Superliga: Konačni obračun bogatih vlasnika s nogometnom tradicijom

Prijetili su se bogati klubovi godinama, njihovi vlasnici već duže vrijeme „kukaju“ kako ne mogu financijski održavati svoje projekte i konačno su napravili odlučni korak. Povijesno rečeno prešli su Rubikon i došli smo do točke kada teško može biti povrata. Osnivanjem Superlige, određena klika, vlasnici svega nekoliko od tisuća europskih nogometnih klubova, odlučila je organizirati svoje privatno natjecanje u kojem mjesta za one „manje atraktivne“ (prevedeno s manjeg tržišta i potpuno marketinški neisplative) neće biti.

1. Što je Superliga?

Prije nego što krenemo s ozbiljnijim promišljanjima, važno je razlučiti što uopće označava Superliga, kakav je model natjecanja i tko uopće u njoj može ili će sudjelovati. Dakle, Superliga bi se sastojala od 20 momčadi (12 sada već „zloglasnih“ osnivača, tri kluba koja još nisu željela biti javno poznata i pet momčadi koje bi u ligu ušle preko određenih kvalifikacija, bilo nacionalnih ili kontinentalnih).

Tih 20 ekipa igralo bi u dvije skupine, po 10 u svakoj i u sezoni bi svi odigrali minimalno 18 utakmica (kod kuće i u gostima, s devet momčadi iz skupine). Najbolje tri momčadi iz svake skupine išle bi u četvrtfinale, a peto i šesto plasirane momčadi iz skupina igrale bi doigravanje za još dva mjesta. Nadalje slijedi klasični nokaut sistem do finala koje bi se u svibnju igralo na jednu dobivenu utakmicu.

Što se tiče mogućih nagrada, američka banka JP Morgan već je javno obznanila kako će financijski podržati projekt s 3.5 milijardi eura. Neki izračuni su napravljeni i momčad koja bi osvojila tu novu Superligu zaradila bi oko 400 milijuna eura (usporedbe radi u Ligi prvaka momčadi zarade oko 120 milijuna eura). No vlasnici klubova razmišljali su i o onim klubovima koji ne osvoje trofej te će tako svaka momčad dobiti značajnu financijsku svotu već na početku (oko 500 milijuna ukupno, odnosno 25 milijuna po momčadi) i velika financijska sredstva kasnije, ovisno o ostvarenim rezultatima.

2. Početak kraja i sunovrat esencije nogometa

Teško je u par dana sabrati sve misli, pročitati gomilu reakcija (mahom negativnih) i donijeti neki suvisli sud ili reći nešto novo. Evidentno je kako se ovakav projekt ne može svidjeti niti jednom nogometnom navijaču ili ljubitelju nogometa, barem ne onome koji doista zna što je nogomet i uživa u svemu što okružuje nogometnu igru.

Ne treba biti naivan i reći da je ovo neka novost, da UEFA i sama nije imala prste u svemu ovome (premda sada zauzima suprotni stav) da je svijet nogometa pošten, ali ipak, ovo je jedna nova razina. Možemo slobodno reći kako je ovo strašan napad na esenciju nogometa i na krovnu nogometnu organizaciju. Ne možemo reći da je udarac jer bitka još nije završena, ali da smo u tijeku jednog krvoločnog rata, to je sada jasno svima.

Nažalost, rat se vodi isključivo iz jednog cilja, a to je novac. Klubovima nisu bili dostatni silni milijuni, stotine milijuna prodanih ulaznica, dresova, drugih artikala, nagrade od Uefe, sponzorski i TV novac već su htjeli još. Kao što smo rekli, Superliga obećava barem 3.5 puta više novca od nagrade pobjedniku nego što bi mu to donijela Liga prvaka, a taj miris novca vlasnici klubova ne odbijaju samo tako.

Tužno je gledati kako jedna prelijepa igra, , igra koja okuplja i spaja generacije, nacije i religije, pada u vodu i doživljava takvu ljagu zbog nečega toliko ispraznog i prolaznog kao što je novac. Ne, nismo naivni, ne mislimo da lijepim željama i riječima kupujemo svaki dan novine, kruh, cigarete, kavu ili plaćamo račune, ali treba se zapitati doista, dokle seže pohlepa vlasnika klubova i koja je to granica kada je stvarno dosta i kada im više ne trebaju nova sredstva.

