Saračević u intervjuu za Sportnet o Pucu: 'U Atlanti smo svaki dan morali na ljuljačke'

Ni toliko dana nakon njegove smrti sve ono što je dao obitelji, suigračima i navijačima nije dovoljno velikim slovima ispisano ni u jednim novinama, ni na jednoj stranici neke knjige, a poglavito ni u jednom podatku koji teče internetskim prostorom čitanom u državi kojoj je svojim uspjesima dao najviše. Malo je ljudi koji većinu aspekata njegove priče mogu ispričati u toliko detalja i s toliko topline kao njegov najbolji prijatelj. Malo je ljudi koji će svoja vrata otvoriti bilo kome tko na svojim usnama ima jedno ime. Jedan od njih je Zlatko Saračević, a za Sportnet je ispričao priču o čovjeku koji je ostavio neizbrisiv trag u njegovu životu, Iztoku Pucu.

Odrastanje, upoznavanje i dokazivanje

Iztok Puc rođen je u Slovenj Gradecu, malenom gradu na sjeveru Slovenije, gdje je odrastao sa samohranom majkom koja je svakodnevno teško radila kako bi prehranila sina. Mladi Iztok je odrastajući jako dobro osjetio što znači boriti se za svaki komadić pažnje koji mu je okolina mogla pružiti. U tim okolnostima vrlo brzo je do izražaja došao njegov dar za sport. Pod ravnanjem jugoslavenske rukometne legende Mire Požuna Puc je brzo upao u oči ostatku scene tog sporta u bivšoj državi. "Ja sam bio nekoliko godina stariji od Iztoka i sjećam se kako smo početkom osamdesetih čuli za nekog klinca iz Slovenije koji je nevjerojatan",- prisjeća se Saračević.

"Nije trebalo dugo da se upoznamo. Već 1985. išli smo zajedno na pripreme reprezentacije u Tivat i od tada smo bili cimeri na svakom putovanju. Sjećam se kako je samo nekoliko mjeseci nakon toga došao k nama u Banja Luku i tu je sve počelo ići svojim putem." Malo je sportova u Hrvatskoj koji su toliko bili obilježeni nadimcima igrača koje je čitava nacija pratila, a jedan od njih imao je i Puc, zvali su ga Žoga (slovenska riječ za loptu). Upravo Saračević mu je pripisao to ime: "Kad smo trenirali Puc je uvijek ponavljao da želi 'žogo u polukontro' kad se transformiramo prema naprijed. To mi se toliko usjeklo u pamćenje da sam mu se određenim situacijama počeo tako obraćati. Onako od milja: 'Ajde Žoga šuti', i slično." Ali odnos Puca i Saračevića nije stao na treninzima. Iako je mladić iz Slovenije u Banja Luci igrao izvrsno i nakon dvije godine predvodio mladu reprezentaciju Jugoslavije do svjetskog naslova, njegov život bio je daleko od glamura.

"Bio je povučen i svaki novčić viška je odvajao kako bi ga poslao majci koja je, ako se dobro sjećam, radila u Gorenju. Druženja nam tada nam nisu bila ispunjena nekim ludim izlascima. Najčešće bismo sjeli ispred televizora i gledali filmove. Posebno se sjećam jedne situacije kad smo gledali film o boksaču iz šezdesetih, mislim da se zvao 'Šampion'. Iztok nikad nije imao oca, majka ga je odgajala sama, a u tom filmu je glavna priča odnos boksača i njegova oca. Iztok je gledao film i cijelo vrijeme plakao, nikada ga nisam vidio tako tužnog, ali sam vidio koliko mu to znači u životu." Takve situacije su dodatno zbližile Saračevića i Puca te su i u nastupima za reprezentaciju većinu vremena provodili zajedno.

Kada je jednog ljeta sasvim slučajno upoznao svog oca prvi broj koji je okrenuo bio je onaj Saračevićev: "Za vrijeme ljeta bio je u Sloveniji i znali smo se čuti. Jednog dana mi je samo rekao: 'Čuj upoznao sam starog.' Bio je u gradu navečer i prišao mu je neki dečko i pitao ga je li on Iztok Puc pa mu se predstavio kao brat. Ispričao mu je da njegov otac sad ima drugu obitelj s kojom živi i nakon nekoliko tjedana su se upoznali. To nije prošlo najbolje i nisu se baš viđali često nakon toga, ali znam da je baš tu odlučio kako će jednog dana biti pravi otac svom djetetu. To ga je još ojačalo u tom pogledu."

