Posljednji čin Eura: 'Vraća se kući' po prvi put ili u Rim po drugi?

Nakon mjesec dana nogometa i utakmica u 11 gradova iz 11 zemalja, a da ne govorimo i o pandemiji i odgodi svega skupa za godinu dana, napokon smo stigli do posljednjeg čina ovogodišnjeg izdanja Eura. Na mitskom Wembleyju knjiga je spala na dva slova: Engleska i Italija.

Englezi su neslužbeni domaćin ovog Eura jer su bili domaćin svoje skupine, kao i završnice, a prvim mjestom u skupini ispred Hrvatske, Češke i Škotske su izborili pravo da sve osim četvrtfinala igraju na svom terenu. Pomalo ironično, jedini susret van Londona Englezi su odradili baš u Rimu, protiv Ukrajine.

Talijani su također odradili grupu kod kuće, u Rimu, ali se nakon toga nisu vraćali kući. Nadaju se da će u Rim sljedeći put sletjeti s peharom u rukama. Talijani su već bili u Londonu, u osmini finala kad su se u produžetku provukli protiv Austrije, a nakon toga slijedio je München pa povratak u Englesku.

Kad se sve zbroji i oduzme po pitanju igara i dojma, ipak će se većina složiti da u finalu jesu dvije najbolje momčadi. Talijani su oduševili u skupini s tri pobjede - 3:0 protiv Turske na otvaranju, 3:0 protiv Švicarske te 1:0 protiv Walesa.

Nokaut faza donijela je ipak veće probleme, Austrijanci su se jako dobro držali, a tko zna kako bi sve završilo da je pogodak Marka Arnautovića postignut iz dozvoljene pozicije. No, u produžetku su se ukazali Chiesa i Pessina pa je osigurano četvrtfinale.

Tamo je doza sreće u obrani uz ubojitu kontru donijela pobjedu nad favoriziranom Belgijom, jednim od glavnih favorita za osvajanje. Nije talijanski put bio nimalo lak, nakon Belgije valjalo je srušiti i Španjolsku, i to tek boljim izvođenjem jedanaesteraca.

Roberto Mancini stvorio je vrlo homogenu Italiju, ali ipak atipičnu ekipu koja voli igrati, voli loptu, napad i mnogo golova. Svi smo navikli na Talijane koji se provlače s 0:0 i pogotkom u nadoknadi, ovo nisu ti Talijani.

S druge strane, Gareth Southgate na raspolaganju ima talent i širinu s kojima se usporediti mogu možda samo Francuzi, ali Englezi ovaj put nisu samo skup zvijezda bez poveznice i plana, ova Engleska je pomalo dosadna i pragmatična, ali zna što želi i kako do toga doći.

Produkt toga jasno se vidi na brojkama: Englezi nisu oduševili, ali su zatvorili sve prilaze svom golu i u šest utakmica primili su samo jedan gol - i to iz slobodnog udarca.

Krenulo je čvrsto i neuvjerljivo, minimalnom pobjedom protiv Hrvatske, a onda i remijem bez golova protiv Škota i svi smo bili spremni na novo englesko razočaranje. Nova minimalna pobjeda protiv Čeha donijela je sedmi bod i prvo mjesto, ali uz gol razliku od tek 2-0, oba gola Sterlingova.

No, Englezi su se u nokaut fazi opustili i krenuli igrati. U osmini finala skinuto je prokletstvo igranja s Nijemcima, Sterling i Harry Kane srušili su Elf. Onda rapsodija i četiri gola protiv Ukrajine, pa najkontroverznija utakmica turnira.

Nakon 1:1 u regularnom dijelu ušlo se u produžetke gdje su Englezi dominirali i stisnuli Dance u svoj kazneni prostor još tamo od 60. minute, ali nitko o tome neće pričati jer je u 104. minuti Sterling pao nakon u najmanju ruku blagog i sumnjivog kontakta.

Dalje se sve zna, sudac i VAR su nasjeli, Kane je zabio iz odbijanca nakon obranjenog penala i Engleska je prošla, a od tad već četiri dana do danas mediji i društvene mreže bruje o namještaljci i pogodovanju Englezima, što je samo dodalo ulje na vatru činjenici da Englezi praktički cijeli EURO igraju doma i da zbog strogih mjera gostujuće ekipe nisu u ravnopravnom položaju podrške navijača.

"Poštujemo protivnika, talijanski igrači su fantastični, imaju dobar taktički plan, imaju iskusnog trenera i u nevjerojatnoj su seriji. No, mi imamo svoje adute. Ako prerano počnemo razmišljati o trofeju, sve bi moglo loše završiti", kazao je Southgate koji ima nevjerojatno težak posao.

Osim što mora razmišljati o nogometu, izjavama mora pomiriti dvije strane. Onu euforičnu u Engleskoj koja već slavi naslov i onu koja stvara narativ da su ovi Englezi prevara kojima je prvenstvo namješteno. Gasiti euforiju i stavljati samo nogomet u prvi plan, to nije nimalo lako.

No, to ne mijenja činjenicu da su upravo Italija i Engleska na ovom turniru pokazale najviše i da se s pravom nadaju trofeju. Englezi svom prvom u prvom europskom finalu nakon dva poraza u polufinalima, 1968. i 1996. upravo u Engleskoj.

Talijani igraju svoje četvrto finale. Naslov 1968. osvojili su bacanjem novčića nakon 0:0 protiv SSSR-a na domaćem terenu u polufinalu te ponovljenog finala protiv Jugoslavije, a nakon toga gubili su finala 2000. (zlatni gol Trezegueta) te 2012. kad su mnogo bolji bili Španjolci.

"Želimo uživati u tih 90 minuta. Englezi su uvijek imali dobre momčadi, a posljednjih godina nije ih pratila sreća. Sutra će biti sjajna utakmica na punom stadionu, a to je nešto divno za sve koji vole sport", kazao je Mancini iz čijeg tabora stalno stižu izjave da Talijani uživaju u svakaom trenutku Eura.

Dvije velike momčadi i velike nogometne nacije, domovi najvećih klubova svijeta i mnoštva velikana ove igre. Na nikad čudnijem prvenstvu red je i da finalisti budu ekipe atipičnog stila za svoje nogometne kulture, i to predstavnici dva velikana koji na Eurima nemaju velikih uspjeha.

Možda je tako i lakše jer nisu opterećeni povijesti, ali narodi obje zemlje očekuju taj naslov i sreću. Vraća li se nogomet napokon kući ili će naslov u Rim, saznat ćemo večeras.