Neki ovo pokušavaju opravdati onom izlizanom frazom kako je to tržište i tržište samo regulira odnose ponude i potražnje. Istina, ali postoje neke stvari koje ne poznaju tržište, postoje neki resursi koje nećete prodati, nije nužno sve vezano uz novac i vrlo je ružno, krajnje necivilizacijski ovako prodavati povijest i emociju. Nogomet je postao biznis odavno, novac je već dugi niz godina i desetljeća način kako najčešće doći do uspjeha, ali ovim potezom nogomet više nije biznis nego najgori oblik dekadentnog i prokletog gomilanja sredstava na štetu stotina milijuna i milijardi ljubitelja nogometa.

3. Amerikanizacija nogometa ne može proći u Europi

Premda su mnogi igrači iskreno istupili i rekli što misle te kako ovo nije iskonska svrha nogometa, ima nažalost i onih koji još uvijek ne žele do kraja reći svoj stav (iz straha, zbog vlastitog komfora ili se nadaju nekom budućem poslu) pa je tako Wayne Rooney rekao kako treba pričekati s osudama i vidjeti što točno vlasnici klubova misle jer sigurno nisu ludi. Nažalost, vlasnici nisu ludi, oni vrlo dobro znaju što rade, ali očigledno ne shvaćaju razliku između američkog i europskog klupskog sporta.

U SAD-u ne postoji, barem u većini slučajeva, klupski sport kao u Europi. U NBA-u je potpuno normalno da vlasnik Seattle SuperSonicsa preseli klub i osnuje Oklahomu City Thunder, kao i da sada zloglasni Donald Sterling premjesti San Diego Clipperse u Los Angeles. U NFL-u više ne postoji klub koji se zove Oakland Raiders već je to sada Las Vegas Raiders, kao što su Ramsi ponovno u Los Angelesu nakon godina bivanja u St. Louisu. U većini slučajeva razlog je bio nedostatak gledatelja na tom tržištu.

Trenutno je nezamislivo da se to može dogoditi u Europi, ali vjerojatno smo i prije nekoliko tjedana mislili da ovakav oblik Superlige nikada neće prerasti iz glasine u realnost. Prije nekoliko godina sudjelovao sam na jednoj sociološkoj konferenciji u norveškom Moldeu i baš o ovoj temi razgovarao s profesorima iz Kanade i SAD-a. Svi smo se složili da je takav format nezamisliv u Europi i da američki način funkcioniranja sporta ne može uspjeti ovdje jer je to potpuno drugačiji sistem (od školovanja, rookija, drafta i slično).

Tada sam mislio da je to odlična ideja i da je europski sustav, uz sve svoje manjkavosti, odličan kakav je i ne treba ga iz temelja mijenjati. Sada se možemo objektivno bojati da će nam to doći na vrata. Sada nije nemoguće zamisliti da vlasnik Liverpoola ili Manchester Uniteda jednostavno „poludi“ zbog male gledanosti ili manjka novaca i preseli momčad u neki drugi europski ili svjetski grad jer mu je to isplativije i kratkoročno donosi više benefita. Uostalom, sada vidimo da razmišljanja o biti nogometa ti ljudi nemaju i da jedino što ih vodi je interes za što veću dobit.

Problem za vlasnike nastaje u činjenici da niti jedan istinski navijač Liverpoola, Reala, Chelseaja ili Milana neće navijati za svoj klub ako se on preseli u neki drugi grad. Niti jedan navijač neće htjeti kupovati dres kluba ako njegova momčad više ne igra u tom gradu nego se seli po svijetu, a on si sam neće za tri života moći priuštiti putovanje, smještaj i ulaznicu za tu utakmicu. Grozomorna je to pomisao, da klubovi koji su gotovo stoljeće i pol stari, gube svoj identitet i jedino što ih čini živima, a to je navijački puk.