"Osvojili smo broncu na OI '88. i stvarno smo znali koliko smo jaki. Ali kako se bližila 1990. podjele na nacionalnom nivou u reprezentaciji su bile sve jače. Sve je eksplodiralo u Pragu 1990. Osvojili smo četvrto mjesto na Prvenstvu, ali postojao je pritisak od strane uprave reprezentacije da igraju samo igrači iz Metaloplastike. Svima nam je to bilo previše i kad smo izgubili utakmicu za treće mjesto od Rumunja Puc je rekao da idemo za Zagreb odmah. Pokupili smo svoje stvari iz hotela i umjesto da odemo na areodrom Janjić nam je sredio auto i krenuli smo prema Zagrebu. Znam da su nas čekali za avion jako dugo, ali više nas nije bilo briga. Išli smo preko Beča i nekako smo se prošvercali u Sloveniju pa do Zagreba."

Iako su tada već bili najbolji prijatelji, rukometni put ih je počeo polagano nositi na različite strane, a Iztok je upoznao ljubav svog života. "Ja sam bio u Zagrebu, a Iztok je taman bio pred prelaskom kad je upoznao Jasenku. I baš kad je on došao u Badel ja sam otišao. I dalje smo bili zajedno na okupljanjima reprezentacije i čuli se često, ali ja sam bio u Francuskoj, a on u Zagrebu pa se nismo toliko viđali. I svake godine bi se nalazili u Novalji. On je obožavao roniti, a meni se nije dalo u vodu. Ustali bismo ujutro i krenuli na more, ja bih čuvao čamac, a on bi satima ronio."

Koliko god taj odnos bio rijetko ojačavan, Puc je uvijek znao tko su mu bili prijatelji: "Iako je čuvao svaki novčić jer je odrastao tako, nikad nije bio škrt. Kad sam igrao u Francuskoj javili su mi da moram otkupiti stan kojeg smo dobili kao olimpijci i trebalo je sve te papire srediti, a nije samo tako lako otići usred sezone. Nazvao sam Puca i zamolio ga da mi pomogne s papirima pa mu rekao da ću mu čim stignem poslati novce za otkup. On me samo nazvao par dana poslije i rekao da je sve sređeno. I papiri i otkup. Platio je za mene iz svog džepa i kad sam mu rekao da ću poslat novac, prekinuo me i rekao da ćemo se vidjeti. Bio je takav prema prijateljima."

No, Iztok nije imao samo lijepu ljudsku priču, njegova darovitost na terenu bila je izvanserijska. Nekoliko tjedana prije nego što nam je popularno zvani "Sarač" pričao o Pucovom životu, sreli smo se s Alvarom Načinovićem. Jedna rečenica bivšeg kapetana rukometne reprezentacije zapela je pogotovo za uho: "Ljudi ne znaju koliko su nam ti uspjesi značili i rijetko tko piše o toj generaciji i stvaranju hrvatskog rukometa. Ali još manje znaju koja je Pucova uloga bila u svemu tome. Mogu sada mirne duše reći da nije bilo njega kao igrača teško da bi i klupski i reprezentativno bili tamo gdje smo sada. Jednostavno je bio najbolji." Kad igrač koji je bio vođa tako okarakterizira svog kolegu definitivno ne ostavlja mnogo prostora za interpretacije.

Saračević je to komentirao: "Puc je igrao lijevog vanjskog, a razigravao je čitav teren. Njegov šut, po kojem je bio poznat, je bio samo dio priče. Dok smo igrali zajedno nije bilo šuta koji mi nije izradio. Teško je uopće zamisliti igrača koji je tu poziciju igrao kao da igra na sredini. Neki ga možda nisu voljeli jer nije volio trenirati, ali svaka utakmica je bila i više od sto posto. Da nije imao problema s tetivama tko zna gdje bi mu bio kraj."

Europski naslovi sa Zagrebom i prvo hrvatsko zlato u Atlanti

Početak devedesetih je osim rata koji se odvijao u Hrvatskoj obilježilo i zajedništvo nekoliko hrvatskih sportskih kolektiva. Košarkaši, rukometaši (kako na reprezentativnom tako i na klupskom) i nogometaši svojim su nastupima bar na nekoliko sati odvraćali pažnju od onoga što se događalo diljem Hrvatske. U raznim situacijama rukometaši su pokazali koliko im znači što igraju za svoju reprezentaciju. "Ne mogu reći da nismo bili 'fakini', zato i razumijem neke dečke koji danas vole izaći van. Uvijek smo igrali zajedno, ali i često smo izlazili zajedno neovisno o tome što se tada događalo. Jednom prilikom smo imali pripreme u Krškom, a u Zagrebu je bila uzbuna. Usred noći svi smo skupa ustali i krenuli za Zagreb na piće i provod. No, nikome od nas ne bi palo na pamet ne pojaviti se u repkrezentaciji kada bismo bili pozvani. To je bilo sveto."

