Prošla je 21 godina, a svi još uvijek znamo što smo radili tog dana

Bio je to dan kada je u Hrvatskoj sve stalo. Sjećam se kao da je bilo jučer, vruć i težak dan, put na posao trajao je duže nego inače. Poslijepodnevna smjena onda kada je bila najmanje poželjna, ali što se mora, mora se.

Dogovor je pao brzo, ionako je to bio "Goranov dan", gledat ćemo finale, a odraditi samo najvažnije. Tko uopće u to vrijeme sluša radio?

Tako je i bilo, hvala Bogu na miksanim CD-ima, ne moraš brinuti o glazbi, a program neće patiti.

Računalo se brzo će proći, to je trava, vrijeme je da Goran jedan meč završi u kraćem roku, ali nije moglo proći tako glatko. Setovi su se nizali, Goranova i Rafterova igra išla je poput sinusoide, Goran je uzeo prvi i treći set, ali nije mogao završiti posao. Nervoza, ali i sjajni Rafter nisu dopuštali.

Ipak, na kraju je uspio. Kod 8:7 u petom setu servirao je za meč, ruka nije slušala, servisi su letjeli na sve strane, ali uspio je iskoristiti četvrtu meč loptu. Odličan servis, Goranov izlazak na mrežu, ali Rafterov udarac ne prelazi na Ivaniševićevu polovicu. Pad na travu i suze. Svijet je plakao s Goranom, bila mu je to zadnja šansa da osvoji Wimbledon, znao je to on, ali znali su i svi. Uspio je.

Nije to bila normalna godina. Sjećamo se početka godine i Australian Opena gdje je Ivanišević morao igrati kvalifikacije, jedva je pronašao uopće teren i onda uspio izgubiti od Petra Luxe, Challenger igrača kojem je najveći doseg u karijeri 150. mjesto na ATP ljestvici.

Tko bi rekao da će pola godine kasnije Goran slaviti u Wimbledonu, u ponedjeljak u jedinstvenoj, nogometnoj atmosferi.

Za Wimbledon je dobio pozivnicu i dobro krenuo. Svladao je na startu Fredrika Jonssona i Carlosa Moyu, a kada je u trećem kolu svladao i Andyja Roddicka, samopouzdanje je otišlo u nebo.

Ako si svladao Roddicka koji je tada bio sjajan, mlada nadolazeća zvijezda i kandidat za iznenađenje u Londonu, onda možeš jako daleko. Zatim je pao i Greg Rusedski, Kanađanin koji je dobio britansku putovnicu i Goran je bio u četvrtfinalu.

View this post on Instagram

A post shared by Goran Ivanisevic (@goranivanisevicofficial)

Taj dan bio je koban za Goranovu crnu mačku Petea Samprasa kojeg je zaustavio Roger Federer, a njega pak Tim Henman, budući Goranov protivnik za vječito sjećanje. No do polufinala trebalo je svladati i Marata Safina što je također uspješno odrađeno.

Zatim je uslijedio epski trodnevni dvoboj protiv Tima Henmana. Goran je tu izvukao zadnji atom snage i u petom setu sa 6:3 stigao do pobjede.

S vremenskim odmakom Goran je o finalu rekao: "Tenis nije bio najbolji, ali kad sam bolje igrao, nisam osvojio Wimbledon."

I tu je bio u pravu. Imao je Wimbledona na kojima je briljirao, finala u kojima je izgledao fantastično, ali nikada se nije sve uspjelo poklopiti kao što se uspjelo poklopiti tog ponedjeljka.

Finale s kojim se zauvijek upisao u povijest, prvi nepostavljeni igrač još od 1985. godine i Borisa Beckera koji je osvojio Wimbledon i prvi koji je to napravio s pozivnicom organizatora.

U Wimbledon je došao kao 125. igrač svijeta, nedovoljno za izravan ulazak u glavni ždrijeb, a London je napustio kao pobjednik i 16. igrač svijeta.

Teletubbiesi, jelo u istom restoranu, parkiranje, tuširanje, bila je to svakodnevna ista rutina za Gorana dva tjedna, upalila je. Nećemo tvrditi da je zbog toga Goran osvojio Wimbledon, ali je svakako simpatično.

U konačnici samo je jedno bitno, taj trofej u Goranovim rukama. Ako ga je netko zaslužio, onda je to bio Goran.

FOTO: Goran Stanzl/PIXSELL