Nije nemoguće da će se finale Superlige igrati primjerice na stadionu u New Delhiju, Pekingu, Dohi ili Jakarti. Da će s vremena na vrijeme organizirati kola po Kini, Japanu ili Južnoj Koreji. Ili da će napraviti predstavu od važnijih utakmica kao što se događa u Super Bowlu pa će u poluvremenu pjevati neka velika zvijezda, sekunda reklame mjerit će se u milijunima eura, a poluvrijeme više neće trajati 15 minuta nego pola sata. Oni ovim potezom postaju svijet za sebe i to žele jasno pokazati i podastrijeti pred Uefu i Fifu prije vjerojatno najtežih pregovora u povijesti nogometa.

4. Može li doći do pomirbe?

U ovom trenutku, premda mnogi izvori govore o nekim pregovorima, teško može doći do pomirbe. Aleksandar Čeferin, čelni čovjek Uefe, grubo se osvrnuo na određene pojedince, naročito na Andreju Agnellija koji je ujedno bio i predsjednik ECA-a (udruge klubova). Pitanje je što bi eventualna pomirba donijela i kako bi se moglo samo tako zaboraviti što se događalo zadnjih dana.

Oni najbogatiji osnovali su natjecanje, zatvorili financijsku konstrukciju i ne planiraju čekati 2024. za nove izmjene u Uefinim natjecanjima. Uefa im vjerojatno može ponuditi kompromis, ali bi se onda i sama dodatno kompromitirala i nekako se čini da neće ići u tom smjeru. Trenutno se događa paradoks da mnogobrojni navijači i Uefa drže istu poziciju što je raritet jer obično upravo krovna europska organizacija je ona koja uz sebe veže problem korupcije, nesposobnosti i maćehinskog odnosa prema navijačima.

Bijes je velik, ljudi su ogorčeni, a Uefa će biti vrlo pragmatična. Ne može sada otkloniti podršku navijača (koja nije upućena njima nego očuvanju nogometa) i ne smije ući u kompromise koji bi značajno pomogli najbogatijim klubovima jer onda opet okreće cjelokupnu javnost protiv sebe. To uostalom jest jedan od interesa bogatih momčadi, doći što brže do veće količine novaca i jačati marketinški segment klubova. Put kojim će doći do toga nije im naročito važan i vrlo je vjerojatno kako bi pristali na nastavak „suradnje“ s Uefom kada bi krovna nogometna organizacija pristala na njihove uvjete. Uostalom, ovo se ne može nazvati prekidom suradnje, ovo se može samo nazvati ultimatumom.

5. Što s velikim klubovima koji nisu u Superligi?

Još jedno od mnogobrojnih pitanja je ono što s klubovima koji imaju ogroman budžet, koji okupljaju milijune navijača, a nisu pozvani ili ne žele sudjelovati u ovom novom natjecanju. Specijalizirani portal kassiesa.net vodi evidenciju najuspješnijih klubova u desetogodišnjem razdoblju (2011-2021). Budući sudionik Superlige, Inter, na toj ljestvici drži 26. mjesto.

Ispred njega su primjerice Sevilla (12.), Porto (13.), Benfica (15.), Ajax (16.) pa čak i Basel (22.), a da ne govorimo o Bayernu ili Borussiji Dortmund. Poznato je kako je Benfica klub s ogromnom navijačkom bazom, s više od 14 milijuna navijača diljem svijeta što je enormna brojka kada se zna da Portugal ima 10 milijuna stanovnika i niz još drugih sjajnih klubova.

Upravo takve momčadi, a ne samo one najbogatije, temelj su europskog nogometa, i da morate odlučiti koji je klub značajniji za nogomet, Benfica ili Tottenham, dileme ne bi smjelo biti. Nažalost, ovime su tim klubovima zatvorena vrata elitnog društva, kojem bez premca pripadaju, ali isključivo ako to sami izbore, a ne da im voljom kralja ili cara, netko to pravo dodijeli. Ovime nogomet ulazi u sferu košarke koja od novog sustava Eurolige postaje natjecanje u kojem svake godine imate nekoliko klubova (često uvijek ista) koji su kanta za napucavanje i služe da popune brojku.

