proveden na loš način.

Koliko je kompleksna bila situacija u Rumunjskoj u fazi tranzicije može se vidjeti iz priloženog grafa. Rumunjska liga bila je krajem 80-ih i početkom 90-ih među 10 najjačih liga Europe i nakon toga kreće strmoglavi pad. Nestalo je svemoćne tajne policije koja nadgleda nogometne utakmice, nestao je diktator čiji su poltroni vodili druge klubove i tržište nije bilo milostivo prema rumunjskim momčadima, barem u prvom mahu.

Nažalost, Rumunjsku su zadesile i nesreće vezane uz ilegalno klađenje i namještanje utakmice, brojne afere koje su pokazale svu dubinu tog problema i praktički povezanost velikog broja ljudi s nečasnim radnjama u nogometu. Pomaka danas definitivno ima, ulaganja u nogomet se povećavaju pa se tako Rumunjska može dičiti s prilično dobrom infrastrukturom.

Uostalom, Rumunjska je danas šesta zemlja EU po stanovništvu i deveta po površini s prilično razvijenom industrijom koja je sve jača. Nogomet je definitivno omiljen sport u Rumunjskoj i Steaua (bez obzira na to što je u sporu s vojskom izgubila pravo na korištenje imena i amblema) ostat će simbol Rumunjske, makar i one pod vodstvom komunističkog diktatora. Prostora za napredak u rumunjskom nogometu definitivno ima, a premda je teško očekivati da će ikada više uspjeti doći do visina s kraja 80-ih, rumunjske momčadi definitivno imaju potencijala postati redoviti sudionici Lige prvaka.

FOTO: Dalibor Urukalović/PIXSELL