Vrata Pucova stana uvijek su bila otvorena posjetiteljima tijekom tih godina. Kada bi reprezentacija bila u blizini Zagreba Puc Saračeviću nije dopuštao da spava po hotelima, on i Jasenka uvijek bi ga primali u svoj stan. No, uspjesi reprezentacije bili su jedno, a neka sasvim druga priča bili su trijumfi Zagreba u Ligi prvaka. "Sjećam se kako sam gledao te utakmice '92. i '93. i koliko mi je bilo drago. A onda kad sam iduće ljeto došao do njega on mi je valjda još sto puta pokazivao snimke nekih golova. Ali ono što je zapanjilo sve nas bila je njihova igra protiv Teke Santander u finalu. Imali su 100 posto šuta u prvih 25 minuta utakmice, nevjerojatno." Od te briljantne partije protiv Španjolaca možda se još više pamti Pucov gol godinu dana kasnije u uzvratu protiv Wallaua kojim je u posljednjim sekundama dvoboja zapečatio drugi uzastopni naslov prvaka Europe za zagrebački klub.

Unatoč svemu do sada navedenom, vrhunac dotadašnje karijere kako čitave generacije tako i Puca bile su Olimpijske igre u Atlanti. Put prema Sjedinjenim Američkim Državama počeo je još na pripremama u Hrvatskoj, a reprezentaciju je na zahtjev igrača preuzeo Velimir Kljaić. "Svi su znali da nas s Kljunom čeka pakao na pripremama, ali isto tako da samo s njim možemo pobijediti. Godinu prije u Islandu smo bili najbolji i, iako su svi mislili da nas Švedi muče, nikad nam oni nisu bili najveći bauk. Ali nakon polufinala s njima Iztok zbog tetive nije mogao hodati, a ja sam ostao bez leća tako da sam ih morao posuditi od golmana njemačke reprezentacije. Teško da smo bez prve linije mogli parirati Francuzima."

Dolazak Kljaića na čelo stručnog stožera donio je disciplinu među pomalo raskalašene reprezentativce: "Prvi dan nam je odmah rekao da ćemo u Atlantu i bez opreme i plivajući ako treba, ali ako netko nešto 'za*ebe' neka slobodno pakira kofere i da ga ne zanima tko je kolika zvijezda. I odmah nam je uzeo ključeve auta i spremio ih u sef." Čvrsta disciplina o kojoj Saračević govori sastojala se od treninga i druženja u samom hotelu. Svaki dan je bio isti: Trčanje - kartanje - trening - ručak - kartanje - trening - večera - kartanje - spavanje. U tom okruženju došlo je i do prve ozbilje svađe između njih dvojice: "Ma posvađali smo se oko gluposti, valjda pet kuna ili nešto kad smo kartali. Obojica tvrdoglavo nismo htjeli odustati i nismo pričali do kraja priprema. Tako smo krenuli i na aerodrom i onda je ostatak ekipe vidio da je dosta i praktički nas na aerodromu prisilio da se pomirimo. I opet je sve bilo isto kao prije."

Dolazak u Atlantu nije sa sobom donio mnogo problema, ali već prvi dan je bio pogibeljan za Puca kojeg se mnogi gledatelji sjećaju kako igra ozlijeđen većinu turnira: "Ma to je bila tolika glupost. Smjestili smo se u Olimpijskom selu i na dan otvaranja dobili odijela za ceremoniju. Sve, hlače, sakoe, košulje i cipele. Iztok je dobio cipele broj premalene. A kretalo se na ceremoniju rano i dok smo došli na red za ući i izaći sa stadiona mislim da je bilo između dva ili tri ujutro kad smo došli u sobe. Sjećam se da nismo ostali ni na nastupu Celine Dion, ali bili smo preumorni od svega toga. Ujutro je Iztok imao krvave žuljeve, trenirao je bos i tu su mu stopala otišla, vukao je tu ozljedu još godinu dana nakon Igara."

Ali reprezentacija nije prestala računati na izvrsnog lijevog vanjskog, ovaj put više u ulozi asistenta nego realizatora. "Kljun je nas dvojicu samo posjeo i rekao nam da igramo zastarjeli rukomet i da sve to mora ići puno brže. Naš glavni zadatak je postao što prije i bolje dodati loptu Pipetu (Smajlagić) i Paki (Ćavar) na krila." Sustav kojeg je Kljaić preferirao funkcionirao je odlično do posljednje utakmice u skupini koju je Hrvatska već unaprijed osiguravši prolaz mogla izgubiti. Konačni rezultat (18-27) davao je za naslutiti kako je (unatoč neigranju Ćavara, Smajlagića, Saračevića i Puca) razlika između ekipa prevelika.