Naravno da Porto i Benfica neće propasti, neće to ni Basel ili Ajax, ali im se ovim značajno režu sredstva i to značajna za te uvjetno rečeno manje sredine koje su inkubatori za najbogatije klubove. U tu skupinu klubova pripada i zagrebački Dinamo, Sporting, Anderlecht ili recimo Šahtar. Ne razvijaju Liverpool ili Barcelona igrače za Dinamo i Porto, već je obrnuto i neshvatljivo je da veliki klubovi ne shvaćaju da bi ovim potezom mogli osiromašiti upravo te sredine i sami sebi pucati u nogu. Doduše, upitno je koliko vlasnici klubova, mahom Amerikanci, razumiju uopće strukturu europskog nogometa.

6. Epilog

Što će se događati u narednim danima, tjednima ili čak godinama, trenutno nitko ne može reći. Nakon COVID-a, nova strašna kriza, kakvu neki nazivaju „nuklearni rat“, pogađa europski nogomet. Definitivno je da će se odnosi promijeniti jer nikada u povijest tako velik broj klubova nije okrenuo leđa tolikom broju ljudi, među kojima najvažnije svojim navijačima. Vladaju ogorčenje, razočarenje, ljutnja i bijes te je možda sreća da nema gledatelja na tribinama jer je upitno kako bi navijači uživo reagirali i bi li uopće vlasnici klubova mogli izdržati taj pritisak na stadionu.

Nažalost, postoji jedna okolnost, o kojoj je čak i Florentino Perez govorio i koja je zabrinjavajuća za budućnost europskog nogometa. To su nove generacije. Premda je donekle bezobrazno i već izlizano negativno pričati o mladima i budućim generacijama, mora se priznati da njihov način života i neko poimanje stvarnosti odudara od one koju većina ljudi poznaje. Prije nekoliko dana izašla je vijest kako je internetski streamer Ludwig Ahgren srušio rekord na platformi Twitch jer se uživo non-stop snimao 31 dan. Kada je krenuo imao je 1.730 pretplatnika, a na kraju ih ima više od 280.000.

To je svijet novih generacija kakav malo stariji ne mogu shvatiti. To je svijet brzine, instant vijesti, instant zvijezda u kojima nema mjesta za dugoročne projekte i planove, što je nekada bio uobičajeniji tijek događaja. Nažalost, nove generacije ne zanimaju ogledi Benfice i Dinama, Kopenhagena i Bešiktaša ili Hajduka i Ajaxa. Njih zanimaju elitna natjecanja, elitni hoteli, elitni nogometaši, „ekskluzivni materijali“ te su za to spremni i platiti nekoj zvijezdi i gledati kako streama svoj doživljaj utakmice.

S tog aspekta osnivači Superlige su u pravu i premda će sigurno, ako opstane takav sustav natjecanja, izgubiti gomilu klasičnih i tradicionalnih navijača i ljubitelja nogometa, dobit će velik broj klinaca, danas još nerođenih, kojima će to natjecanje biti nešto spektakularno. Europski nogomet izgubit će nepovratno i pitanje je kakva će uopće biti budućnost nogometa u Europi. Kao što smo već najavili i ranije, ne bi se uopće iznenadili kada bi se utakmice igrale po svim krajevima svijeta, a momčadi također selile iz svojih povijesnih lokacija.

Ono što te nove generacije ili vlasnici koje gura isključivo profit ne razumiju je da bez Dinama, Hajduka, Partizana, Crvene Zvezde, Moldea, Porta, Ajaxa, Benfice, Wisle Krakow, Sparte Prag ili Basela nema niti Liverpoola, Arsenala, Barcelone, Reala ili Juventusa. Vraćam se na onu konferenciju u Norveškoj na kojoj sam sudjelovao i u kojem je jedan panel bio posvećen grassrootsu koji je temelj bilo kojeg sporta, a ne samo nogometa. Bez toga, bez baze, nema vrhunskog sporta i oni koji to ne razumiju, ne razumiju sport. Nažalost, bojim se kako će u narednim godinama upravo ova nogometna klika u obliku Superlige nastaviti Uefinu nebrigu za taj temelj, za tu bazu, i možda čak nepovratno uništiti europski klupski nogomet. Nevinih u ovoj priči nema, osim navijača, a njihov utjecaj je ionako odavno sveden na nulu.

FOTO: Dalibor Urukalović/PIXSELL