Treba li Hrvatskoj novi stadion i koliki bi on trebao biti?

Teško se uopće više i sjetiti kad su počele najave o gradnji novog stadiona u Zagrebu. Netko će u šali reći da bi, da je bilo po onim najranijim najavama, taj stadion do danas već bio toliko star i da bi sad pričali o njegovom rušenju i gradnji novog. Bili bi, dakle, na pozicijama gdje smo i sada. No, šalu na stranu, u vezi ove teme naslušali smo se toliko lažnih obećanja i dezinformacija, da nam zaista više nije do šale kad je stadion u pitanju. Po informacijama koje se posljednjih tjedana emitiraju iz Grada Zagreba, HNS-a i Dinama, stadion više nije upitan, upitan je samo način financiranja i udio svake od navedenih strana u ovom kapitalnom projektu.

Mi se u ovom tekstu nećemo baviti raspravama o tome tko bi trebao biti glavni investitor u gradnji stadiona, je li Maksimir pravo mjesto ili treba tražiti neku drugu lokaciju, u Zagrebu ili izvan njega, kao ni o tome treba li to biti prvenstveno Dinamov ili nacionalni stadion. Svako od ovih pitanja tema je za jedan poseban tekst, a mi ćemo se u ovom baviti razlozima zašto novi stadion uopće treba izgraditi i koliki on treba biti. Zapravo, pokušat ćemo demistificirati uobičajene fraze i floskule koje kruže medijskim prostorom kad je ova tema u pitanju. Kako tih fraza i floskula ima zaista mnogo, zbog čega bi ovaj tekst mogao otići previše u širinu, mi smo se odlučili izdvojiti tri koje su najčešće. Prve dvije dovode u pitanje samu ideju izgradnje stadiona, dok se treća bavi njegovom veličinom. Pa, krenimo redom…

“Stadion je skup, a Hrvatska je siromašna zemlja koja trenutno ima drugih prioriteta. To je čisto bacanje novca, poligon za razne malverzacije.“

Da, stadion je skup, ali što uopće danas nije skupo. Kad bi tako gledali, nikad se ništa ne bi izgradilo, jer uvijek postoje neki prioriteti, uvijek, u konačnosti, postoje gladni i siromašni na koje je bolje potrošiti taj novac. Bude li se vodila pristupom „mi smo siromašni, to je za nas preskupo“, Hrvatska će i ostati siromašna zemlja, budući da napretka nema bez ulaganja i investicija. Čak i da nema niti jednog drugog razloga za izgradnju novog stadiona, jedan je nepobitan. Hrvatska je država s iznimnim sportskim dostignućima, pogotovo nogometnim, a ti uspjesi donose nam i određenu financijsku korist. Novi stadion preduvjet je za postizanje još boljih rezultata u budućnosti, što opet, logično, sa sobom donosi i veću zaradu. Što direktnu, što posrednu, preko mnogih drugih kanala koji okružuju svijet sporta. I zato stadion za nas nije trošak, nego ulaganje koje će nam se dugoročno isplatiti. U ovom konkretnom slučaju govorimo o stadionu, no isti princip vrijedi i za ostalu sportsku infrastrukturu.

Što se tiče ovog dijela o mogućim malverzacijama, na takve opaske nema smisla trošiti vrijeme. Naravno da su malverzacije moguće, no postoje institucije koje se time bave i koje to trebaju spriječiti i sankcionirati. Ako ćemo svaku investiciju kočiti argumentacijom kako će „netko nešto ukrasti“, nikuda nećemo stići. Procjene o potrebi izgradnje i isplativosti nekog objekta baziraju se pretpostavci da će sve ići po zakonu, u suprotnom ulazimo u svijet dnevne politike i jeftinog populizma.

“Umjesto stadiona, treba graditi tvornice, bolnice, škole i vrtiće.“

Ova floskula vjerojatno je najčešća koju možemo čuti od onih koji se protive izgradnji stadiona. Nažalost, dojam je kako se u njezinoj pozadini skriva ideologija, jer čovjek koji želi razumno gledati na stvar i koji nije opterećen ideologijom, nikad stadion neće dovesti u vezu s tvornicama, bolnicama, školama i vrtićima, barem ne na ovaj način. Pa zašto bi uopće izgradnja stadiona isključivala sve ovo drugo navedeno? Bolnice, škole i vrtići su neophodni za funkcioniranje svake zajednice, no to su neprofitabilne ustanove koje ne podliježu zakonima tržišta i koje se najvećim dijelom financiraju iz proračuna. A taj proračun, gle čuda, upravo pune investicije poput stadiona. Naravno, i novi stadion određenim bi dijelom bio financiran iz proračuna, ali nakon što bude izgrađen, on će raznim prihodima puniti proračun i omogućiti da se te famozne bolnice, škole i vrtići izgrade. U konačnosti, na tom stadionu će trčati djeca iz tih škola i vrtića, zahvaljujući baš bavljenju sportom ta djeca će biti zdravija, pa će i pritisak na bolnice i zdravstveni sustav biti manji. Sve je ovo, naravno, pojednostavljeno i pomalo banalizirano objašnjenje, ali poanta ostaje. Kao što smo već rekli, priča o bolnicama, školama i vrtićima nasuprot stadiona čista je ideološka floskula, ponovno za potrebe dnevne politike. A ideju da bi država trebala graditi tvornice, suvišno je i komentirati, povijest nam je puno puta dokazala kako takvi projekti završavaju.