Međutim, Saračević se sjeća odluke da njih četvorica ne izađu na teren zbog ozljeda koje su ih sve mučile: "Sve nas je boljelo, ali svi smo htjeli igrati. Kad je Kljun rekao da nećemo nije nam bilo pravo. No, rekao nam je da uzmemo svoje stvari i da odemo u dvoranu za zagrijavanje kako bi Švedi mislili da ćemo nastupiti. Kad su to vidjeli skinuli su najjaču ekipu, a nas četiri smo ostali na klupi. Još nas je Kljun poslao van na cigaretu da potražimo Francuze i kažemo im kako smo pustili utakmicu jer smo odabrali njih (oni su bili prvi u svojoj skupini). Ja sam znao francuski kako sam igrao tamo i vidio sam da im nije svejedno kad su to čuli, ali mi smo znali da ih možemo tući. Tako je i bilo. A Švedi koji nisu odmarali nijednu utakmicu od početka turnira su u finalu bili stvarno lak zalogaj. Ma, bili su strgani do kraja."

Odnos dvaju prijatelja i kroz taj turnir dodatno je rastao, a to se posebno vidjeli iz jedne rutine koju su imali svakog jutra: "Ujutro bi kupili one velike šalice cappuccina što ih Amerikanci prodaju i otišli u neki parkić pored sela koji je imao ljuljačke. Sjedili bismo tamo neko vrijeme i pričali o svemu dok ne bi to popili. Jedan dan pred kraj turnira napravili smo sve isto i došli u park, a ljuljačke zauzete. Čekali smo neko vrijeme, ali Puc nije htio otići prije nego odradimo svoju rutinu. Sve je moralo biti isto kad smo već pobjeđivali. Otišao je do tih ljudi i ne znam što im je rekao, ali oni su ustali i otišli pa je i taj dan bio isti kao ranije."

Nedugo zatim zlatna generacija polako se osipala i Puc je vidio kako ne može učiniti mnogo toga više u Hrvatskoj te je odlučio napraviti nešto za svoju rodnu zemlju i počeo je igrati u Sloveniji i na klupskoj razini i za reprezentaciju. O tome koliko je vrijedio u tom poznijim igračkim godinama govori posatak da su Slovenci izbacili Hrvatsku u nastupu na Europskom prvenstvu i onemogućili tadašnjim domaćinima mogućnost kvalifikacije na olimpijski turnir u Sydneyu. Slovenci su bili osmi na prvim Igrama u svojoj povijesti, a Puc je završio igračku karijeru u klubu u kojem je i počeo s rukometom (Prule).

Život nakon rukometa bio je za Puca pun poslovnih obveza koje je imao vodeći jedan zagrebački kafić i onih obiteljskih živeći sa suprugom Jasenkom i sinom Borutom. Kada je Borut stasao i počeo se ozbiljno baviti tenisom jedini ozbiljan potez za njegovu karijeru bila je selidba u SAD. Saračević se posebno prisjetio te odluke: "Iztoku je Borut bio sve. Sjećam se kad mi je rekao: 'Ja nisam imao oca, ali zato će Borut svake sekunde znati da ga ima.' U njegovom umu nije bilo sumnje što treba napraviti. Prodao je sve što je imao ovdje i otišao na Floridu. Tamo je brinuo o svemu za sina, od kuhanja obroka na dalje. Kasnije je rijetko dolazio u Hrvatsku, čuli smo se sve rjeđe, ali nikad nismo izgubili bliskost koju smo imali. Kad ga nije bilo godinama teško mi je zamisliti da se više nikada neće vratiti, kao da je još uvijek preko pola svijeta pa misliš da će svratiti jednom kad stigne. Ali eto njega više nema."

Kroz čitav životni put Izotka Puca provlačila se borba za priznanjem i odobravanjem, poštovanjem i ljudska veličina koju nije izgubio sportskim darom kojeg je imao. Svima onima koji rukomet i sport vole dao je nemjerljivo mnogo tijekom čitave karijere, bilo gdje da je igrao.

Danas, 731 dan nakon njegove smrti, neka bar nekoliko sati u danu ili večeri budu ispunjeni ponosom i možda trunkom sjete. Jer Žoga je to zaslužio. Bar na jedan dan godišnje.

Intervju objavljen 21. listopada 2013. godine.

FOTO: Igor Kralj/PIXSELL