Nesavršenosti VAR-a - problem zaleđa

Za razliku od prekršaja za kazneni udarac ili igranja rukom, koji će uvijek dijelom biti u domeni sudačkog uvjerenja, pitanje zaleđa je egzaktno i tu, teoretski, ne bi trebalo biti problema. No, kao što vidimo, rasprave nakon nogometnih utakmica dobrim se dijelom vode i zbog odluka o zaleđu, što je znak kako tehnologija ni u ovom području nije u potpunosti riješila problem. Razlog tome je činjenica kako kompjuter samo presuđuje je li igrač u zaleđu, dok sve radnje koje prethode toj odluci donosi čovjek, a to uvijek ostavlja mogućnost za grešku. Ukratko, tri su glavna problema koja su se iskristalizirala u odnosu VAR – zaleđe.

1. Puštanje akcije do kraja

Kao što znamo, otkad je VAR ušao u svijet nogometa, linijski suci sve dvojbene akcije puštaju do kraja, pa tek po njihovom završetku obznanjuju svoju odluku, koja se onda provjerava na kompjuteru. S obzirom na to kako se jednom prekinuta akcija više ne može ponoviti, ovo je sasvim logičan pristup, no problem leži u činjenici što se često u tom „međuvremenu“ dogode situacije poput one koja se nedavno dogodila Virgilu van Dijku u dvoboju protiv Evertona. Stoper Liverpoola najzvučnija je žrtva prekršaja koji se ne bi dogodio da je zaleđe svirano odmah, no nije jedina, bilo je već nekoliko slučajeva ozljeda igrača u tom famoznom „među-vremenu“. Ovaj problem zasigurno nije najveći kad govorimo o korištenju VAR-a u nogometu, ali ipak postoji. Gorak okus ostaje kad se igrač ozlijedi u dijelu utakmice koji se nije trebao ni odigrati.

2. Povlačenje linije zaleđa

I za ovaj problem dobar je primjer utakmica Evertona i Liverpoola, kad je aktualnom prvaku pobjeda izmaknula zbog zaleđa od „jednog centimetra“. U ovom tekstu nećemo se baviti besmislenim argumentom kako „tako mala zaleđa ne bi trebalo suditi“, kao ni time je li trebalo svirati zaleđe zbog onog dijela tijela kojim se ne može postići pogodak (nije trebalo, ruka ne može biti u zaleđu, no to je problem suca, a ne VAR-a), nego određivanjem linije zaleđa. Kao što znamo, tu liniju prstom povlači sudac, dakle čovjek, i to ostavlja prostor za pogrešku. Rekli smo već, koliko god to nekad frustrirajuće bilo, i zaleđe od jednog milimetra je zaleđe, no problem leži u činjenici da se tako mala zaleđa dosuđuju prema liniji upitne točnosti. „Nanišaniti“ posljednji dio tijela posljednjeg igrača obrane prstom nije lako, i tu definitivno ima mjesta za pogrešku, što onda znači i da je upitno je li onda to zaleđe koje je svirano na osnovu te linije uopće postojalo. Ili obrnuto, ostaje pitanje je li igrač za kojeg je kompjuter odlučio da je bio u dozvoljenoj poziciji možda ipak bio u zaleđu, samo je linija krivo povučena. Još jednom ponavljamo, ovdje se često radi o centimetrima, nekad možda i o milimetrima.

3. Određivanje trenutka upućivanja lopte

Kao što je čovjeku teško apsolutno točno povući liniju zaleđa, tako mu je teško i apsolutno točno „zamrznuti“ sliku baš u trenutku kad je ključna lopta upućena. Kako točno odrediti trenutak kad se lopta odvaja od stopala ili nekog drugog dijela tijela kojim je upućena? Samo mala greška u ovom slučaju, slika zaustavljena djelić sekunde prerano ili prekasno, često daje veliku razliku u poziciji igrača za kojeg se zaleđe procjenjuje. I onda opet imamo problem. Kompjuter može odlučiti je li igrač u zaleđu, no ostaje pitanje: je li slika koja se promatra ispravna, ili je sudac zaustavio igru u krivom trenutku? Opet ponavljamo ono što smo rekli kod povlačenja zadnje linije obrane, dosuđena zaleđa su često minimalna, što znači da postoji realna mogućnost kako je ljudski faktor utjecao na konačnu odluku.

Ovo su, ukratko, bila tri glavna problema koja susrećemo na nogometnim utakmicama kad je u pitanju korištenje VAR-a u situacijama možebitnog zaleđa. Očito je kako sve proizlazi iz činjenica što VAR može presuditi je li igrač u zaleđu, ali ne može odraditi predradnje koje toj odluci prethode. Te radnje su i dalje u domeni čovjeka, i to ostavlja mogućnost za pogreške.

Problem zaleđa, jedan od većih kad govorimo o spornim situacijama u nogometu, konačno bi se mogao riješiti kad bi imali sustav poput onog koji se koristi na gol-liniji, dakle, sustav koji bi praktički u trenutku mogao signalizirati kad je igrač u zaleđu i shodno tome odmah zaustaviti igru. Naravno, pitanje je koliko je takav sustav uopće moguće implementirati u nogomet. Kad govorimo o prelasku lopte preko gol-linije, stvar je vrlo jednostavna, potrebno je čipirati vratnice i loptu i dalje je sve na kompjuteru. Zaleđe je, ipak, puno kompleksnije. Linija zaleđa nije fiksna, nego je određuje posljednji igrač obrane, a to može biti bilo tko i to bilo kojim dijelom tijela. Kako u zaleđu također može biti bilo tko, također različitim dijelovima tijela, to znači kako bi bilo potrebno čipirati cijela tijela svih igrača, a i onda bi ostao problem tog famoznog trenutka kad je lopta upućena. U svakom slučaju, iz svega navedenog očito je kako je ovo vrlo delikatan zadatak s informatičko-tehnološkog aspekta i realno je očekivati kako nećemo vrlo skoro imati sustav koji će riješiti problem zaleđa u nogometu.

Dok se tako nešto ne pojavi, čelnim ljudima nogometa ne preostaje ništa drugo nego unaprijediti ovo što sad imaju. Mogućnost koju bi možda bilo dobro razmotriti je uvođenje nekakvog prostora tolerancije, po kojem se ne bi svirala zaleđa manja od, recimo, pet centimetara. Ponavljamo još jednom, ne zato što je glupo svirati tako malo zaleđa, nego zato što je upitno jesu li takva zaleđa uopće bila, zbog ljudskog faktora kojeg smo već objasnili u tekstu. Naravno, u tom slučaju predmet rasprave postala bi zaleđa od šest centimetara, no to je već problem ljudske prirode. Konačno, nije toliko tragično ni ako sve ostane ovako kao što je sada. Sa svim svojim nesavršenostima i problemima koje ima, i ovaj aktualni protokol nedvojbeno je napredak u odnosu na ono što smo imali prije VAR-a.

FOTO: Matija Habljak/PIXSELL