“Hrvatskoj ne treba veliki stadion, nego nekakvo manje zdanje koje neće biti toliko skupo. Ionako su nam stadioni većinom prazni.“

Više je razloga zbog kojih ovaj argument ne „drži vodu“. Kao prvo, stadion nije igračka koja se može prilagođavati potrebama ovisno o situaciji. Kad bi uzeli, na primjer, prosječan broj gledatelja na Maksimiru u posljednjih nekoliko sezona, statistika bi nam rekla kako nema potrebe za više od 15 tisuća (možda i 10) sjedećih mjesta na novom stadionu, ali znamo svi koja je definicija statistike. Radi se o skupu točnih podataka iz kojih se često mogu izvući pogrešni zaključci. To što je nama trenutno gledanost na utakmicama domaće lige takva kakva je (govorimo o normalnom vremenu, a ne ovom „novonormalnom“, kad publike uopće nema), ne znači da se s godinama ona neće povećati. Treba uvijek imati na umu da se stadion ne radi za narednih pet godina, nego da može potrajati i znatno duže, a u tom razdoblju trendovi se mogu promijeniti. Ako se to dogodi, na stadion se neće moći samo tako nataknuti dodatnih, recimo, pet tisuća mjesta, kao da se radi o lego kockicama, nego će se samo moći slegnuti ramenima i konstatirati kako je ovakav stadion ipak premali.

No, čak i kad bi znali koliki će prosječan broj gledatelja biti na utakmicama za vrijeme životnog vijeka stadiona, to opet ne znači da treba projektirati stadion baš po tim parametrima. Uvijek će biti utakmica za koje će biti ogromno zanimanje, i glupo je da veliki dio ljudi ostane bez mogućnosti dobiti kartu zato što se stadion napravio po manjim zahtjevima, a ne po predviđenim iznimnim situacijama. Kao što bi bilo glupo da budući stadion ispadne iz kandidature za neko veliko natjecanje ili utakmicu zato što mu, recimo, nedostaje još pet tisuća sjedećih mjesta. Financijska korist od takvih događaja (Europsko prvenstvo ili finale Lige prvaka, na primjer) je velika, pa bi veći stadion za vrijeme svog trajanja vrlo lako mogao pokriti veće troškove izgradnje i donijeti veću zaradu. Sve ovo što smo naveli samo su nogometni razlozi zbog kojih treba ići na veću opciju, a uzmemo li u obzir da se na stadionu mogu održavati i neki drugi događaji, rasprava o tome treba li nam stadion za 15, 20 ili 30 tisuća ljudi postaje suvišna.

Rasprave o veličini novog stadiona donekle bi imale smisla jedino ako bi postojala znatna razlika u investiciji, ali to nije tako. Razlika u cijeni stadiona za 20 i 30 tisuća ljudi ni približno nije jednaka razlici u kapacitetu. Stadion za 30 tisuća može primiti 50 % gledatelja više, no jasno je kako ova veća verzija ne bi bila 50 % skuplja. Dobar dio troškova novog stadiona približno je jednak u oba slučaja - projektna dokumentacija, ispitivanja prije početka gradnje, osnovni građevinski radovi i da ne idemo sad previše u detalje – sve su to stavke koje ne bi bile znatno veće u slučaju većeg stadiona, dok bi korist od njega u budućnosti bila osjetna, kao što smo i naveli u odlomku iznad. Zapravo, jedina stavka u troškovniku veće verzije stadiona koja bi bila 50 % veća u odnosu na troškovnik manje verzije su sjedalice, svi ostali troškovi nisu ni približno u takvom omjeru. Sve nas to opet vodi do zaključka da novi stadion treba biti veći, nego što bi se na prvi pogled reklo.

Kao što smo i rekli na početku ovog teksta, mnogo je argumenata i „argumenata“ kojima se pokušava dokazati kako Hrvatskoj ne treba novi stadion, pogotovo ne veliki. Mi smo izdvojili tri možda i najčešća među njima, pomoću kojih smo pokušali dokazati kako je takva argumentacija kriva, kako u vezu dovodi stvari koje nemaju veze, i kako u prvi plan gura trošak izgradnje, a zanemaruje dugoročne koristi koje Dinamo, Zagreb, HNS i općenito Hrvatska mogu imati od ovog projekta. Zaključimo još jednom, Hrvatskoj treba novi stadion i taj stadion mora biti dovoljno velik, nipošto manji od današnjeg Maksimira. I napraviti ga treba zbog nas samih, a ne zato što se s ovakvim Maksimirom samo „sramotimo pred europskom i svjetskom elitom“. Ovakvo razmišljanje, koje u prvi plan uvijek stavlja što drugi govore i misle o nama, a ne stavlja naglasak na naše interese, apsolutno je pogrešno i na neki način objašnjava zašto se pitanje izgradnje novog stadiona i provlači već toliko i toliko godina.