Dnevnik jedne reporterke iz Egipta

Ponedjeljak navečer, dva dana prije početka prvenstva. Na zagrebačkom aerodromu okupila se sedmeročlana ekipa RTL-a. Komentatori Filip Brkić i Nikša Kaleb, snimatelji Janko Gredelj i Ivan Obertlik te naši producenti Goran Škvorc i Mario Popec.

I ja. Nasmijani, uzbuđeni, a opet malo nervozni. Koferi puni, prepuni, a uz nas i kilogrami opreme. I baš kad smo se ukrcavali na let za Istanbul krenuli su nam zvoniti mobiteli. Naš idući let iz Istanbula prema Aleksandriji bio je otkazan. Nismo ni krenuli, a već nas je potpuno neočekivano zaskočio prvi problem. Dok su naši producenti tražili rješenje, mi smo stigli u Tursku. Već je prošla ponoć kad su nas s aerodroma autobusom prebacili u hotel. Bili smo bez stvari, odspavali smo dva i pol sata pa se ponovno vratili na istanbulski aerodrom u nadi da će s našim novim letom za Egipat sve biti ok. I na sreću, bilo je. Nakon čak 20 sati putovanja ugledali smo Sredozemno more i sunce.

Ispod nas bila je Aleksandrija. Već tog poslijepodneva na aerodromu u Egiptu bilo je jasno. Ovo je neki sasvim drugi svijet. Uslijedile su silne procedure. Popunjavanje formulara, rješavanje viza, prolazak kroz kontrolu. Oko nas bili su ljudi iz organizacije Svjetskog prvenstva, policija, vojska, sigurnosne službe, ljudi iz Ministarstva zdravstva. Čekali smo prtljagu i nadali se da je stigla skupa s nama jer o svoj toj silnoj opremi ovisio je naš posao. Bez toga, bili bismo izgubljeni. A onda su krenuli izlaziti naši koferi i tada nam je laknulo. Sve je tu. Neka igre započnu!

Autobusom su nas vozili do Tolip North Coasta, hotela odnosno resorta koji je pretvoren u naš egipatski balon. Mjesto koje će nas izolirati od ostatka svijeta.

Egipat odnosno ono što smo od njega uspjeli doživjeti kroz prozor autobusa pomiješalo mi je osjećaje. Vidjeli smo i ljepote ove zemlje, ali i prizore neimaštine i teškog života od kojih ti se slama srce.

A onda smo ušli u balon. Mjerenje temperature, dezinfekcija kofera, još jedna sigurnosna provjera pa onda testiranje, antigensko i PCR. Poslali su nas u sobe, pred vrata nam dostavili naše stvari, a potom i ručak. Više nismo smjeli izići iz soba sve dok ne dođu rezultati testiranja na koronavirus.

Umjesto najavljenih dva sata, rekli su nam da ćemo ih čekati do sutra ujutro. Raspakirali smo se, a potom i počeli mozgati kako da odradimo javljanja uživo u naše informativne emisije. Stajali smo na balkonima i dovikivali se. Zvao je urednik Antonio Vuksanović iz Zagreba. Trebao im je live.

I onda nam je sinulo. S balkona. Započela je operacija. Naši balkoni bili su u nizu, jedan do drugoga. Počeli smo režirati, a onda i prebacivati rasvjetu, mikrofone, uređaje za javljanja. Iz ruke u ruku preko ograde i svatko je uskoro imao ono što mu treba. Snimatelji Janko i Obi bili su pozicionirani taman da mogu kamerama uhvatiti mene i Filipa. Producenti su držali rasvjetu. Prvo sam se ja uključila u emisiju, a potom sam najavila Filipa i Nikšu koji su razgovarali dok ih je razdvajao zid. Kako bi Nikša rekao, u stilu Romea i Julije. Naši snimatelji odradili su sjajan posao, snimali su nagnuti preko ograde balkona. I tako je nastalo javljanje o kojem se dan poslije puno pričalo. Bila je to naša mala zajednička pobjeda.

Kad su u srijedu ujutro stigli negativni rezultati testa na koronavirus, mogli smo konačno napustiti sobe. Dočekale su nas, naravno, maske, držanje razmaka, ograničeno kretanje i sva druga pravila ponašanja. Nije najbolja stvar na svijetu, ali morali smo se prilagoditi situaciji. I mi i hrvatska rukometna reprezentacija. Telefonske linije nisu najpouzdanije, internetska veza također. Video poziv gotovo je nemoguće uspostaviti. Na hranu se navikavamo. Iz hotela ne smijemo van, ali dobra stvar je što ovaj resort ima svoje šetalište, bazene, privatnu plažu, igrališta. I zbog toga ne osjećamo da smo zatvoreni. Život u balonu je ok, nije sve bajno i luksuzno kako možda izgleda, ali nećemo se žaliti. Ovdje smo ionako samo zbog rukometa.

U dvorani Borg Al Arab dočekali smo reprezentaciju, snimili izjave reprezentativaca, gledali prvi trening. Hrvatska je bila raspoložena, fokusirana, motivirana. Atmosfera je bila odlična, svi su jedva čekali da krene. Prva utakmica na Svjetskom prvenstvu bila je pred vratima. I mi smo bili nestrpljivi.

Dan utakmice proletio je za čas. Pod policijskom i vojnom pratnjom autobusom smo se vozili od hotela do dvorane. Bila je to vožnja od sat vremena. Analizirali smo  razgovarali, dogovarali se, prolazili plan i program, provjeravali je li sve spremno. U praznoj dvorani dočekala su nas spremna naša mjesta. Dok smo svatko sam sa sobom provodili posljednje pripreme za javljanja i prijenos, krajičkom oka pratili smo i utakmicu Angole i Katara. A onda su na scenu stupili Hrvatska i Japan.

Prolazim tunelom, pozdravljam naše  igrače koji čekaju znak da mogu istrčati na zagrijavanje i ponavljam: Sretno, sretno!  Odlazim na poziciju za javljanje uoči utakmice. Pomoćni trener Hrvoje Horvat bio je odlično raspoložen, izbornik Lino Červar me pozdravlja i odlazi na klupu potpuno fokusiran. Bilo je 20 minuta prije početka utakmice i nitko, baš nitko nije mogao ni zamisliti kakav šok nas čeka odmah na startu Svjetskog prvenstva. A Japanci su ga itekako priredili. Jer njihovo vodstvo tijekom cijele utakmice pa i šest pogodaka prednosti mogu samo tako nazvati.

Letjeli su terenom, a Hrvatska od prve minute nije izgledala dobro. Na kraju, strepili smo do zadnje sekunde i ipak iščupali bod. 29:29. Izbornik Červar nakon utakmice ponavljao mi je da je igrače upozoravao na Japan i na to da ih se ne smije podcijeniti. Igrači su se pak u  izjavama za RTL ispričavali zbog načina na koji su odigrali utakmicu i otvorili Prvenstvo. Vratili smo se u hotel, okus gotovo izgubljene utakmice bio je gorak za sve. Bila je to večer u kojoj su svi htjeli što prije zaspati, zaboraviti, ostaviti sve to iza sebe. I tako smo i napravili. I mi i oni. Na današnjim snimanjima situacija je ipak bila bolja. Odradili smo posao, podvukli crtu, okrenuli se Angoli.

Utjehu smo potražili na obali Sredozemnog mora, na kilometarskoj plaži našeg hotela u Aleksandriji. Nestvarno plavo more i bijeli pijesak ostavljaju bez daha. I pune energijom i optimizmom. Jer ovdje u Egiptu još ništa nije izgubljeno.